Dragi roditelji!

Na ovim stranicama pronaći ćete korisne savjete za Vas i Vašu djecu - od toga kako lakše učiti (i naučiti) preko savjeta za korištenje mobitela i interneta pa sve do savjeta kako se pripremiti za novu školsku godinu. 

Također, od početka nove školske godine, ovdje ćete pronaći raspored individualnih primanja kod razrednika, datume roditeljskih sastanaka i tako dalje.

Također, donosimo i neke članke s drugih internetskih stranica, a nikako ne zaboravite da u Savjetima za roditelje (što je podstranica ove stranice) možete i sami predložiti temu te međusobno (s drugim roditeljima) razgovarati o problemima koji su Vam zajednički. Savjetujte jedni druge, budite si podrška i svakako - surađujte sa školom!

Ako trebate pomoć na bilo kojem području koje možda nismo na stranicama spomenuli, javite nam se. Očekujemo dobru suradnju! 

Na stranicama Ministarstva www.mzos.hr možete pronaći sve dodatne dokumente koji bi Vas mogli zanimati. 

Samopouzdanje tinejdžera

Zatvorite oči i zamislite da ste ponovo tinejdžer. Sjetite se kako ste očajno željeli biti prihvaćeni među školskim prijateljima i izgledati što je više moguće „cool“. Sad zamislite da ste Željka, petnaestogodišnjakinja. Željka je atraktivna, pametna, a ipak osjeća veliku razliku između sebe i ostalih tinejdžera u svojoj blizini, koje smatra puno privlačnijima.

Na jednom tulumu u kući Željkinog prijatelja, Željka uočava ekipu okupljenu oko računala. Čuju se valovi smijeha i uzvici. Stojeći na vrhovima nožnih prstiju pokušava otkriti oko čega je tolika frka. Desetak njenih prijatelja pregledava web stranice časopisa za tinejdžerice. Čitaju članak pod naslovom „Koliko si sexy?“. Časopis poziva čitatelje da objave svoju fotografiju i pozovu tinejdžere cijeloga svijeta da ocijene njihovu fotografiju od 0-10. Djevojka prikazana na ekranu je vrlo privlačna i sakupila je prosječne bodove, većinom 8-mice. Poneki Željkini prijatelji žure se kući po svoje fotografije koje namjeravaju skenirati, a ubrzo i Željka prekapa po fotoalbumima svoje majke kako bi pronašla neku zadovoljavajuću fotografiju za objavu i ocjenjivanje. Željka je možda samo odabrala krivu fotografiju. Njezin prosječan rezultat je dva.

Kroz nekoliko sljedećih mjeseci Željkini roditelji su postali izrazito zabrinuti za nju. Iako se ranije voljela baviti sportom i provodila vrijeme u susjednim štalama s konjima, u posljednje vrijeme je izgubila interes za svoje hobije. Njezine ocjene u školi padaju, a roditelji su zabrinuti da je netko ne maltretira u školi. Izgleda da se najviše druži s djevojkama koje u posljednje vrijeme neprestano upadaju u nevolje. Pribojavaju se da je već više puta stupila u spolne odnose i to s različitim mladićima. 

Je li moguće da ju je loš plasman na stranici časopisa potakao na takvo ponašanje? Vjerojatno ne, ali to je bez sumnje teško iskustvo za nju i još jedno iskustvo u nizu bez kojeg je mogla. Od svoje šeste godine bombardirana je medijskim slikama koje nalažu kako treba izgledati. 

Željka je jedna od 42% tinejdžerica koje su razmišljale o estetskoj operaciji. Prema posljednjim anketama pola od sto ispitanica je poželjelo zatezanje trbuha; Željka je među 15% onih koje smatraju da će operacija nosa promijeniti ne samo njihov izgled već i cijeli život.

U drugoj anketi, 60% djevojaka između 15 i 16 godina nisu zadovoljne svojom težinom.

