Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

Megy

Nekoliko mjeseci sam nagovarala roditelje da mi kupe psa. Jednoga dana napokon su pristali na tu ideju. Mama je nekoliko dana pretraživala oglase po Internetu sve dok nije naišla na oglas u kojem su se prodavali mali psići različitih boja. Dogovorili smo se da ćemo u petak u 19 sati ići pogledati psiće iz oglasa.

Jako sam nestrpljiva i čekam kada će crne kazaljke na velikom satu pokazivati broj 7. „Evo“, uzviknula sam, „19 je sati.“ Mama kaže: „ Ne možemo još ići jer su mi upravo javili da se psići još nisu cijepili sa zadnjim cjepivom. Ići ćemo kod njih u nedjelju.“ Jako sam tužna i zamišljam kako bi bilo lijepo držati psića i igrati se s njim. Čekajući da dođe nedjelja, razmišljam kako bih ju mogla nazvati. „Mama, neka se zove Megy“, rekla sam jednoga dana. Napokon je došla nedjelja. „Petra, idemo po Megy“ rekla je mama. Bila sam jako uzbuđena i sretna. Brzo se spremih. Vozimo se u autu oko sat vremena i čini mi se da nikad nećemo stići. „Evo nas, došli smo“, kaže mama. Na ulazu nas dočeka mama kujica smeđe boje i velikih smeđih očiju. Ona maše repićem kao da je sretna što nas vidi. Sada sedam malih psića izviruje kroz vrata. Svakakvih su boja: crni, smeđi, crno-bijeli… Ne znam koji mi je ljepši. Pokušavam podragati sve psiće dok istovremeno razmišljam kojeg ću uzeti. Držim u rukama jednog malog smeđeg psića. Ženka je i izgleda kao njezina mama. Odmah mi liže ruke i uopće se ne boji. Odlučila sam da će to biti Megy. Njezina dlaka sjaji se na suncu, a smeđe oči začuđeno me promatraju. Još se malo igramo s njima, ali uskoro ćemo morati krenuti.

Krenuli smo kući, a Megy je jako uplašena jer ne zna kamo ju vodimo. Ima dva mjeseca i preslatka je. Napokon smo ušli u naše dvorište. Stavili smo ju u njezin krevetić, a ona se od straha nije usudila ni pomaknuti. Samo nas znatiželjno promatra. Malo po malo biva sve hrabrija i počinje se s nama igrati.

Megy sada ima sedam mjeseci i jako je zaigrana. Ona mi puno znači jer većinu vremena provodim s njom vani, a najljepše mi je kada dođem iz škole, a ona me veselo dočeka u dvorištu mašući svojim repićem.

Petra Haraminčić, 6. a

Proljeće

                                                     Franka Bendeković, 6. a

 Govornik za mrtve

       Bilo je oko šest popodne. Padala je žestoka kiša. Ja sam sjedio za radnim stolom u svojoj sobi i pisao zadaću iz matematike. Zašto je matematika tako komplicirana? Pomislim i odmah pogledam  prema zidu punim svojih crteža. Zid je oblijepljen starom tapetom s uzorkom cvijeća. Prije nego što sam se uselio sa svojom majkom, ocem i mlađom sestrom, tu je živjela jedna bakica. Kuća je bila ostavština od njenih roditelja pa nije htjela ništa mijenjati. Moja ih je majka htjela maknuti, ali su se meni svidjele. Jednostavno su me tjerale na maštanje svaki put kad bih ih pogledao.                                                                                  

