Osnovna škola "Ivan Kozarac" Nijemci

Tonka Đurić, učiteljica hrvatskog jezika

DVA I POL STOLJEĆA ŠKOLE U NIJEMCIMA

Povijest škole u Nijemcima je od svojih početaka povezana s ratnim i političkim zbivanjima. U 17. stoljeću postoje prvi zapisi o osnivanju vjerske škole u kojoj su se obrazovali budući svećenici, a u 18. stoljeću u Nijemcima se osniva trivijalna škola. Sa sigurnošću se može reći kako je škola u Nijemcima pratila razvoj školstva na području Vojne krajine te se može ponositi sa svojom dva i pol stoljeća starom poviješću. Punih 60 godina, točnije od 12. listopada 1952. godine, djeluje kao osmogodišnja škola. Za vrijeme Domovinskog rata djeluje u prostoru Osnovne škole „Ivana Brlića Mažuranić“ u Andrijaševcima te se nakon mirne reintegracije vraća u obnovljenu zgradu u Nijemcima.

Današnja zgrada iz 18. stoljeća još uvijek krasi Nijemce i dočekuje nove učenike svake školske godine. Iza nje ostaju teška razdoblja o kojima će stare spomenice zauvijek šutjeti jer ratno razaranje nema osjećaja za čovjeka, njegovu povijest, vjeru i kulturu.

PRVI ZAPISI O ŠKOLSTVU U NIJEMCIMA

Razvoj školstva u Nijemcima je sve do 18. stoljeća bio u rukama Rimokatoličke crkve. Davne 1581. godine na sinodi katoličkih svećenika Slavonije i Srijema zaključeno je da Nijemci imaju dobro razvijen crkveni i vjerski život te ga imenuju sjedištem Srijemskog vikarijata. Iako su Nijemci u to vrijeme potpadali pod vlast Osmanskog Carstva, imali su potpunu slobodu obavljanja vjerskih dužnosti. Tu slobodu djelovanja omogućili su franjevci koji su fermanom sultana Mehmeda IV. dobili slobodu ispovijedanja kršćanske vjere.

Dekretom iz Rima 1600. godine u Nijemcima se osniva vjerska škola za buduće svećenike koji su poslije imali mogućnost školovanja na europskim učilištima. Polaznici škole učili su vjeronauk, čitanje, pisanje i računanje. Zahvaljujući svome radu vjerska škola u Nijemcima je u 17. stoljeću bila i mjesto stručnog usavršavanja svećenika.

OSNIVANJE I RAD TRIVIJALNE ŠKOLE U NIJEMCIMA

Za vladavine Marije Terezije 1764. godine izlazi naredba o osnivanju škola i namještanju učitelja njemačke narodnosti.

Za podizanje prvih škola na području Vojne krajine odgovornost je imao grof Karl Friedrich Ludwig von Dönhoff, rođen u pruskoj Litvi, zapovjednik Brodske pukovnije od 1761. do 1771. godine. Veliku zaslugu prilikom osnivanja škole imala je i tadašnja Pečuška biskupija. Godine 1762. u Tovarniku je održan sastanak svećenika iz župa Brodske pukovnije gdje je pečuški biskup Klima preporučio svećenicima neka sami obučavaju djecu i u dogovoru s vlastima rade na osnivanju škola.

Od biskupa Klime vanjski vikar Stjepan Adžić dobiva odobrenje za osnivanje prvih škola u suradnji s grofom Dönhoffom. Stjepan Adžić je djelovao stanujući u Nijemcima i Tovarniku. Za potrebe prvih škola napisao je „Abecedar ilirski za pouku djece u čitanju i katekizmu“ te je s razlogom izabran za osnivanje prvih škola.

Kako su Nijemci bili sjedište 10. satnije i sjedište župe, grof Dönhoff je u Nijemcima dao sagraditi školsku zgradu, današnji „stari dio“ škole. A prema izvješću vikara Stjepana Adžića škola u Nijemcima je osnovana 1766. godine.