Ali, takva situacija nije samo s djevojkama, već i mladićima. U istoj anketi, četvrtina mladića je izjavilo da bi željeli biti mršaviji. Broj zabilježenih poremećaja prehrane kod mladića je manja nego kod djevojaka, ali ima tendenciju rasta.

Naravno, nije sve u ljepoti. Za mnoge, adolescencija je vrijeme nesigurnosti i to utječe na gotovo sva područja života mladića: jesam li dobar prijatelj? Jesam li dobar u školi?

Prema osobama s niskim samopouzdanjem se i drugi ljudi loše odnose što uzrokuje još niže samopouzdanje. To se može manifestirati poremećajima u prehrani, adolescentskom trudnoćom ili čak i samoubilačkim mislima. 

Tko je u takvom razdoblju odgovoran omogućiti tinejdžeru zdravu dozu samopouzdanja? Tko im može dati najbolje šanse da na kraju izađu iz tinejdžerskih godina s uravnoteženim samopouzdanjem. Roditelji!

Roditelji imaju tu strašnu moć i utjecaj na samopouzdanje djeteta. 

Željkin otac provodi malo vremena kod kuće, ali kada se vrati s posla i ugleda Željku kako sjedi u svojoj sobi i uči, priđe joj, zagrli je i kaže joj koliko je voli. Ako dođe kući kasno, a Željka već spava u svom krevetu, uđe u njezinu sobu i sjedne na rub kreveta. Ako ga Željka pospano pita „Tata, što radiš ovdje?“ on kaže „Promatram te i razmišljam koliko si lijepa.“, onda popravi prekrivač i nastavi sjediti pored Željke dok ona ne utone u san. Željka se tada osjeća najsigurnijom osobom na svijetu, znajući da je tata ovdje i dok ona spava.

Nasuprot tome, mama je osoba čija očekivanja je teško zadovoljiti. Ako Željka nešto loše učini, mama jedva čeka da joj saopći u čemu je pogriješila. Kad nešto dobro učini, jednostavno je podsjeti da bi mogla biti bolja ako se više potrudi, tako da nikad nije zadovoljna. 

Ako dijete živi u takvom okruženju i nema samopouzdanja, postat će osoba kakvom je zamišljaju roditelji.

Otac u Željki vidi samo dobro i to je stalno ističe, dok majka želi da Željka bude bolja nego što jest. Majčina ljubav ju želi promijeniti. 

Izazov otkrivanja kako najbolje pomoći tinejdžerima da postignu svoj potencijal nije lak. Naravno da za njih želimo samo najbolje i da je osjećaj osobnog postignuća važan. Kad dostignemo neko postignuće to pojačava naš osjećaj samoučinkovitosti. Ako ljudi nemaju dovoljno jak osjećaj samoučinkovitosti i najmanji neuspjeh će izazvati da s velikim oprezom i strahom preuzimaju nove izazove. Takvo razmišljanje vodi prema anksioznosti, depresiji i bespomoćnosti, dok ljudi s visokim osjećajem samoučinkovitosti ustraju na zadacima, i spremni su primiti i po nekoliko udaraca na putu rješavanja zadataka.

Problem nastaje kada toliko snažno želimo da naša djeca nešto postignu da upadnemo u zamku i pokazujemo im da se naša ljubav prema njima bazira na tome koliko dobro nešto čine ili koliko su atraktivni. To može imati nekoliko efekata na tinejdžere. Ako odgojimo djecu da vjeruju kako je najvažniji cilj u životu postići akademski status, onda će se oni osjećati dobro ili loše ovisno o tome koliko ispita su položili. Ako svojoj kćerki stalno govorite: „Tko te ne bi volio kad si tako lijepa?“  bit će joj teško ako njezin izgled počne blijediti.

Kad je dijete maleno, kažemo mu „Pogledaj, sam si zavezao vezice na cipelama! Tako si poseban! „  To vjerojatno nije velika stvar, ali ako krenemo tim putem – odajemo dojam da se njihova vrijednost veže uz to koliko dobro obavljaju svoje zadatke – oni će odustajati čim osjete da neće dobro obaviti zadatak.

