Osnovna škola "Grohote" Grohote

Umjetnost iznošenja priče i ekspresivnost svih njenih sekvenci uvjetovane jedino jezičnom definiranošću, kulminaciju stiliziranosti doživjele su u svakoj autorskoj izvedbi. Trag vremena u kojem je dar pričanja bio okosnica života, lagano i nenametljivo, a tako trajno i žuđeno, utisnuo se u suvremenosti.

Klasifikacija pristiglih radova pokazala se kao vrlo zahtjevan zadatak. Među dvadesetak pristiglih radova u konkurenciju izvođenja na sceni izabrano je dvanaest koje po strogom pravilu PriČAgina mogu predstavljati isključivo sami autori. Uzimajući u obzir tematsku, idejnu i sadržajnu originalnost priče/koja ne plagira/, dijalektnu vrijednost/koja ne koketira sa književnim jezičnim izričajem/ i scensku ekspresiju/koja poznaje razliku interpretativne i glumačke izražajnosti/ izborno povjerenstvo u sastavu Ivan Tokić, Željka Alajbeg, Nila Kuzmanić Svete odlučilo se za dodjelu čak tri nagrade. Predsjednica izbornog povjerenstva Nila Kuzmanić Svete proglasila je tri najuspješnije priče PriČAgina :

1. Loza – Vinka Sviličić, učenica 6.r. OŠ Vis, Vis
2. Picigamuorti – Lea Mihaić, učenica 4.r. OŠ Pučišća, Pučišća
3. Virujen u sebe – Alen Vidan, učenik 8.r. OŠ Grohote, Grohote

Nagrade je dodijelio direktor, glavni inicijator i organizator festivala Petar Filipić.
Kako je pisma oduvik bila zivka o sna, zrcalo o duše, kalma o nevoje, lipota o srca, program je besprijekornim izvedbama oplemenila KLAPA ŠUŠUR.

Svako misto jema niki svoj leroj po kojemen trk života brenzaje, jema svoje jude po kojiman vrime notaje, jema svoje batude i gãčice kojiman vavik živost daje.
Batude i gãčice Splita, Solina, Slatina, Trogira, Visa, Brača i Šolte potvrdile su da jezični dijalektni identitet nije na umoru. Štoviše, njeguje se i oživotvoruje u pjesmi i priči nastaloj u okrilju čiste nesputanosti, iskrene senzibilnosti i jasnog pogleda – djeteta. Živost života upravo zato raduje, raznolikost bivstvovanja – oduševljava!

Virujen u se

Alen Vidan, 8. razred

Sidin i razmišljan. Razmišljan i sidin jerbo jedno ide s drugin. Smišljan ča ću sam sa sobon. Ča ću činit u budućnosti.

Gitara? Ne! To je samo kad te uvati voja, za gušt.

Proučavanje tica? Ne! Puno vaja čitat i učit.

Izrađivanje drvenih stvari? Previše truda.

Dok san se ja tako zabavja svojin misliman ka izdaleka čujen svog oca kako ništo govori materi. Je da san jedva čuja jer san bija u svon „filmu“, ali mi se učinilo da je reka: “Frane je otvorija judo klub i mislin da će ga nazvat Pivac.“

Kad su se u mozgu spojile riči u rečenicu sa menon se ništo dogodilo, a mozak je vrtija sto na sat. Judo!? Dobro je. More bit zabavno. Pražnjenje viška energije i agresije na pravo misto. To je to! Zavičen nasri tinela cili sritan, skočin i zavrtin se oko matere.  A ona će na to: “Ča se dereš? Jesi li ti normalan?!“

Zamuka san. Ma pusti je. Uvik me zabrenza ili prizemlji. Smišljat ću i daje. To mi nikor ne more zaustavit. Zamislin kako bi bilo lipo postat judo prvak, poznat, slavan, svitski čovik.

Upisa san se u ti klub. Nabavija san kimono, strpa ga u torbu i trk do dvorane za judo. A tamo sve poznate face. Trening za terningon. Naša san sebe.

Nakon 15 miseci upornoga rada čuja san rečenicu trenera koja će me uvest u svit pobjednika i slavnih: „Za dva miseca idemo na turnir!“

Mahnito san počeja još više vježbat, učit, pamtit. Bija san uzbuđen ka nikad do sad.

Zapamtija san čak imena svih zahvata: uchi-mata, nago-sake, uki-goshi… Naučija san, zna  ih opisat i pokazat. Posta san elita u svojoj klasi. Sljedeći dani su od uzbuđenja i radosti proletili.

Dan uoči natjecanja sebe san hrabrija: Ti si najboji. Znaš sve zahvate, sve pokrete, sve gardove. Ti si umitnik u onome ča radiš!

No sve se prominilo u momentu kad san zakoračija priko praga ogromne dvorane za natjecanja. Gledao san prvi meč. Bilo je nemilosrdno. Trgnuo me glas spikera: „Sljedeći meč je Alen Vidan protiv Stjepana Jurića za pola sata. “Iša sa mirnin i donekle „cool“ hodon, pun sebe i ponosa. Uša san u garderobu i počeja se prisvlačit. Iz hodnika se čulo“Onaj Stipe Jurić je prava životinja.Dosad je svakome suparniku slomio ruku pod izlikom – zanio sam se“.

Noge su mi se odsikle, nevoljko san stupija u ring. S druge strane on! Koncentrira san se i odlučno zauzeja svoj najjači gard.

 On kada se igra sa menon. Bacija me ka malu curicu. Bija san bisan i željan osvete. Ponovno san krenija prema njemu, no on me ponovo bacija na pod. Brzo san se diga, malo zasta, promislija i krenija.  Sada san ja zaglumija, a on se iznenadija. Ugleda san mu čuđenje na licu. Oborija san ga u momentu nepažnje. Bila je to moja igra.

Za ne virovat dobija san niku novu snagu. On na leđima,zbunjen, a ja iznad njega. Moja prva pobjeda! Sritan san! Ne mogu virovat! Čestitanja! Pohvale!

OŠ Grohote

Mentor: Mirjana Stanić