O osnivanju škole u Nijemcima dokaz su i stihovi Matije Antuna Reljkovića iz 1767. koji govore o već osnovanim školama u Slavoniji:

„Ja ne velim od velikih mista,

gdino skule prije toga biše,

neg spominjam ona sela ista,

koja skule posli načiniše:

Kopanica i Lukačev Šamac

ponose se, što su započeli,

i za druge dobar stojim jamac,

da će pravit, jer jih svaki želi.

Sibinj ima, Podvinje i Garčin,

Cerna tako, pak još Ivankovo.

U Vinkovci to po isti način

sve je veće odavna gotovo.

Što su doli malo nižje Nimci,

pokomorskoj i po drugih župah,

mislim da će i još Varadinci,

da jim dica ne ostanu tupa.“ 

PRVI UČITELJ I PRVI UČENICI

Zadaća svih škola Vojne krajine bila je prvenstveno pripraviti zdravu i jaku mušku djecu za valjane podčasnike u vojsci, od kojih su mnogi postali časnici. U početku su učitelje plaćali krajišnici, a kasnije je tu dužnost preuzela država.

Iz 1774. godine postoje zapisi o prvom učitelju Ivanu Györyju i njegovim učenicima u Nijemcima. Prvi učitelj je godišnje dobivao 120 forinti i 30 hvati drva. Školu je polazilo 50 učenika koji su pripadali rimokatoličkoj vjeroispovijesti. Škola u Nijemcima je bila trivijalna i u njoj se učio trivij: čitanje, pisanje i računanje, ali na njemačkom jeziku. U školi je vladao strogi vojnički red, propisano je bilo ponašanje učenika u školi, crkvi, izvan škole... U izvješću Stjepana Adžića naglašena je potreba učenja vjeronauka i ćudorednosti „jer je vojnička mladež u tome jako zaostala“.

No prema izvješću Stjepana Adžića iz 1777. godine navode se problemi u funkcioniranju škole. Tadašnji župnik Franjo Franjković odbio je katehezirati učenike uz izgovor „da za to ne dobiva nikakve plaće". Učitelj Ivan Györy je opisan kao vrlo nemarna osoba osrednjih sposobnosti koja ništa ne zna o novim metodama učenja, iako je dobra vladanja. Učitelj je zbog svojih propusta u poučavanju morao na usavršavanje kod sposobnijeg učitelja „dok ne nauči zaboravljena načela“. Navodi se i problem svjetla u učionici jer je prostorija premračna te se traži drugi prozor i školski namještaj.

Samo tri godine poslije navedenog izvješća broj učenika se smanjio. Od 30 učenika samo je 18-ero redovno dolazilo u školu, a 12-ero je dolazilo ponekad. Razlozi izostanka su karakteristični za vrijeme 18. stoljeća kada se škole tek počinju otvarati. Djeca „izostaju od škole kadšto radi bolesti, a kadšto zbog blagosti roditelja.“ U izvješću se napominje kako bi se roditelje u Nijemcima „trebalo s više revnosti poticati da marljivije šalju djecu u školu, a ne da je od škole odvraćaju, kao što im je to običaj“.

Opća zainteresiranost za školu u to vrijeme bila je vrlo slaba. Viši društveni slojevi zainteresirani su za školu samo toliko, koliko zahtijevaju praktične potrebe njihova obrta i trgovine. Seljak nije shvaćao korist od školovanja te ju je vidio kao teret koji remeti njegove dnevne poslove.

Jedan od problema za prihvaćanje školovanja bio je njemački jezik koji je ujedno bio i nastavni jezik na kome se obavljala poduka. Djeca su ga s teškoćama svladavala u školskim klupama često izložena i tjelesnom kažnjavanju. Učitelji na području Vojne krajine nisu bili dovoljno, ili uopće, školovani za suvremenije podučavanje, stoga se cjelokupno obrazovanje provodilo silom čemu su se krajišnici i opirali. Na radno mjesto učitelja javljali su se ljudi raznih zanimanja, a dobivali su posao samo zato jer su znali čitati, pisati i računati.

