Epitaf ratu
Posljedice su teške.
Kao i rane hrabrih junaka.
Danas palimo svijeće
I slavimo izlazak iz straha.
Danas je novi dan,
Okruženi smo mirom i slobodom.
Obnovit ćemo razrušene domove,
Utješit žalosne obitelji.
I nikada zaboraviti one koji su za ovo život dali.
Svaki rat započne na bojištu
i traje, traje, a
na kraju sve završi
na papiru sa slavnim autogramima.
Ali nije uzalud prolivena krv,
Nisu uzaludni jauci,
I nisu uzalud uplakana lica
na tmurnim ulicama
Jer mi slobodu smo dočekali!
Epitaf ratu
Dok traje rat,
Djeca tuguju,
I suze se liju.
Rat je onaj koji je kriv za mržnju,
Za neimaštinu,
I glad.
Rat je onaj kojega se treba krivit.
Da njega nema bilo bi mira.
Mir je onaj koji nas ohrabruje,
Oslobađa,
I vodi pravom putu.
Mir je onaj kojega treba poštivati.
Da nema mira bilo bi rata.
Dok traje mir,
Djeca su sretna,
I suze se brišu.
Jednoga dana,
Sjećat će se svi,
Onog hladnog, strašnog rata
Što vodio se tada.
Ratovali su vojnici,
Padali su mrtvi.
Prisjećamo ih se,
Kao i rata,
Još dugih, dugih sata.
Epitaf sinu
Više nema te tijelom,
al' duhom uvijek si tu.
Bio si nam drag
i ostavio u srcima ranjiv trag.
Vrati se natrag!
Treba nam mir
da uništi ovaj nemir.
Vjerujemo da si s nama
i da te nije obuzela tama.
Nemoj da te omete galama
Jer za tobom plače jedna jadna dama,
tvoja mama
i to nije tajna.
A i otac nije bolje volje
jer sad imaju samo život u dvoje.
Patnička cesta u herojskom gradu
Izgleda tužno kao da je nijema,
Kolone ljudi koračaju tiho
Da odaju počast onima kojih više nema.
Čuje se molitva, osjeti se tuga
Jecaj ljudi i kolona duga.
Zašto nam tako izbrisaše snove,
U jednom danu pobiše heroje.
Da nije bio taj prokleti rat
Bio bi živ moj otac i brat.
Ugasnuli su, uveli život
tamo gdje je nekad
vrvjelo glasovima
Tišina para zrak
jače nego zvuk
Uspomena ovog rata
je tužni dječji glas što kaže:
„Uvijek čekat ću te tata!“
Ali gotovo je, strahote su prošle.
Još jedan prođe dan,
tuđim suncem obasjan,
već odavno tuđi zrak ja dišem.
Kao stari, slabi hrast,
ja padam za ovu čast,
dok me meci i granate guše.
Znam da sutra dočekati neću,
zato zapalite mi svijeću,
jer će biti kasno za plač.
Spasa nema ovoj bitci,
samo ljudi su krivci,
za ovo danas što padam ja.
Nisam jedini među ovim dušama,
u ovim pustim razrušenim kućama,
prijatelji i neznanci nestali su sa mnom.
Kraja nema ovoj priči,
zato jako na glas viči,
i svojom slobodnom domovinom se diči,
što sam za nju pao ja.
Kada ćemo se prisjećati rata,
Sjećat ćemo se boli tad.
Plakat će djeca, majka,
Za tog hrabrog grada.
Vojnika sjećat ćemo se mi,
I za njih upaliti svijeću svi.
Kakav je ovo rat?
Ovo je rat kao i svaki rat,
Domovinski rat.
Rat za svoju domovinu
Slobodu.
Ratujemo i umiremo,
Umiremo i ratujemo,
i ne znamo zašto ratujemo
i ne znamo zašto umiremo
i ništa o budućem životu u
domovini ne znamo.
Nema ga više,
Napustiše rat zemlju našu,
Nasilje, neimaštinu, smrt,
Muke, glad, strah,
Sve nam to donesoše rat,
I za sobom povukoše u grob.
Mir kao da se digoše iz mrtvih,
Te ponovno obasja našu zemlju,
Bilo je i vrijeme jer godinama je živio rat,
Koji ubrzano se proširiše svijetom.
I dođoše vrijeme za mir i veselje,
Radost i slobodu,
Za brisanje suza s lica te puno sreće,
Jer rat je mrtav,
I iz mrtvih se ustati neće!
Rat
Rat kada se svi ubijaju,
kada se svi skrivaju,
rat nikada ga nećemo shvatiti,
od posljedica uvijek ćemo plakati.
Bojišta su puna krvi,
vojnici su trpili muke,
iz rata su izašli polumrtvi,
borile su se hrabre ruke.
Molimo se da ovo prestane,
molimo se da što više ostane.
Koliko je vojnika palo,
koliko je obitelji ubijeno,
koliko je građevina živimo,
koliko je života nestalo.
Ti dani su prošli,
no trebamo zapamtiti,
da za ovo vojnike moramo pohvaliti.
Nedužni ljudi stradaju,
naš lijepi grad razaraju.
Tuga i bol će proći,
no sjećanje vječno ostati.
Naša srca slomljena
voljenih osoba više nema
žrtvu dali za svoj grad
to su naši heroji.
Naš grad se pretvara u ruševine stare.
Ali, zacijelit će naše rane.
Sutradan već će biti bolje.
Naša srca će ponovo zacijeliti.
Nadajmo se, rata više neće biti,
A mi ćemo sretni biti.