Zdrava doza samopouzdanja je vrednovanje samog sebe onakvim kakav si, ne što i koliko možeš postići.  Psiholozi to nazivaju intrinzičnim samopouzdanjem – uvjerenje da smo vrijedni bez obzira na ono što smo postigli ili kako nas drugi smatraju.  

Važno je tinejdžeru ugraditi osjećaj osobne vrijednosti koji nije povezan s učinkom, kako ne bi izrasli u odrasle ljude s premalo unutarnjeg mira jer osjećaju stalnu potrebu za dokazivanjem. Naravno, s druge strane, opasno je govoriti tinejdžeru da je savršen u svemu – ako postavite prenisko ljestvicu, neće se dovoljno truditi – jer će izgraditi ego neovisno o njegovom odnosu prema odgovornosti i potrebama drugih. Ako nismo oprezni  roditelji, odgojit ćemo uobraženu djecu koja misle da su u svemu najbolji, a ne mogu se nositi s težinom udaraca koje im priređuje život. 

Tekst je preuzet iz knjige Teenagers! What every parent has to know, Rob Parsons, Hodder, Great Britain 2007.

Ima li vaše dijete profil na Facebooku?

Imati otvoren profil na Facebooku, jednoj od najpopularnijih društvenih mreža, danas je među djecom stvar prestiža i samo su se rijetki uspjeli oduprijeti „fejsbukmaniji“.

Povezanost putem Facebooka nije nužno loša za djecu, dapače, korisna je i zabavna, ali kao što sve ima pozitivne i negativne strane tako je i u ovom slučaju. Budući da je tehnologija sastavni dio naših života i da je bez nje sve teže zamisliti život, ne preostaje nam drugo nego da je upoznamo zajedno sa svim njenim pozitivnim i negativnim stranama i naučimo se njome služiti. Ali, važno je u postupku 'upoznavanja' znati gdje postaviti granice kako bi bilo jasno da tehnologija služi čovjeku, a ne čovjek tehnologiji.

Facebook je internetski servis putem kojeg je moguće komunicirati s prijateljima, razmjenjivati slike i video prikaze, igrati igrice… Osobne podatke i sadržaje objavljene na vašem profilu mogu vidjeti samo prijatelji koje ste prihvatili i unijeli u profil kao svoje prijatelje.  Profil je moguće ograničiti, odnosno napraviti grupe prijatelja i dati im određena ograničenja u pregledavanju profila. To je važna napomena za roditelje koji su prijatelji sa svojom djecom na Facebooku, jer postoji realna mogućnost da dijete postavi ograničenja na svoj profil zbog kojih nećete imati uvid u ono što dijete objavljuje, a da toga nećete biti svjesni.

Mlađi od 13 na Facebooku

U Hrvatskoj je više od milijun korisnika Facebooka od čega je otprilike 300 000 djece između 13 i 17 godina. Zabrinjavajuća je činjenica da ta brojka nije realna jer, iako je minimalna dob za kreiranje profila na Facebooku 13 godina, veliki broj djece je ipak mlađi od 13 godina.  Budući da ne postoji mogućnost provjere ispravnosti podataka koje korisnik upisuje prilikom kreiranja profila, dovoljno je da dijete lažira godinu rođenja i bez ograničenja može kreirati svoj profil.

Baš ta činjenica, da su nezapaženo ušli u svijet dopušten samo starijima od njih, privlači sve veći broj mlađih od 13godina. Ne bi to bilo ništa loše da  među najmlađim korisnicima Facebooka najpopularniji pojmovi nisu seks i alkohol.

