Osnovna škola Ivana Kukuljevića Belišće

Na najvećem svjetskom Sajmu knjiga u Frankfurtu velika se pažnja posvećuje i obrazovanju. Osim udžbenika, enciklopedija, rječnika, nastavnih pomagala i drugih materijala za učenje, svake se godine predstavljaju i noviteti na području obrazovanja pod nazivom "Classroom of the Future" ili Učionica budućnosti.

Kao i u mnogim drugim područjima, ključnu ulogu u napretku u obrazovanju ima tehnologija. 

Mnoge tvrtke u suradnji sa sveučilištima i vladinim institucijama rade na razvijanju novih platformi za učenje. Tehnologija je već spremna, ali problem su sadržaji koji se kompletno moraju producirati i prilagođavati za nove načine učenja.

Potpuna digitalizacija nastavne građe

S druge strane, potpuna digitalizacija nastavne građe svakako će se događati u razvijenim zemljama. Činjenica je da se već danas uz pomoć tehnologije, kako po pitanju uređaja tako i po pitanju aplikacija i programa, gotovo svaki sadržaj može prebaciti u digitalnu varijantu. Neke su tvrtke u suradnji sa sveučilištima u tome otišle prilično daleko.

Osim razvoja tehnologije, razvijene zemlje unutar EU, u čemu prednjači Njemačka, imaju razvijenu svijest o tome da se okolina u kojoj djeca uče treba mijenjati i modernizirati. Ono što žele promijeniti je činjenica da se sva djeca podučavaju na isti način, s istim očekivanjima, a ne u skladu s njihovim individualnim mogućnostima, potrebama i interesima. Kao i na drugim područjima i u podučavanju sve se češće spominje personalizacija sadržaja i pristupa učenicima. Mnogi smatraju da upravo moderna tehnologija omogućava individualniji pristup svakom učeniku.

Virtualna učionica već je ovdje  

U prostoriji nazvanoj "Classroom of the Future" bio je postavljen veliki ekran i košarica s 3D naočalama. Upravo ova tehnologija omogućuje učenicima jedno potpuno novo iskustvo upoznavanja s gradivom, posebno učinkovito u nastavi prirode, zemljopisa, biologije, fizike, kemije i sličnih predmeta u kojima djeci treba približiti mnoge apstraktne modele i procese.

Naime, vještine vizualizacije nisu jednako razvijene kod svakog djeteta. Knjige, filmovi i kompjuterski programi rađeni su u dvije dimenzije, a o učeniku ovisi koliko si neke modele, slike i prikaze može vjerno vizualizirati. Nova virtualna učionica trebala bi riješiti taj problem. 3D tehnologija trebala bi biti pomoć u nastavi u onim predmetima u kojima ona ima smisla. Zasigurno se neće koristiti u predmetima kao što su likovna, tjelesna ili glazbena kultura (iako bi se i tu našle pojedine lekcije koje bi se djeci mogle trodimenzionalno približiti).

Metoda učenja koja se koristi u virtualnim učionicama pomaže učenicima da razumiju trodimenzionalne probleme te im daje poticaj da se aktivnije uključe u samu problematiku. Kompleksne teme i problemi prikazuju se na sveobuhvatan način i vrlo interaktivno.

Sam uređaj za virtualnu nastavu sastoji se od računala u kojem je pohranjena grafika (nastavni sadržaj), a s njime je spojen veliki  3D ekran i daljinski upravljač pomoću kojeg nastavnici upravljaju sadržajem. Sam sadržaj potrebno je producirati od nule, a na tome rade inženjeri, pedagozi, stručnjaci za didaktiku, matematičari, programeri, profesori i učitelji. 

Osnovni cilj je ponuditi svakom učeniku da gradivu pristupi i uči neovisno o drugim učenicima, intuitivno i interaktivno te da mu se olakša razumijevanje pojedinih nastavnih tema: npr. kako funkcionira krvotok, kako izgleda magnetsko polje, kako se spajaju molekule u neki određeni spoj, kako dolazi do plime i oseke i slično. Sada se sve ove pojave mogu razgledati iz svih kuteva, probližiti do zadnjeg detalja i urezati djeci u pamćenje u sekundi. 3D vizualizacije znače brže i kreativnije učenje te bolje razumijevanje pojava koje inače nisu vidljive ljudskom oku (npr. kako zvuk putuje zrakom do našeg uha i što se u našem uhu potom događa). 

Osim toga, u Visensu kažu da ovaj oblik prezentacije gradiva vrlo snažno motivira učenike i drži ih zainteresiranima za gradivo. Djeca i mladi odrasli uz računala i mobilne uređaje sadržajem surfaju gotovo intuitivno, a zahvaljujući urođenoj znatiželji uvijek žele isporbati nove mogućnosti. Na taj način uče, efektivno koriste ponuđene informacije i fokusiraniji su. Učionica postaje zanimljivije i efikasnije mjesto.
 

Bye, bye olovka, tipkovnica i miš

Ekrani osjetljivi na dodir više nisu nikakva novost. Uskoro ćemo ih viđati u učionicama, odnosno na svakom stolu. Osim što će djeca prstićem pretraživati nastavne sadržaje, ekran će ujedno omogućavati 3D reprodukciju slike, pa će svako dijete imati potpuno virtualno, interaktivno iskustvo nastave iz ekrana ispred sebe.

To povlači mnoga pitanja i zabrinutost da djeca u budućnosti neće uopće koristiti olovku tj. da neće znati pisati. O ovom fenomenu još nema studija, jer smo prilično daleko od ovog "katastrofičnog" scenarija, ali sigurno je da tipkovnica i miš lagano idu u ropotarnicu povijesti.

Izvor: klinfo.hr