Do kada ovako?

Vrijeđati, omalovažavati i ismijavati - nekima je to zabava i razbibriga. Ne zanima ih kako se žrtva osjeća. Ne zanimaju ih njihove modrice na duši i tihi plač u mračnoj sobi. Zlostavljanje i vrijeđanje osobe zbog drugačije vjere, nacionalnosti, boje kože, odjeće i glazbe u današnje je vrijeme postala uobičajena i, na žalost, normalna stvar. Znam puno osoba koje su drugačije od mene. Drugačije se odjevaju ili slušaju drugačiju glazbu. Meni to ne smeta. Ali nisu svi ja. Zbog takvih stradavaju nemoćni i nevini. Zapita li se netko  kako je majci i ocu žrtve?  Rijetki.

Nasilje u obitelji. Otac tuče majku. Otac ili majka tuku djecu. Djeca to moraju trpjeti jer su premala da bi nešto poduzela. Susjedi se prave da ne vide i ne čuju. Uplašena djeca o  svojim problemima šute u školi, pred učiteljima i prijateljima. Šute jer se boje da će tada biti još gore. Ne znaju kome se obratiti. Kome se povjeriti? Prijatelju, razredniku, omiljenom učitelju i učiteljici? Često od toga odustaju i trpe nasilje koje im postaje normalna stvar. Odrastaju u osobe s nevidljivim ranama za cijeli život.

Kada ja odrastem, želio bih nekako zaustaviti nasilje koje je svuda oko nas.

Znam da nisam jedini. Započnimo već sada. Iskoristimo svaku priliku koja nam se pruži i nemojmo zatvarati oči i uši pred nasiljem u susjedstvu. Pomozimo.

                                                                 Valentino Cepun,  8. razred

OŠ Ivana Brnjika Slovaka, Jelisavac

Mentor: Katarina Najmenik