Priča o Vukovaru

Bila je to srijeda. Svanulo je prekrasno jutro. Krenuli smo u 6 ujutro. Ispred nas je bio dugačak put. U busu nam nije bilo dosadno. Nastava je, imamo hrvatski i povijest. S nestrpljenjem sam odbrojavala sate do Vukovara, a tada iznenađenje. Stajemo u Našicama, ispred dvora Pejačević. U dvorištu dvora, postavljene su dugačke klupe, sjedamo i opet povijest: saznajemo  o životu Dore Pejačevć i to nas uvodi na sat glazbene kulture. Okupljamo se oko nastavnika i uz harmoniku i gitaru učimo pjevati pjesmu, prvo sramežljivo, a onda snažno punim plućima. Krećemo dalje, nestrpljivi smo. I evo nas na Trpinjskoj cesti, dočekuje nas Blago Zadro. Stigli smo u Vukovar. Bio je to radostan trenutak, trenutak kad udahneš vukovarski zrak, kad osjetiš žalost, tugu, slobodu i radost.

Uputili smo se prema bolnici. Osjećamo strah u kostima. Gledajući prezentaciju, zanijemila sam. Jednostavno nije lako gledati patnju, a kamoli proživjeti je. Nakon prekrasnog filma krenuli smo u uski hodnik u podrum gdje su bile sobe s krevetima, hranom, lijekovima…Tamo je održan sat biologije. Uz inkubator smo učili o prvim rođenim bebama. Potpuno sam se uživjela u priču nastavnika Sižineka. Polako smo krenuli na Ovčaru, povijest uz spomenik smrti. Pomolili smo se na spomen poginulima, položili vijenac i čuli priču o strašnoj smrti ranjenika i osoblja bolnice, s njima je bio i novinar Siniša Glavašević. Na povratku u grad skrećemo na Memorijsko groblje, bijeli križevi nijemi su svjedoci strahote. Molitva. Vjeronauk nastavljamo u Pastoralnom centru sv. Bone. Na zidu križ od trnja koji su načinila djeca. Ranjeni Isus nas milostivo gleda, a mi gledamo film o stradanju Vukovara i učimo. Ne činite zlo, dobrota nas čini ljudima. Nakon razgleda Crkve sv. Filipa i Jakova odlazimo do rijeke Dunava. Pokraj spomenika održali smo sat glazbene kulture, zapjevavši pjesmu: „Vukovar“. Prošetali smo do broda koji nikada ne plovi. Unutra nas je čekao ručak. Poslije obilnog ručka zaputili smo se prema muzeju u vojarni.

Najbolji dio putovanja je bio odlazak u Vojarnu. Mogli smo gledati oružje, ulaziti u tenkove, vojna vozila… Ovaj dan mi se svidio. Nikada neću zaboraviti priču o Vukovaru, priču o povijesti, stradanja, ljubavi i ponosa. Imali smo lijepo vrijeme.

Antonija Banfić, 8.b

Priča o Vukovaru

Bila je to srijeda. Svanulo je prekrasno jutro. Krenuli smo u 6 ujutro. Ispred nas je bio dugačak put. U busu nam nije bilo dosadno. Nastava je, imamo hrvatski i povijest. S nestrpljenjem sam odbrojavala sate do Vukovara, a tada iznenađenje. Stajemo u Našicama, ispred dvora Pejačević. U dvorištu dvora, postavljene su dugačke klupe, sjedamo i opet povijest: saznajemo  o životu Dore Pejačevć i to nas uvodi na sat glazbene kulture. Okupljamo se oko nastavnika i uz harmoniku i gitaru učimo pjevati pjesmu, prvo sramežljivo, a onda snažno punim plućima. Krećemo dalje, nestrpljivi smo. I evo nas na Trpinjskoj cesti, dočekuje nas Blago Zadro. Stigli smo u Vukovar. Bio je to radostan trenutak, trenutak kad udahneš vukovarski zrak, kad osjetiš žalost, tugu, slobodu i radost.

Uputili smo se prema bolnici. Osjećamo strah u kostima. Gledajući prezentaciju, zanijemila sam. Jednostavno nije lako gledati patnju, a kamoli proživjeti je. Nakon prekrasnog filma krenuli smo u uski hodnik u podrum gdje su bile sobe s krevetima, hranom, lijekovima…Tamo je održan sat biologije. Uz inkubator smo učili o prvim rođenim bebama. Potpuno sam se uživjela u priču nastavnika Sižineka. Polako smo krenuli na Ovčaru, povijest uz spomenik smrti. Pomolili smo se na spomen poginulima, položili vijenac i čuli priču o strašnoj smrti ranjenika i osoblja bolnice, s njima je bio i novinar Siniša Glavašević. Na povratku u grad skrećemo na Memorijsko groblje, bijeli križevi nijemi su svjedoci strahote. Molitva. Vjeronauk nastavljamo u Pastoralnom centru sv. Bone. Na zidu križ od trnja koji su načinila djeca. Ranjeni Isus nas milostivo gleda, a mi gledamo film o stradanju Vukovara i učimo. Ne činite zlo, dobrota nas čini ljudima. Nakon razgleda Crkve sv. Filipa i Jakova odlazimo do rijeke Dunava. Pokraj spomenika održali smo sat glazbene kulture, zapjevavši pjesmu: „Vukovar“. Prošetali smo do broda koji nikada ne plovi. Unutra nas je čekao ručak. Poslije obilnog ručka zaputili smo se prema muzeju u vojarni.

Najbolji dio putovanja je bio odlazak u Vojarnu. Mogli smo gledati oružje, ulaziti u tenkove, vojna vozila… Ovaj dan mi se svidio. Nikada neću zaboraviti priču o Vukovaru, priču o povijesti, stradanja, ljubavi i ponosa. Imali smo lijepo vrijeme.

Antonija Banfić, 8.b