      Često bih razmišljao: Što ako je bakica još uvijek ovdje, ali kao duh? Ako i je, vjerojatno ne bi htjela da išta mijenjamo. Dok sam o tome razmišljao, svjetiljka na komodi počela je treperiti. Ta svjetiljka i još nekoliko stvari, ostale su od bakice. “Uh, vjerojatno je opet neki problem s strujom” , uzdahnuo sam glasno. Prišao sam svjetiljci i iskopčao je iz struje. Na moje iznenađenje, svjetiljka je još uvijek treperila. Nisam imao pojma što se događa.  Možda je to neka šala koju je moji tata smislio, pomislim i vratim se pisanju zadaće. Nije prošlo ni dvije minute kad se ugase svjetla. “Vjerojatno je zbog kiše” kažem si probajući zavarati samog sebe. Ipak, sve sam više mislio da je to bakica. Krenuo sam prema podrumu pogledati osigurače, kad čujem glasnu buku u dnevnoj sobi. Potrčao sam prema dnevnoj i ugledao maminu najdražu vazu razbijenu na podu. “Miša mu!” šapnuo sam kao da me strah da me neko ne čuje. Motale su mi se po glavi sve vrste kazni koje će mi mama dati kad dođe kući. Otrčao sam po metlu i lopaticu, i očistio ostatke. Nisam znao što ću pa sam otišao napisati zadaću do kraja, no bio sam jako zbunjen. Nije mi jasno što je srušilo onu vazu. Počeo sam pisati zadaću, ponovno. Svjetiljka, koja je još uvijek bila isključena iz struje, počela je treperiti. Počinjem sve više i više sumnjati da je ovo zbog kiše. Odlučio sam da je najbolje da nazovem svoga prijatelja Antonija. On obožava sve paranormalne stvari poput duhova i vanzemaljaca. Posegnuo sam za mobitelom, pronašao njegov broj u kontaktima i nazvao ga. Odzvanjalo je dvadesetak sekundi dok se nije javio. “Halo?” upitao je. “Antonijo, trebam tvoju pomoć!” uzviknuo sam. “Prvo kad nekoga nazoveš lijepo ga je pozdraviti ga. Bok! Drugo, zar ćeš me zvati za svaku sitnicu koju napraviš?” pametovao je Antonijo. “Što si sada učinio? Razbio maminu vazu?” Pocrvenio sam od srama jer nije u krivu. Zovem ga za svaku sitnicu. Kako je znao da se radi o vazi? “Žao mi je zbog toga, ali ovo će ti se svidjeti. Radi se  vjerojatno o duhu.” Čim sam to izgovorio, znao sam da će se prestati žaliti što ga stalno zovem. “Duhu? Jesi li siguran?” “Nisam, zato sam te nazvao.” Udahnuo sam nekoliko puta i šaptom ispričao sve što se dogodilo. “Treperi li svjetiljka još uvijek?” upita Antonijo. Pogledao sam prema njoj i treperila je. “Da, zašto?” “Možda pokušava komunicirati s tobom-” “Molim?!” uzviknuo sam prekidajući ga. Jeza me počela hvatati. Svo ovo  vrijeme razmišljajući i maštajući da je bakica tu, nisam shvatio koliko je to strašno. Nikad nisam ni znao kakva je. Zapravo, ne znam ništa o njoj osim da je živjela tu i nije mijenjala namještaj. Što ako je opasna i pokušava me ozlijediti?! No... da joj je to cilj, zar to ne bi već učinila? Iz misli me je prekinu Antonijev glas. “Halo? Jesi li ovdje?” “Da, ovdje sam. Oprosti, zamislio sam se.” Čuo se veliki uzdah s druge strane linije. “Rekao sam, možda pokušava komunicirati  Morseovom abecedom preko svjetiljke. Pogledao sam prema svjetiljci koja je opet počela treperiti.  Otišao sam na ‘Google’ i upisao ‘morseova abeceda’. Izbacilo je mnogo slika s točkicama i crticama. “Kako bi ovo trebalo funkcionirati?” upitao sam Antonija. “ Točkice su brze a, crtice dugačke. Poput četvrtinki i osminki iz glazbenog. Osminke ili sada točkice su brže i kraće dok crtice ili četvrtinke duže.” Pogledao sam prema svjetiljci koja je počela treperiti. Tek sam sada shvatio kako je cijelo vrijeme išla vlastitim tempom. Dugačko, dugačko, kratko, kratko, dugačko, kratko, kratko, kratko, dugačko, kratko, kratko, dugačko, kratko, kratko, kratko, dugačko, dugačko, dugačko, dugačko. Napisao sam na papir i dešifrirao. Pisalo je ‘Zdravo’. Sad bar znam da me neće ubiti. Smiješak mi se pojavio na licu. “Rekla je ‘zdravo’” Čuo sam usklik popraćen pljeskom iz mobitela. “Sada sam ljubomoran. Nije fer. Ti si uvijek srećković”, rekao je Antonijo.” Ako ti je imalo lakše, neću nastaviti komunicirati s njom. Idem dovršiti zadaću iz matematike.” “Molim?! Sad kad možeš komunicirati s duhom ti odlučiš pisati zadaću. Nisi kul. Hoću znati kako je bilo u prošlosti i je l’ sve što znam o duhovima istinito?” rekao je uzbuđeno. Meni je bilo malo žao  i bakice i njega koji napokon ima priliku razgovarati s duhom, a ja sam mu na putu, ali previše rastežem zadaću. Već sam trebao biti gotov s njom. “Žalim, ali moram napisati zadaću.” Mogu osjetiti njegovu tugu makar sam kilometrima udaljen od njega. “Ne brini se za zadaću, dat ću ti da prepišeš. Zapravo čak ću ti je napisati ovog trenutka, samo razgovaraj s njom. Čak ću ti dati još 5€.” Iznenadilo me koliko daje za ovo. “U redu, pristajem” Čuo sam još jedan njegov usklik.     

      Proveli smo nekoliko sati razgovarajući s njom. Saznali smo više o njenoj prošlosti. Nije nam htjela reći mnogo što joj se dogodilo poslije njene smrt što je razočaralo Antonija. Rekla je nešto kako nam ne želi pokvariti iznenađenje poslije smrti. Nakon nekoliko uzastopnih dana razgovaranja s njom, upoznala me s nekoliko svojih prijatelja duhova. Sve stvari koje su mi govorili, zapisivao sam u jedan rokovnik. Imam toliko stvari zapisanih da mogu napisati roman, što i namjeravam. Tko zna što ću sve još saznati? A opet, tko zna, možda sve ovo je samo jedan vrlo, vrlo dugačak san!

