Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica
| « Rujan 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
Prilika je to da se o hrvatskome jeziku, jednoj od najvažnijih značajki hrvatskoga nacionalnog identiteta, govori što više i širi svijest o vrednotama i ljepotama hrvatskoga jezika. ►
Tako je 22. veljače Hrvatski sabor proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva u spomen na Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine, prve tiskane knjige na hrvatskome jeziku i glagoljičnim pismom, a ujedno je to i Dan Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Na portalu Glagoljica.hr okupila je digitaliziranu građu raznih knjižnica i baštinskih ustanova i tako učinila dostupnim bogato glagoljsko nasljeđe.
Institut za hrvatski jezik na jezičnom portalu na adresi jezik.hr, okupio je sve važne jezične izvore Instituta, uz brojne korisne informacije o hrvatskome jeziku kao Hrvatski u školi i Hrvatski na internetu.
Već dvanaestu godinu zaredom obilježavamo Dane/Mjesec hrvatskoga jezika predstavljajući literarno, dramsko i novinarsko stvaralaštvo naših učenika – sudionika LiDraNa, ove smo godine njihove radove čuli u kratkim priredbama pod nazivom Hrvatski ja volim u oba turnusa na kojima su se predstavili učenici s literarnim radovima:
Riječi bole, riječi spašavaju
Uvod:
Bilo je to u školi, 18. lipnja 2023. Bližio se kraj sedmoga razreda. Djevojčica Rijana bila je učenica iz druge zemlje. Bila je muslimanske vjere.
Zaplet:
„Uf! Pa to je bilo teško! Haha!“ smije se Rijana.
Nakon ispita iz matematike uputila se u kantinu na odmor, sjela za stol te se počela moliti prije jela.
„Oh! Hahaha! Vidi ovu tamo, sjedi sama i moli! Hej, čudakinjo!“ vikne Snježana.
Snježana je bila najpopularnija cura u cijeloj školi.
„Zašto nosiš tu krpu na glavi? Skini je! Ružna si!”
„Jako!” nadoda Nataniel.
„Zato što sam muslimanka! I moram nositi hidžab. Stvar koju ti zoveš krpom,“ reče Rijana hrabro.
„Hej, ne slušaj je. Bok, ja sam Quinn. Dolazim iz Pakistana. Jako ti je lijep hidžab!” nadoda Quinn, stavivši ruku na Rijanino rame.
„Hvala ti, ja sam Rijana. I ja sam iz Pakistana!“ reče Rijana odlazeći na sat Likovne kulture.
Vrhunac:
„Gle! Polit ću je vodom, zanima me njezina kosa!“
Snježana polije Rijanu vodom po hidžabu, a zatim se cijeli razred u trenu okupi oko Rijane i zakloni je od pogleda ne gledajući u nju dok si nije popravila hidžab.
Rasplet:
Nakon toga Quinn reče: „Snježana, nekada riječi bole. Rijana osjeća tu bol, a to što je ona muslimanka, ne znači da je drukčija od nas.”
Riječi bole, riječi spašavaju.
Život z prijatelicom prirodom
Živem z familijom v maloj drvenoj hiži v selu Bapču.
Sako jutro započnem mivanjem v ladne prirodne vode s obližneg izvora. Ak sem dotad i bila pospana, više sigurno nisem. Svežina čiste prirodne vode razbudi i razbistri misli bole od ičeg. Posle toga svoje bake pomorem naraniti goske, race i kokoši koje sako jutro znesu jejca, a koja onda spečemo na peči za doruček. Žota boja postala je zlotna, a miris pečenih jejca mam zadovoli i najizbirlivija nepca. Sledi skuplajne povrča za obed, odnosno za domaču juvu. Pomorem mame napraveti juvu dok baka mesi rezance. Kak je sused čera imel kolijne, dal nam je dva piceka koja smo spekli z kramperom. Hižom se mam širel zavodlivi miris pečenog piceka, a dropci se polefko javlaju i govore da komaj čakaju probati ono kaj se skrivle v role…
Posle obeda prešečem se ze svojim cuckom do ranča z kojnima. Volim ih raniti svežom travom i preostalim merlinom kaj je ostal na vrtu. Kojni su sretni i zahvalni, a ja uživam v društvu tih plemenitih životijna.
