Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

Bazeni

   Moji dragi roditelji i moja malenkost zaputili su se na bazene, u najljepše doba godine – zimi kada je sve puno leda i bljuzge.

   Moja je mama već u autu vodila važan razgovor: „Pa kako ću se ja skinuti u kupaći kostim, pogledaj me kolika sam?! Halo, ljubavi slušaš li me?!“ „Da, draga, naravno. Ma ti si jako lijepa, nemoj se uopće brinuti.“ „Nisam rekla da sam ružna, već debela…“ I rasprava je tu započela, a trajala je do samog odredišta, bazena u Zagorju. Kada smo stigli, tamo su nas dočekale jako ljubazne tete koje nas nisu ni pozdravile. Sada dolazimo do mog najdražeg dijela – moje male predstave ispred tete na blagajni. Mama me uvijek učila – ako me netko pita koliko imam godina da uvijek kažem manje, tipično damski. Premda sam imala osam, damski sam rekla da imam šest. To mi baš i nije bilo jasno, ali sam željela biti dama pa sam ju poslušala. Tako smo ušli na bazene, a tamo su bile debele tete i stari stričeki koji su ih promatrali kao lavovi antilope u Africi. Moja je mama bila najljepša antilopa tamo. Ona je bila prezauzeta svojim kremama da bi vidjela što ja radim pa sam odlučila otići do tobogana na koji nisu smjela ići djeca mlađa od osam godina. Malo me mučilo to što imam osam, ali ipak ljudi moraju misliti da imam šest. Kada nitko nije gledalo, hrabro sam se popela i spustila, a onda – bum! Zabila sam se u jednu od onih debelih teta koja je taman bila na luftiću. Prevrnula sam i nju i luftić. Mislila sam da sam izvrstan plivač, no po mojem davljenju u vodi samo sam ispala plivač početnik. Kad su moji roditelji čuli vrištanje one žene koju sam prevrnula, istog su trena shvatili da sam umiješana u to. Tata je odmah otišao do mene i zgrabio me za ruku. Mama se u isti tren krenula ispričavati pa je nagovorila i mene da joj se ispričam, ali ja to nisam htjela. Umjesto isprike teta je dobila: „Pa nije moj problem što vi zauzimate toliko prostora, da ste mršaviji i da ste mi se maknuli kad ste trebali i dalje bi bili na luftiću.“ „Kakvo neodgojeno derište! Pa ovo je za zoološki vrt, treba ju staviti k majmunima. „Da, a vas k nilskim konjima.“ Zbog toga sam dobila poštenu jezikovu juhu, koja čak nije toliko zaboljela jer sam znala da sam ispala prava faca, no dama u meni je tog trena umrla.

   Moji su se roditelji još ispričavali dok sam joj ja plazila jezik i radila razne izraze lica iza njihovih leđa. Najbolji roditelji na svijetu odlučili su kako više neću ići na bazene dok ne budem dovoljno stara da idem bez njih kako ih više ne bih predstavljala u divnom svjetlu kao toga dana. Poanta svega je: Ne zabijajte se u debele tete, ali ako se ipak zabijete – ispadnite face!

Savršenstvo ispred objektiva

Moju obitelj najbolje opisuje fotografija snimljena prije nekoliko godina na starim zidinama Zadra, na vjenčanju sestrine kume. Kao profesionalci spremno smo pozirali pred objektivom fotoaparata. Nije zabilježen samo jedan trenutak, zabilježeno je ono što mi predstavljamo, a to je zajedništvo, ljubav, sigurnost, oslonac i sreća. Bez obzira na sve što se dogodilo tog dana, mi smo spremno pozirali.

Sestra je jedva sredila svoju čupavu kovrčavu kosu. Sva izvan sebe od spoznaje kako je dobila i herpes na usni, nervozno je pokušavala zakopčati zatvarač haljine, nažalost neuspješno. Sad je još i haljinu trebalo zašiti. Tu u pomoć dolazi mama. Najsmirenija osoba u stresnim situacijama. Svojim je vještim rukama zašila haljinu iako nije imala naočale. Ubola se vjerojatno tisuću puta dok je frizerka spašavala što se spasiti da. Frizura se do kraja slavlja uspjela držati zahvaljujući dvjema bocama laka za kosu i stotinama ukosnica. Tata se odlučio okupati u moru i izbjeći stres u stanu, ali je zaboravio skinuti slušni aparat koji se smočio te sada čeka red na sušilo za kosu da pokuša osposobiti slušni aparat. Smijući se dobacio je kako se nada da neće biti grmljavine jer bi sestri trebao gromobran. Ivek, moj šogor, na slici je bez kravate. Sigurno se pitate zašto je kum bez kravate? Šogi, koji je dobričak i spreman pomoći svima, pomogao je prilikom ukrašavanja pa je tako ostao bez kravate. Namignuo je mojoj sestri i rekao: „Ovako izgledam mlađe!” Seka nije imala snage išta reći, a tata je uljepšao stvar priznajući kako je on svoju kravatu zaboravio kod kuće. Svečano obučeni, tata i Ivek uputili su se na kavu, a i to nije prošlo bez incidenta. Naime, konobar se spotaknuo i prolio kavu po Iveku i tati. Tako su obojica zaradili fleku, Ivek po košulji, a tata na hlačama. Ja sam se smjestila ispred njih dvojice kako bi sakrili dokaze nemilog događaja kako kaže tata.

Ukratko, to smo mi. Nismo savršeni, svatko ima svoje nedostatke i mane. Mi smo pozirali ispred fotoaparata svjesni svojih mana, ali sa spoznajom da smo tu jedni za druge. Upravo to što predstavljamo sa svojim osobinama nas čini posebnima i zato volimo jedni druge. Fotografiju je mama poklonila seki kada se odselila u Njemačku. Poruka ispod fotografije nas savršeno opisuje: „Rame uz rame ili miljama daleko, zauvijek ćemo biti obitelj.”