Anita Rečić, 6. a

      Mojoj prijateljici Evi

      Moje ime je Mija, imam petnaest godina, ali se želim vratiti godinu dana unazad i ispričati priču svoje najbolje prijateljice u nadi da će oni, koji ju čuju, pripaziti na svoje prijatelje i češće ih pitati kako su.

       Moja najbolja prijateljica Eva i ja znamo se od malih nogu. Eva i ja nemamo  ista mišljenja i oduvijek smo birale različite stvari te je ona povučenija, dok ja mogu pričati s bilo kime. Nismo nikad to gledale kao manu našeg prijateljstva, ono je funkcioniralo savršeno. Sve dok nismo počele odrastati. Ja sam uvijek dobivala svu pažnju i svi bi razgovarali sa mnom dok bi ona stajala sa strane. Živciralo me to što se nikako nije htjela prilagoditi i ubaciti u razgovor. Mnogi su zbog toga, što bi uvijek stajala i promatrala nas,  mislili da je čudna. Mislila sam: Znam da joj nije lako jer ona nije takva osoba, ali mora se pomiriti da meni odgovara ovakva situacija,  trebala bi biti sretna što sam ja sretna. Odlučila sam joj sve to i reći. Tko je ona da mi kvari sreću?! Ja njoj to nikad ne bih činila. Bilo mi je teško, družimo se cijeli život, ali uz onoliko prijatelja neću ni primijetiti da je nema jer bi ionako šutjela. Nakon toga dana kad sam joj to rekla, Eva i ja se nismo ni pozdravljale. Tako je i najbolje, mislila sam. Uživala sam u zadnjim danima prije odlaska na zimske praznike, no jednog dana na satu matematike vidjela sam da Eve nema, njeno mjesto je bilo prazno. Upitala sam Niku, koja sjedi do nje, koliko je već nema. Rekla je kako ne obraća pažnju na to, ali misli da već oko tjedan dana ne dolazi u školu. Zabrinula sam se za nju, ali nisam htjela da to ostali vide kako me ne bi ismijavali jer se brinem za „onu razrednu čudakinju“. Odlučila sam poslije škole prošetati do njene kuće i pitati ju zašto ne dolazi u školu. Škola je završila prije petnaest minuta, ali ja sam i dalje stajala ispred nje i čekala da svi odu kako nitko ne bi vidio kamo idem. Eva je živjela jako blizu škole, moja kuća je tri ulice dalje, ali na potpuno drugoj strani od Evine pa bi svi odmah znali da idem k njoj. Svi su otišli i ja sam polako krenula prema njenoj kući. Zabrinula sam se još više kad sam se približila njenoj kući i na  stupu ograde vidjela svijeću. Nisam znala što se događa.  Pozvonila sam. Izašla je Evina majka, uplakana i zavijena u crno, ali  i moja majka. Bila sam iznenađena. Što će ona ovdje? Potiho sam dozvala majku jer mi je već tada bilo jasno da je je netko preminuo, ali tko?! Mama me pozvala  unutra, nije ništa govorila. Ušla sam u kuću očekujući i Evu tamo, no nje nije bilo. Malo sam bolje pogledala na kuhinjski stol i ugledala njenu sliku kraj svijeće. Nemoguće! Suze su mi same potekle niz lice. Moje Eve nema više! Ništa mi nije bilo jasno. Evina mi je majka rekla kako je Eva sebi oduzela  život. Nisam znala što reći, a  znala sam da sam i  ja kriva za to. I ja sam je ostavila na cjedilu. Znale smo se cijeli život i onda,  samo zbog pažnje drugih, ostavila sam je samu kada joj je bilo najteže. Ona je bila uvijek tu za mene, ali to ona nije mogla reći za mene. Nisam ju slušala i mislila sam samo na sebe. Njena je majka rekla kako su pronašli pismo koje je Eva ostavila i kojem je pisalo: „Draga Mija, nadam se da znaš koliko sam te voljela i da si oduvijek bila posebna osoba u mome životu. Možda misliš da si ti kriva što me nema, ali nisi. Jednostavno, mojeg mjesta nije bilo na ovome svijetu.“ Nisam mogla dalje čitati, osjećala sam kako mi se srce slama i nisam znala što dalje. Došao je i dan njenog sprovoda, nitko od naših vršnjaka nije došao. Nisam mogla vjerovati, svi su saznali na vrijeme i mogli su doći, ali ih nije briga. Tek danas shvaćam koliko su stvorili iskvarenu sliku Eve u svojoj i mojoj glavi, a ja sam im to dopustila.

     Kajem se zbog toga i danas, godinu dana nakon svega. Od dana pogreba pa sve do danas posjećujem njen grob. Kada dođem tamo, šutim – ono što nikad nisam. U društvu ne pričam više o sebi, više slušam i osluškujem druge. Na žalost, ne mogu više čuti njen glas, ali ovo je najmanje što sada mogu učiniti. Dala bih sve za barem pet minuta s njom, samo da čujem ono što prije nisam htjela.

Josipa Jurič, 8. b