Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

Priču o mogutu možete i vi pročitati u knjizi Nade Iveljić Šestinski kišobran: ►

Baka je vjerovala da je to njihov mogut, jer svaki kraj, dapače i svako selo, ima svoga moguta. Ona je znala mnoge priče o vilenjacima i vješticama, no o mogutima još nije postojala priča, iako oni obitavaju u turopoljskim hrastovim šumama i štite ljude, a kažnjavaju ih ako se protive ili čine zlo. U narodu se smatralo da je mogut ljudski stvor rođen od mrtve majke. Pri dolasku na svijet, velik je i jak kao dijete od sedam ili devet godina. U nekim zemljama postoji vjerovanje da se mogut rodi u košuljici i da već ima zube. Tek ponegdje predajom se prenosi glas da je mogut nakazan, da u čeljustima od svih zubi ima samo dva velika očnjaka. Inače prevladava mišljenje da zaštićuje svoj kraj, osobito da ga ljeti brani od tuče, odbijajući munje na drugu stranu neba. (…) Mogu se pretvoriti u što žele. Ipak najčešće zadržavaju ljudski lik i takvi se pokazuju. U moguta su, vjerovalo se od davnine, natprirodne sile. Oni su čuvari starine i zaštitnici drevnih običaja.

Nada Iveljić, Šestinski kišobran