Osnovna škola "Grohote" Grohote

- Draga majko - kozlić će nato - bit ćemo na oprezu, možeš ići bez brige. Koza zamekeće i mirno se zaputi u šumu.

Ne potraje dugo, kadli netko pokuca na kućna vrata i vikne:

- Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela. No, kozlići po oporu glasu prepoznaju vuka te odvrate:

- Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk.

Nato vuk ode trgovcu i kupi velik komad krede te je proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći:

- Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela. Vuk se zaboravio te na prozor stavio svoju crnu šapu, a kad djeca to opazila, vuku do viknula:

- Nećemo otvoriti; u majke nisu noge crne kao što su u tebe; ti si vuk.

Vuk nato pohiti k pekaru i uzdahne:

Evo sam se udario u nogu, namazi mije tijestom.

Kad mu je pekar namazao šapu, požuri se vuk k mlinaru i zatraži, da mu šapu pospe brašnom. Mlinar mislio, vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk zaprijeti, da će ga razderati, ne učini li tako.

Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovac ode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno:

- Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakomu vam nešto iz šume donijela.

No kozlići stanu vikati:

-Pokaži nam najprije svoju šapu, da znamo, jesi li ti naša mila majčica. Vuk stavi šapu na prozor, pa kad kozlići vidješe daje bijela, pomisliše da je istina što vuk govori; otvoriše vrata, ali uniđe – vuk.

Kozlići se uplašili i htjeli se sakriti. Jedno jare skoči pod sto, drugo u postelju, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod umivaonik, a sedmo u ormarić od zidne ure. No, vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samo najmlađe, ono u ormariću, ne nađe. Kad se vuk nažderao, ode i leže u travu pod stablo te zaspi.

Uskoro iz šume se vrati mama koza. Ah, šta imađaše vidjeti! Kućna vrata širom otvorena: sto, stolice, klupe - sve prevrnuto; od umivaonika ostale još samo krhotine, pokrivači i jastuci razbacani. Stane tražiti svoju djecu, ali ih nigdje ne mogaše naći. Zvaše ih redom po imenu, no nitko joj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlađe, javi se sitan glasić:

- Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću.

Ona izvadi kozlića, a on joj ispripovijedi, kako je došao vuk i sve ostale proždro. Možete zamisliti, kako je majka plakala za jadnom djecom.

U svojoj velikoj tuzi iziđe napokon koza iz kuće, a uza nju skakutalo najmlađe jare. Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, daje sve granje drhtalo. Stane ga sa svih strana promatrati i vidje kako mu se u natrpanom trbuhu nešto miče i praćaka. "Bože moj", pomisli koza, "jadna djeca, što ih je za večeru progutao, možda su još na životu?"

Brže - bolje morade jare skokom kući po nožice, iglu i konac. Koza pohiti da nemani razreze mješinu, pa tek što zareza, već jedno jare proviri; kako razreze dalje, poiskače svih šestoro zaredom; svi još bijahu živi, neozlijeđeni, jer ih neman u brzini prožderala čitave. Kolike li radosti. Milovahu svoju dragu majku i skakahu kao krojač što slavi svadbu. Tada im majka reče:

- Idite i donesite kamenja da njime napunimo trbuh bezbožnoj životinji, dok još spava.

Svih sedmoro jarića do vuku brže-bolje kamenja i ture ga vuku u trbuh, koliko je god moglo stati. Zatim ga koza brzo zašije, a vuk niti što osjeti, niti se mače.

Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kako ga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No, kad je počeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrgotalo. Nato će vuk ljutito:

- Šta mi tako u trbuhu sve se gurka tamo-amo?

Ne, to nisu mlada jarad, već kamenje teško samo.

Kad priđe studencu i sagne se da pije, povuče ga teško kamenje u vodu, i on se uduši. Kad to vidješe jarići, dotrčaše i povikaše:

-Vuk je mrtav, vuk je mrtav! - i sa svojom majkom zaplesaše oko studenca.