PROBLEM ŠKOLSTVA U ROMANU IVANA KOZARCA

Ivan Kozarac, po komu je škola dobila ime, u romanu „Đuka Begović“ je ocrtao problem školstva koji se nastavio i u 19. i 20. stoljeću. Bogati otac Šima Begović protivio se školi jer je smatrao kako i njemu nije bila potrebna:

„Kad je Đuka odrastao za školu, pošao je u nju i išao jedva godinu dana. Dvoje ga prasaca izvadilo iz nje. Šima je to obrazložio ovako:

- Što će sin Šime Begovića u školi! Da žulja kosti?... To može na stolcu i kod kuće. Neće on nikad biti ničiji sluga, već svoj gazda, pa šta će onda - njemu, jedinku Šime Begovića - škola?!... A i drukče! - Ja nisam vidio škole, pa zar nisam zato čoek, pametan čoek.“

PROMJENE U 19. I 20. STOLJEĆU

Postoji određena praznina u povijesti školstva na prijelazu s 18. na 19. stoljeće. Zbog ratova u Europi trivijalne škole su se znale prekidati, ili ukidati, i postojale su samo škole nižeg ranga o kojima država nije vodila brigu.

No u 19. stoljeću dolazi do određenih promjena. Do tada su škole u krajiškom području pohađala samo odabrana muška djeca prema sposobnostima i kvaliteti. U mnogim selima se 1830. godine otvaraju elementarne škole koje su pohađala sva sposobna djeca oba spola. Inicijativu za njihovo pokretanje i djelovanje davali su sami mještani sela koji su i financirali školu. Te su škole imale dva imena: narodne jer ih je izdržavao narod i jer je nastava održavana na narodnom jeziku; početne ili elementarne škole, nazivale su se tako jer su učenici dobivali samo početnu obuku iz čitanja, pisanja, računanja i vjeronauka.

Bez obzira na reforme u ostalim dijelovima Hrvatske, Strossmayer izjavljivao da je uprava škola u Krajini loša te da „stališ vojnički“ ne može upravljati pučkim školama kao što ni svećenstvo ne može „oružje nositi i domovinu braniti“. Stanje školstva je zapravo ostalo nepromijenjeno sve do ukidanja Vojne krajine.

Godine 1871. kada započinje razvojačenje Vojne krajine, donijete su nove reforme koje su unificirale zakone i školske propise u Provincijalu, civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji, i bivšoj Vojnoj krajini. Tadašnji ban Ivan Mažuranić dao je konačni oblik školskom sustavu nakon što je usvojen Zakon ob ustroju i pučkih školah i preparandijah 1874. godine. Prema tom novom zakonu škole su se dijelile u dvije vrste: opće pučke (elementarne) i građanske škole. Ovim propisom izjednačile su se gradske i seoske dječačke i djevojačke škole tako što su postale četverorazredne opće pučke škole. Uspostavom općih četverorazrednih pučkih škola ukinuta je stogodišnja razlika između trivijalnih i glavnih škola ne samo u Krajini, nego i u Provincijalu. Zakonom se također nisu pravile bitne razlike između seoskih i gradskih škola, što je bio slučaj u svim prethodnim školskim sustavima. Na taj su se način izjednačili svi učenici u obrazovanju bez obzira na mjesto pohađanja škole. Škole su se financirale državnim ili općinskim novcem, kao takve bile su javne i besplatne za svu djecu.

Nijemci su bili sjedište Mjesnog školskog vijeća pod čiju su upravu ulazile škole u Oroliku, Đeletovcima, Banovcima, Nijemcima, Apševcima, Podgrađu, Donjem Novom Selu i Komletincima. Spomenica škole navodi kako su neki roditelji nastojali što prije izvući „svojeg školskog sposobnjaka iz škole zbog radova u polju ili čuvanja marve“, a neki su učenici ponavljali razred jednom ili više puta.

OSNIVANJE OSMOLJETNE ŠKOLE

Osmogodišnja škola u Nijemcima je otvorena 12. listopada 1952. godine i po datumu osnivanja dobiva ime Osnovna škola „12. listopad“. Od 1984. godine mijenja ime i nosi naziv Osnovna škola „Ivan Kozarac“. Prvi ravnatelj osmogodišnje škole bio je Emil Himmelreich. U početku su nastavu polazili samo oni koji su željeli u srednju školu, sve dok nastava nije postala obvezna za sve.