Negda sretnem prijatele ze sela z kojima se volem igrati skrivača. Onda je se puno dečje radosti, cike i galame…
Još nam je ostalo malo krampera na vrtu i od nih smo za večeru napraveli bele žgance, a od putra, vrnja i malo soli, maslo koje smo prelejali prek žgancof. Nema do starog dobrog tradicionalnog turopolskog jela.
Posle večere zaprli smo su živinu v štalu i otišli spat.
Komaj sem dočakala nekaj lepo sejnati...
Snaga riječi
Jednoga sunčanog dana moji prijatelji i ja šetali smo gustom hrastovom šumom. Bilo nas je petero. Šetali smo se šumskim puteljcima i promatrali lijepe prizore šumske ljepote. Moji prijatelji su se dosjetili da bismo mogli otići do potoka osvježiti se. Stjepan je rekao: „Hajmo radije na vrh brijega promatrati ljepote naših brega.” Većina je prihvatila prijedlog i otišli smo na brijeg. Razgovarali smo o tome kakve su riječi i koji su govori ljepši, kajkavski ili čakavski. Zatim smo igrali igru značenja riječi na navedenim narječjima. Toliko smo je dugo igrali da smo skrenuli s puta i izgubili se. Gabriel, naš najstariji, ali najniži član ekipe, poviknuo je: „Dečki, dečki, vidite li onu šarenu kućicu kao iz bajke?˝
Nismo je odmah primijetili, ali kada smo stigli bliže, obuzela nas je znatiželja i zanimalo nas je tko i što je unutra. Kroz mali prozor provirio sam i vidio čovjeka u fotelji s knjigom na stolu i nalivperom pored nje. To je bio poznati pisac Dobriša Cesarić, ali budući da smo mi oni koji za lektiru nisu sposobni pročitati ni kratki sadržaj, nismo znali tko je, iako nam je bio poznat, samo nismo znali odakle. Šaptom smo odlučili pokucati na vrata i upitati ga gdje smo. Pokucali smo i vrata nam je otvorio čovjek sa smiješkom i upitao: „Jeste li zalutali? Uđite, sjednite.˝ Ušli smo i vidjeli velike police pune knjiga. Čovjek nas je ponudio keksima i domaćim sokom od jagode. Bilo nam je neugodno, ali ipak smo nakon nekoliko minuta sve popili i pojeli. Čovjek nas je upitao: „Djeco, što vi mislite o hrvatskim riječima?˝ Mi smo mu rekli da mislimo kako je kajkavsko narječje najljepše. Zatim se nasmiješio i rekao: „Sve riječi prožete su ljepotom.˝ Mi smo se u čudu pogledavali. Zatim nam je dao knjigu svih riječi koje nam mogu poslužiti kao motivacija te nas otpratio do puteljka i rekao: „Djeco moja, nekim ljudima riječi su odredile životni put, zapamtite to. Posjetite me kada god želite.“
Krenuli smo kući i raspravljali koje su riječi najljepše. Moj zaključak jest da su sve iskrene riječi pjesma koja teče poput slapa najljepših boja, a tom slapu pridonosi i svaka moja mala riječ.
Svemirski ples zvjezdanih truba
Nažalost, učenik predložen za državnu razinu smotre, Mateo Quien Brozičević iz 5. d nije mogao nastupiti s monologom prema romanu Mire Gavrana Svašta u mojoj glavi zbog bolesti. Njegova je voditeljica Ema Berger.
Osim učenika sudionika LiDraNa, nastupio je i zbor s prigodnom skladbom, budnicom Još Hrvatska ni propala koju je uglazbio Ferdo Livadić na tekst Ljudevita Gaja davne 1833.
Priredbu su u I. turnusu vodili Mia Rohaček i Petar Gubić iz 7. a, a u II. turnusu Marta Šebalj iz 7. c i Kiara Lovrek iz 7. d.
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
