Osnovna škola Dr. Ivana Novaka Macinec

U ZAGRLJAJU PROLJEĆA

Proljeće je doba u kojem se livade i šume zazelene, a visibabe
zabijele u mladoj travi. Bistra voda potokom glasnije teče, miris proljeća
širi se posvuda kao parfem koji traje sve do dolaska ljeta. Sunce se ranije
budi i nebo oboji u toplu boju koja me podsjeća na sočnu zrelu naranču.
Svojom toplinom prekrije čitavu livadu i mene na njoj. Na ruku mi slete dva
šarena leptira u čijem se društvu osjećam kao u zagrljaju proljeća.

                                                                   Snježana B. 6.c

         TAMNO LICE- SVIJETLA DUŠA

Romi… Riječ koja kod mnogih ljudi budi najgore asocijacije. No, ima
Roma koji vole raditi, koji su brižni roditelji i koje drugi ljudi cijene.

Moji se roditelji dobro brinu o meni i mojoj braći te nas dobro
odgajaju. Čak su ponekad brinuli i o mojoj sestrični kada njeni roditelji
nisu imali dovoljno novaca za njezino školovanje. Primijetila sam da ih
mnogi ljudi cijene zato što su pravedni i pošteni.

Mislim da bi mnogi ljudi trebali pokušati staviti sebe u položaj
Roma i razmisliti kako je to osjećati se odbačeno i uvrijeđeno samo zato što
si se rodio kao pripadnik nacionalne manjine.

                                                                                         Sanja H. 6.c
 

Taj, taj, a tot s skupulešći. (APA)

· Režeš, režeš, a opet se skupi. (VODA)

 

Merži, merži, â tot âj p ista lok. (ŠAS)

· Ide, ide, a uvijek je na istom mjestu. (SAT)



Arunš sus âj zelena, â knd kađi âj rušuv. (DINÂ)

· Baciš gore,zeleno je, a kad padne, crveno je. (LUBENICA)

Arunš sus âj alb, â knd kađi âj galbn. (OV)

· Baciš gore, bijelo je , a kad padne, žuto je. (JAJE)

Šinji merži p kap ân biserik? (KUJ)

· Tko ide u crkvu po glavi? (ČAVAO)


Šej âje? Dimizov njimik, popa crkan, a noj mult. (IM ÂN UNĐIJ)

· Što je to? Bog nema ništa, papa malo, a mi puno. (CRNO POD NOKTIMA)

 

 PRIJATELJICA VISIBABA

         Stiglo je šareno, veselo i sunčano proljeće. Ptice radosno cvrkuću, cvijeće cvate, priroda dobiva boje, sva su djeca vesela, a i ja se veselim što je stiglo proljeće i što se mogu igrati vani.

         Odšetala sam u šumu jer je bilo jako lijepo vrijeme. Odjednom je jedna lijepa, bijela i nježna visibaba iskočila pred mene i upitala želim li joj biti prijateljica. Odgovorila sam joj da hoću jer ja volim nove prijateljice. Toliko smo razgovarale da sam i na vrijeme zaboravila. Kada sam shvatila koliko sam dugo u šumi, rekla sam joj da moram otići jer će me mama posvuda tražiti.

         Od toga dana cijelo proljeće ostale smo najbolje prijateljice. Čitavo je proljeće bilo lijepo, veselo i zaigrano. Volim proljeće zato što je tada sve veselo, rascvjetano i mirisno.

                                                                                                      Elena B.,5.a

                                                   ŠUMSKO DRUŠTVO

    Proljeće je čarobno godišnje doba. Ono nam daje svježinu i čistoću. Livada u šumi postaje puna cvijeća i malenih životinja. Visibaba obuče haljinu poput cvjetne balerine, ljubičica posuđuje boju od oblačnoga neba.

    Otišla sam na jednu malu šetnju u šumu. Prvi je cvjetić već procvjetao, a iz njega je iskočila prekrasna mala vila u bijeloj haljinici i sićušnim cipelicama. A kako joj je tek predivna bila frizura… Kad smo se upoznale, krenula je dalje sa mnom u šetnju. Šećući smo stigle do bistre rijeke kraj koje je sve bilo puno sitnih životinja. Vila me upoznala s njima pa smo se zajedno igrali na livadi. Sve je bilo kao u bajci. Postalo nam je jako toplo pa smo se okupali u toploj rijeci. Kad sam izašla iz rijeke, kraj mene se stvorio jedan jelen i  rekao mi: „Otkada si došla, donijela si veliko veselje u našu šumu i svima nam je drago što smo te upoznali.“ Nakon kupanja svi smo se smijali i kotrljali od veselja pa zelenoj livadi.

    Odjednom sam začula mamin glas koji me dozivao da se vratim kući jer moramo posjetiti bolesnu baku. Postala sam tužna što se moramo rastati, a tako smo se lijepo proveli. Rastala sam se plačući jer znam da će mi šumsko društvo nedostajati. Svi su mi u isti glas povikali: „Mi ćemo te čekati koliko god treba da nam se vratiš!“ Preporučila sam da se fotografiramo kako bih imala uspomenu na njih. Nakon fotografiranja oni su nestali, a ja sam se uplašila da ih više neću nikad vidjeti ni čuti.

Melita O. 5.a

HAIKU