Nečesto se na profilima mladih mogu vidjeti statusi u kojima se hvale količinom alkohola koje su konzumirali, a takvi su statusi popraćeni velikim brojem 'lajkova'.  Istina je da su se i prije ere Interneta i Facebooka u društvima također pričale priče o tome tko se i kako 'sinoć zgazio od alkohola'. Samo tada roditelji nisu znali za to, jer su se takve priče pričale negdje u parku, na klupici gdje bi se okupilo cijelo društvo i prepričavale bi se zgode i zanimljivi događaji.

Danas su takve izjave postale javne, dostupne velikom broju ljudi, a ako djeca uz to ne paze na odabir prijatelja i postavke privatnosti svog profila, postoji opasnost da takve informacije dospiju do ljudi koji ih mogu zloupotrijebiti.

Problem s alkoholiziranjem kod djece nije nastao u trenutku kada se pojavio Facebook, on je postojao i prije Facebooka i Interneta. Facebook je samo medij koji se kao i svi ostali mediji može koristiti na osobno zadovoljstvo ili na svoju vlastitu štetu.

Važnost zaštite privatnosti djece na Facebooku

Pokušajmo Facebook shvatiti kao novi kućanski aparat. Kod kupovine svakog novog kućanskog aparata, prvo što ćemo učiniti je pročitati uputstva za upotrebu kako bismo se znali ispravno koristiti njime. Ako ćemo djetetu dopustiti korištenje novog aparata, nadzirat ćemo ga i pomagati mu u radu s njime te ga naučiti osnove rukovanja na siguran način.

Isto treba učiniti i s Facebookom.  Važno je upoznati se sa sigurnosnim postavkama i uputiti dijete na njih.  Facebook Hrvatska je objavio 10 sigurnosnih postavki koje svaki korisnik treba znati, zajedno s objašnjenjima kako te opcije uključiti te slikama koje prikazuju gdje su smještene spomenute opcije.

I Nacionalno središte za računalnu sigurnost – Nacionalni CERTobjavilo je brošuru namijenjenu korisnicima Facebooka koja govori o opasnostima kojima se izlažete prilikom postavljanja osobnih podataka i sadržaja na najpopularniju društvenu mrežu te kako podesiti svoj  profil tako da čuva privatnost.

Ako je vaše dijete odlučilo ući u svijet društvenih mreža bitno je da ga uputite kakvo je primjereno ponašanje na Internetu te da kod njega pokušate osvijestiti činjenicu da treba stajati iza onoga što napiše u status na svom profilu. Kao što  odmalena učite dijete da svaki njegov postupak nosi određene posljedice i dopuštate mu greške kako bi na njima učilo, tako mu i sada treba pojasniti da svaka njegova riječ ima određeni utjecaj i sa sobom nosi posljedicu, budući da je izrečena/napisana pred velikim auditorijem.

Vi sami najbolje poznajete svoje dijete i znate koliko povjerenja možete imati u njega te je li nužno da mu budete prijatelj na Facebooku kako biste imali uvid u njegov virtualni život. Djeca Facebook smatraju svojim privatnim okruženjem gdje sa svojim vršnjacima razmjenjuju iskustva, osjećaje, brige i probleme, a prisutnost roditelja u takvom okruženju narušava djetetov osjećaj intime i privatnosti.

Na roditeljskim sastancima, na televiziji, i u novinama upozoravaju nas na pojavu Facebooka kao novu pandemiju gripe, ali treba biti svjestan i pozitivnih, a ne samo negativnih strana tehnologije i nove Generacije Y,  jer nije problem u novim tehnologijama, već u nama i načinu na koje ćemo ih koristiti.

Izvor: www.skole.hr

Prerano odrastanje djevojčica

Jeste li se i vi u djetinjstvu voljeli pretvarati da ste odrasli? Jeste li voljeli odijevati maminu i tatinu odjeću i obuću i tako se osjećali kao da ste ušli u svijet odraslih?

