Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

Kao što znate, natjecanja su još u tijeku, ali sad smo na županijskoj razini: u utorak se održala županijska smotra LiDraNo u OŠ Dragetina Domjanića u Svetom Ivanu Zelini. Našu školu predstavljali su dramatičari s lutkarskom predstavom Bajka o ribaru i ribici, i literarni rad Eve Panian.

ilustracija Svjetlana Junakovića

Predstavu je pohvalilo i povjerenstvo i drugi sudionici, ali nije predložena za državnu razinu. Da pojasnimo, od 17 skupnih scenskih izvedbi, za državnu razinu predložene su dvije, ali selektor bira tri predstave iz ukupno 4 županije. Više sreće drugi put!

Kako se čuva mir u mojoj kući

    Mir? I to još u mojoj kući? Za moju obitelj mir je nepoznata riječ. Kao da ju je netko izbrisao iz rječnika, kao da nitko nikada nije čuo za mir.

    Svatko je uvijek malo kriv za nešto loše, makar bio negdje vani, kod prijatelja, u školi, na poslu. Kod mene nije mir ni kada sam sama kod kuće! Onda ja imam svoju privatnu zabavu. Bez daljnjeg odugovlačenja bilo bi vrijeme da opišem svoju obitelj koja baš i ne funkcionira. Pa krenimo.

    Kao prvo, u svakoj obitelji uvijek je tu prvi tata. Moj tata nije puno drukčiji  od ostalih. Zove se Nenad, mala bradica, proćelav, mislim, ipak je čovjek u srednjim godinama. Malo bucmast, visok, kao neki medvjed. Samo jede, radi nered, viče i k tome on uvijek mora biti u pravu.

    Onda je tu moja mama, Bojana. Ona također nije drukčija od ostalih današnjih mama. Plava kosa, srednja visina, naravno nije zadovoljna svojom težinom!

    Sada glavna stvar i razlog zašto nema mira u mojoj kući. Bubanj, molim! Moja mama također uvijek mora biti u pravu! Nije baš neko finale, ali hajde.

    Svađanje između mojih roditelja je neprestano. Doslovno nikad ne prestane. Mislim, mogu li ja imati malo mira i spokoja? A  ja nemam pravo glasa zato što sam najmlađa u obitelji.

    Kad već pričam o potomcima, tu je i moj stariji brat Zvonimir. Tek je napunio osamnaest godina, visok, crn, mlad i zgodan. Ipak, on je više mamin sin nego tatin ponos. Taj čovjek ima više šminke i  dizajnerske odjeće, možda i ženskih hormona nego ja!

    Kako mama i tata ne prestaju sa svađama, tako i brat i ja. Ipak jabuka ne pada daleko od stabla.

    Stalno mi nešto prigovara, zafrkava me, sramoti me pred društvom, ali je najgore to što me stalno mlati! Nisam ja ničija igračka! Opet, kakve ja šanse imam u fizičkom ili psihičkom obračunu protiv pet godina starijeg brata. Ipak je on stvoren samo da mene maltretira.

    Naše svađanje ili kako ja to zovem ''obiteljsko okupljanje'' je kao priroda: tvari kruže, a energija protječe. Obično nešto ja započnem zbog svojih pubertetskih problema pa brat nešto viče iz druge sobe da začepim ili će me prebiti, a mama i tata viču i svađaju se zbog politike. Bum, tras! Vesela večer!

    Iako ovo izgleda smiješno i ne tako ozbiljno, mene to na neki način uvijek iznova povrijedi, kao da netko izbuši rupu u meni ili me netko tuče, a ja već jesam na podu.

    Pa dajte ljudi! Pa zar stvarno uvijek mora biti rat?!

    To polako dolazi do granica kada sve puca i nema smisla. Obitelj nije stvorena za svjetske ratove i neprestana svađanja. Obitelj je stvorena da barem na jednom mjestu budeš prihvaćen i ljubljen.

    Zapravo, kada bolje razmislim, ima mira u mojoj kući: za Božić, Uskrs i … kada svi spavamo. E, da! I za ručak! Tada se valjda nitko ne može svađati zbog punih usta i nema snage za vikanje pa je jedino što se čuje lupanje vilica, žlica i noževa o tanjure. Ako ništa, i  to je barem neki mir.

Eva Panian, 7.a