Odlukom Hrvatskoga sabora iz 1997. godine svake se godine sredinom ožujka obilježavaju Dani hrvatskoga jezika u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Ove godine obilježavamo 46. obljetnicu Deklaracije, tog vrlo važnog dokumenta koji označava borbu za samostalnost našeg jezika. ►

I ove se godine od 11. do 17. ožujka obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Javnim priredbama, izložbama, predstavljanjima knjiga, predavanjima i sličnim aktivnostima nastoji se očuvati i osnažiti kulturu hrvatskoga jezika.

Još od 1991. godine Danima hrvatskoga jezika obilježava se potpisivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, kojom su se hrvatski znanstvenici i jezikoslovci suprotstavili odlukama Novosadskoga dogovora, sklopljenoga 10. prosinca 1954. godine.

Odlukom Zastupničkoga doma Sabora Republike Hrvatske, 1997. godine proglašen je spomen-tjedan Dani hrvatskoga jezika.

Gospa Marija

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!

                                                                 Antun Gustav Matoš

U susret Danima hrvatskoga jezika: pismo ruskog jezikoslovca

Artur R. Bagdasarov, Moskva

Veleštovani Hrvati!

Svima vama u domovini Hrvatskoj, svima vama raseljenima diljem svijeta, vašim školarcima, sveučilištarcima, profesorima i kolegama hrvatskoga jezika čestitam Dane hrvatskoga jezika!
Diljem Lijepe vaše svake godine, od 11. do 17. ožujka slavite Dane hrvatskoga jezika. Taj sudbonosni povijesno-kulturni javnokaz (manifestacija) utemeljen je odlukom Hrvatskoga sabora 1997, na spomen Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Deklaracija je svjedočila o nepokolebljivom i nerazdvojnom etnolingvokulturnom jedinstvu Hrvata u pogibeljnim vremenima povijesnoga raspuća. Bila je to borba hrvatske etnojezične zajednice za posebnost i samostalnost hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine.
U proslovu knjige Počelo je u Rimu profesor Stjepan Krasić piše: „Jezik je (…) bitna odrednica i sastavnica identiteta svakom narodu, vezivno tkivo i najbolji jamac njegovu kulturnom i političkom jedinstvu. Zato govoriti o jeziku znači govoriti o narodu koji njime govori. Bez jezika, zapravo, nema ni naroda. Narod, naime, stvara jezik, ali i jezik stvara narod, pa čak i pojedince.“

„Jezik je grad u izgradnji kojemu svaki čovjek može pridodati poneki kamenčić.“ (Emerson, Quotation and Originality).

Možda sve te pojmove najbolje izražava činjenica da je hrvatska imenica jezik u prošlosti bila sinonimni izraz za narod. Zbog toga je sasvim razumljivo da svaki narod vlastiti jezik voli, njeguje, proučava i čuva kao najveću svetinju. U tom hrvatski narod nije nikakva iznimka. On je za očuvanje svojega jezika vodio borbu ne manju od one koju je vodio za vlastitu slobodu i neovisnost. „Zatreš li jezik, zatro si narod.“ (Fran Kurelac). „Takvih je pokušaja bilo dosta i ne u tako dalekoj prošlosti

Ima ih i sada u Europskoj Uniji koji hrvatski jezik nazivaju „hrvatskosrpski“, „hrvatski ili srpski“, „jezik zapadnoga Balkana“ čak i „bošnjačko-crnogorsko-hrvatsko-srpski“ ne poštujući ni Ustav Republike Hrvatske, ni hrvatski narod.

Možda koga u Europskoj Uniji i zadovoljava naziv hrvatskosrpski jezik, ali Hrvate u domovini i iseljeništvu pak ne. Hrvati od pamtivijeka svoj jezik nazivaju hrvatskim. Na Bašćanskoj ploči Zvonimir je nazvan kraljem hrvatskim koji naravno kao kralj Hrvata govori hrvatski.

Čovjek koji ne poštuje svoj jezik, ne poštuje ni svoj narod, a tko ne cijeni svoj narod, ne cijeni ni svoju mater. Materinski jezik Hrvata je svetinja kao i mati od koje se jezik uči. Od svojega rođenja hrvatska djeca trebaju slušati i upijati glasove i riječi materinskoga jezika.
Hrvatski književni jezik kao narodna svetinja u svojem standardnom obliku sliči istobitnomu Trojstvu. Ima tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko u jednom i jedinstvenom obličju koji nazivamo hrvatski jezik.

Jedinstvo hrvatskoga jezika je tronarječno. Svako od triju narječja jest bit hrvatskoga jezika. Narječja su s jedne strane različita, svako ima svoje jezične posebnosti, a s druge se strane ipak nalaze u tijesnom jezičnom suodnosu.

I božanske su osobe različite jer se razlikuju po svojim izvornim odnosima, ali su ipak tijesno povezane. Ne vjerujemo u tri boga nego u jednoga i jedinoga koji se iskazuje trojstveno kao: Otac, Sin i Duh Sveti.

 Isto tako ne učimo tri narječja nego jedan nedjeljiv književni jezik.

Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće građansko, kulturno i obrazovno prostranstvo. I služiti se njime na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomnjivo proučavati, brižno čuvati i razvijati. Nedvojbeno je, pa i sasvim razumljivo, da ljudi oduvijek cijene, poštuju i vole ponajprije svoje. Tako je i s jezikom.

Hrvatski jezik jest i bit će na prvom mjestu sadašnjim i budućim naraštajima koji će ga znati braniti od svih nasrtaja koji mu prijete sada i u budućnosti jer je vlastiti jezik potvrda postojanja i trajanja. Jer, ako umre jezik, umrijet će i njegov narod, ako pak živi jezik, živjet će i njegov narod.