Danas djeca ne moraju nužno odijevati odjeću svojih roditelja da bi se osjećali starije, jer im trgovine s dječjom konfekcijom nude odjeću koja je svojim izgledom ne samo namijenjena odraslima, već je i provokativna.
Pokušaji da dijete odjenete u dječju, nevinu i slatku odjeću, ravni su nemogućem jer na tržištu takve odjeće gotovo uopće nema. Modna industrija kao da želi djevojčice i mlade djevojke učiniti objektima. Odjeća koja im je na raspolaganju je preuska, s predubokim dekolteom, prekratka, izazovna i „seksi“.

Trgovci ciljaju na dojam mladih djevojaka koje svoje uzore vide u mladim zvijezdama poput Hannah Montane, ne bi li uhvatili svoj dio kolača. Izuzetak nije ni industrija igračaka, koja je preplavila tržište sa seksualiziranim lutkicama naglašenih atributa, odjevenih poput porno-diva, a namijenjenim djevojčicama u dobi od četiri do šest godina.
Sve je raširenija i ponuda dekorativne kozmetike za najmlađe pa su djevojčicama namijenjena sjenila, lakovi za nokte, sjajila za usne, parfemi… U višim razredima osnovne škole normalno je da djevojčice bojaju kosu i da za izlaske nose visoke pete. Roditelji sve teže odolijevaju molbama djevojčica pa kupuju takvu vrstu kozmetike jer „i druge cure u školu dolaze našminkane“.
Zašto je to tako?

Mediji su u novije doba postali lako dostupni i svakodnevno sveprisutni. Svim najnovijim dnevnim informacijama može se pristupiti gdjegod se nalazite, dovoljno je imati sa sobom mobilni uređaj s pristupom na Internet i sve informacije su vam na dlanu. Tako jedna osmogodišnjakinja s mobitelom u džepu zapravo ima pristup svim vrstama sadržaja - jednako lako dolazi do igrice s Winxicama i Playboya.

Svjedoci smo prevelike količine seksualnih sadržaja u filmovima, serijama, pa čak i u dnevnim novinama.
Uloge muškarca i žene pod utjecajem medija postale su totalno iskrivljene. Odlikama „pravog“ muškarca se smatra agresivnost, snaga, grubost, pa se dječake u tom duhu i odgaja. Oni sami nastoje u doba puberteta izgledati kao „frajeri“ zbog čega su alkohol, cigarete, a u ekstremnijim slučajevima i droga sastavni dio njihove krize identiteta.

Ženama se u pravilu poručuje da moraju biti seksi, poželjne, izazovne i nevjerojatno lijepe da bi imale uspješan i ispunjen život, pa onda ne čudi činjenica da se djevojčice i mlade djevojke fotografiraju u izazovnoj odjeći i izazovnim pozama i te fotografije postavljaju na svoje Facebook profile ili razmjenjuju putem mobitela.

Takvi stereotipi šalju pogrešnu poruku našoj djeci o očekivanjima, vrijednostima i idealima. Kao posljedicu toga možemo vidjeti djevojčice koje bez ikakve kritičnosti i preispitivanja prihvaćaju nametnute stereotipove te ističu svoju seksualnost kako bi privukle mušku pažnju.

Preporuke za poticanje partnerstva između škole i roditelja

Interes za partnerstvom obrazovnih institucija i roditelja postoji,  kao i brojni načini na koje se ono može potaknuti.

Škola treba izraditi vlastiti plan djelovanja usmjeren na uspostavu partnerstva s roditeljima.

Taj se plan treba usmjeriti na sljedeće elemente:

Škola može facilitirati aktivno uključivanje roditelja u proces obrazovanja njihove djece. Podaci pokazuju da razmjerno velik postotak roditelja želi pridonijeti više, ali ne znaju kako. Gotovo polovica roditelja navodi da ne dobivaju prijedloge za uključivanje u školske aktivnosti. Škola im u tome može pomoći na sljedeće načine:

• roditelji i učitelji mogu svoju komunikaciju učiniti raznovrsnijom i kvalitetnijom tako što će dogovarati najprikladnije načine komuniciranja uz tradicionalne dolaske na informacije i roditeljske sastanke;
• učitelji se mogu informirati o znanjima, vještinama i interesima roditelja i ispitati kako roditelji svojim znanjem i vještinama mogu najviše pridonijeti samoj nastavi, izvannastavnim aktivnostima i životu škole;
• škola može ponuditi predavanja i tematske radionice važnosti roditeljskog sudjelovanja u obrazovanju njihove djece,  o učinkovitim načinima roditeljske pomoći u razvoju djetetovih vještina učenja, te o razvoju njegovih vještina i talenata;
• škola može poboljšati informiranje o edukativnim radionicama, predavanjima i različitim drugim aktivnostima koje nudi roditeljima;
• škola može potaknuti roditelje da sami iskazuju svoje interese,  predlažu i održavaju  radionice s temama koje smatraju korisnima;
• škola može potaknuti izradu plana aktivnosti koje će tijekom godine zajednički osmišljavati i izvoditi roditelji i škola.

Škola može facilitirati međusobnu razmjenu iskustava roditelja. Istraživanje pokazuje da roditelji rijetko imaju prilike razmjenjivati vlastita iskustva i informacije o odgoju djece. Mogućnost dijaloga među samim roditeljima može djelovati motivirajuće i na one roditelje koji ne pokazuju dovoljnu spremnost na suradnju sa školom. Škola roditeljima može pomoći  da jedni drugima postanu vrijedan izvor podrške i iskustava u odgoju i obrazovanju njihove djece tako što će:

• proširiti mogućnosti razmjene iskustava roditelja u okviru roditeljskih sastanaka;
• otvoriti mogućnosti samoorganiziranja roditelja i održavanja neformalnih sastanaka  roditelja u školi davanjem prostora, podrške i sl.;

Škola može započeti dijalog s roditeljima o njihovu sudjelovanju u procesu donošenja odluka. Podaci pokazuju da učitelji i roditelji različito doživljavaju roditeljsku uključenost u  donošenje odluka o pojedinim aspektima života škole. Preporuča se da roditelji i učitelji otvore dijalog o vlastitim očekivanjima i stajalištima vezanima uz sudjelovanje roditelja u procesu donošenja odluka u školi. Takav dijalog bi bio dobro polazište za razumijevanje potreba, usuglašavanje međusobnih očekivanja, podjelu odgovornosti i uspostavu stvarnog partnerstva škole i obitelji.

Škola može omogućiti roditeljima da aktivno pridonesu procesu otvaranja škole lokalnoj zajednici. Škola može inicirati aktivnije uključivanje roditelja u uspostavljanju spona s lokalnom zajednicom tako što će:

• potaknuti izradu plana suradnje škole sa lokalnom zajednicom koji će zajednički kreirati roditelji i škola i za čiju provedbu će biti zajednički odgovorni;
• ponuditi različite mogućnosti roditeljskog volontiranja u aktivnostima koje povezuju školu i lokalnu zajednicu, kao što su organizacija različitih programa za roditelje, aktivnosti za učenike i nastavnike izvan škole i sl;
• podržati roditeljske inicijative u uspostavljanju kontakata s institucijama koje mogu pomoći školi, te  u organizaciji  različitih programa i aktivnosti koje zajednički mogu nuditi škola i lokalna zajednica.

Škola može pružiti kvalitetniju podršku učiteljima u poticanju partnerstva s roditeljima. Podaci ovog istraživanja pokazuju da učitelji razmjerno često navode nedostatak vremena i  nedovoljne kompetencije kao glavne prepreke kvalitetnijoj suradnji s roditeljima. Sam obrazovni sustav trebao bi  pružiti kvalitetniju edukaciju i podršku koja bi osnažila učitelje, otvorila im dodatne mogućnosti njihovoj inicijativi i unaprijedila njihove kompetencije u uspostavljanju  partnerstva s roditeljima.

Vijest je preuzeta s internetskih stranica Udruge roditelja Korak po korak.