ŠKOLA U VRIJEME DOMOVINSKOG RATA

U školskoj godini 1990./1991. Osnovna škola „Ivan Kozarac“ imala je tri područne škole (Đeletovci, Podgrađe, Donje Novo Selo) i 400 učenika. Sve je bilo spremno za početak nove školske godine. No 20. rujna 1991. u 7.30 sati posljednje civilno stanovništvo je evakuirano uz pratnju tenkovskih i minobacačkih granata. Od toga dana počinje prognaništvo stanovnika i njihovih škola.

Dana 2. srpnja 1993. donesena je Odluka o početku rada Osnovne škole „Ivan Kozarac“ u prostoru Osnovne škole „Ivana Brlića Mažuranić“ u Andrijaševcima. Održavala je nastavu koju su pohađala djeca smještena u prognaničkom naselju „Blace“ u Rokovcima. Izvršenje Odluke povjereno je ravnatelju Marku Božanoviću, a nastava je s radom započela 13. rujna 1993. godine. Škola je imala 14 odjela od 1. do 8. razreda, odnosno 355 učenika. Nastava se odvijala u dvije smjene u sedam učionica. Brojne donacije su opskrbile učenike potrebnim priborom, udžbenicima, torbama... Opća atmosfera življenja u naselju, kako nam svjedoči Spomenica škole, vječito je u nekakvom iščekivanju. Misli i razgovori svode se samo na jedno, a to je „kada će biti povratak kući, u svoje domove, na svoja ognjišta“.

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja proganici se vraćaju u svoja mjesta pa tako i njihova škola. U obnovljenoj zgradi stare škole, u sedam učionica, započinje nova školska godina 1998./1999. No na početku školske godine upisalo se samo 229 učenika, što je 50% manje u usporedbi s predratnim izvješćima. Područna škola u Podgrađu je prva počela s radom u privatnoj kući Andrije Šimunića, a zatim i škola u Donjem Novom Selu. Zbog političkih prilika područna škola u Đeletovcima sa svojim radom započela je školske godine 1999./2000.

ŠKOLA DANAS

Osnovna škola „Ivan Kozarac“ je 12. listopada 2012. na Dan škole proslavila svojih 60 godina od osnivanja osmoljetke, a 2016. godine s ponosom i svojih 250 godina postojanja. Škola trenutno broji 169 učenika. Nastava od 1. do 8. razreda odvija se u jutarnjoj smjeni, a poslije podne su u rasporedu brojne izvannastavne aktivnosti. Škola ima uređenu kabinetsku nastavu, veliku i malu sportsku dvoranu, igralište i kuhinju. Na na kraju svega, škola ima učitelje i učenike koji su uvijek okrenuti prema budućnosti i uspjehu u odgoju i obrazovanju.

Prisjećajući se svojih 60 godina, pa tako i svojih 250 godina, Osnovna škola „Ivan Kozarac“ u Nijemcima je dokaz kako napretka u školstvu nema bez pogleda usmjerenog prema naprijed.

Izvori:

1. Ivan Martinović, Iz povijesti Vojne krajine, Vinkovci, 1994.
2. Stjepan Sršen, Stanovništvo i župe u Slavoniji 1745. – 1774., Osijek, 2007.
3. Spomenica Osnovne škole „Ivan Kozarac“, Nijemci, 1993. - dana
4. Crkva u Otoku, ur. Josip Šverer, Zagreb, 1989.
5. Matija Antun Reljković, Izbor iz djela, Vinkovci, 1999.
6. Ivan Kozarac, Đuka Begović, Zagreb, 1964.
7. Ivančica Marković, Razvoj pučkih škola u Slavonskoj vojnoj krajini tijekom 18. i 19. stoljeća, Scrinia Slavonica, Osijek, 2011., br. 11, 79. – 76.
8. Mrežna stranica  Župe sv. Katarine, rubrika „Povijest župe“, „Povijest župe i sela“, http://www.djos.hr/nijemci/, 31. 1. 2013.