Osnovna škola Ive Andrića Zagreb

"Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo što sve umijemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo što smo sve mogli biti i učiniti.
… Aska sama nikad nije govorila o svom susretu sa zvijeri ni o svojoj igri u šumi. Jer, o najvećim i najtežim stvarima svoga života nitko ne voli govoriti.“

(iz pripovijetke Aska i vuk)

Ivo Andrić

književnik nobelovac,  napisao je mnogo romana, novela, pjesama, eseja i pripovijedaka.          

Rođen je 9. listopada 1892. godine u Travniku, u Bosni i Hercegovini, koja je tada bila dio Austro-Ugarske. Andrićev otac umro je kada je on imao samo dvije godine te ga je majka, budući da je bila siromašna, poslala rodbini u Višegrad, na rijeci Drini u istočnoj Bosni, gdje je Andrić vidio most Mehmeda paše Sokolovića iz 16. stoljeća. To ga je inspiriralo za njegov roman Na Drini ćuprija. Nakon što je završio Sarajevsku gimnaziju, Ivo se preselio u Zagreb gdje je studirao filozofiju. Za vrijeme boravka u Zagrebu upoznao je i Antuna Gustava Matoša. Kasnije je upisao fakultete u Beču, Krakówu i Grazu.

Andrić je svoj literarni put počeo kao pjesnik (Ex ponto,  Nemiri). Bio je jedan od osnivača Hrvatske mlade lirike. Do Drugoga svjetskog rata pisao je pripovijetke. Potom se okrenuo pisanju romana koji se uglavnom temelje na povijesti i kulturi njegove rodne Bosne, a od kojih su samo neki Na Drini ćuprija, Prokleta avlija i Gospođica.

Nakon prvog svjetskog rata ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te u Saveznoj narodnoj skupštini.

Godine 1961.  kandidiran  je za  Nobelovu nagradu. Tolkienova knjiga Gospodar prstenova, danas jedna od najčitanijih  na svijetu, tada tek  “drugorazredna proza”, također je bila kandidirana. Nagradu je ipak osvojio Ivo Andrić, a prilikom dodjele nagrade održao je govor s nazivom O priči i pričanju.
Preminuo je 13. ožujka 1975. godine. Ta je vijest odjeknula diljem svijeta. Rodna kuća Ive Andrića pretvorena je u muzej. Njemu u čast biblioteka u Travniku dobila je njegovo ime, kao i jedna ulica,te niz drugih ustanova među kojima je i naša škola kao jedina škola Ive Andrića u Republici Hrvatskoj.

 „Poimam i shvaćam nevidljivu logiku svih događaja u čovjekovu životu. Ne riječima i ne mislima samo, nego svom dubinom cijelog bića svog osjećam divnu, neumoljivu ravnotežu koja vlada svim našim odnosima. Ima neznana formula koja određuje odnos između radosti i bola u našem životu. Stradanje i grijeh se upotpunjuju kao kalup i njegov odljevak. Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“

iz zbirke Ex Ponto