Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

22. travnja obilježavamo Dan planeta Zemlje. Istog dana obilježavamo Dan hrvatske knjige u spomen na dan kad je 1501. godine dovršena knjiga Libar Marka Marulića Splićanina u kom se uzdrži istorija svete udovice Judit u vrsih harvacki složena.

Tako ne čudi da smo i mi spojili ova dva dana pa smo pisali o Zemlji. Pročitajte misli naših šestaša i jednu odličnu znanstveno-fantastičnu priču: ►

Čuvajte svoj planet zbog sebe i drugih!

Laura Mikulandra, 6.b

Čuvajte Zemlju jer ona je jedini planet koji ima čokoladu!

Anja Karas, 6.b

Čuvajte Zemlju – naš dom jer, ako ona pazi nas: daje nam vodu, hranu, stvara kisik, grije nas..., bilo bi pravedno da i mi pazimo na nju, zar ne?!

Tin Tristan Derviščaušević, 6.b

Zemlja je kao čovjek: ako brinemo o njoj i njegujemo je redovito, bit će zdrava, ali ako to ne činimo, razboljet će se i umrijeti. A mi moramo čuvati Zemlju jer, kako mi čuvamo nju, ona će čuvati nas.

Marija Kos, 6.b

Čuvaj i ne zagađuj svoj divni planet, mjesto na kojem živiš kao čovjek!                                                                                

Paula Borić, 6.b

Pokreni se!  Štedi!  Razmišljaj! Razvrstavaj!  Recikliraj!  Očuvaj!

Možeš  puno toga promijeniti, ali počinješ uvijek od sebe.

Ana Hajduković, 6.b

Očuvajmo Zemlju – štedimo neobnovljive izvore energije, razvijajmo obnovljive, ne uništavajmo njezin omotač, ne zagađujmo  joj vode!

Fran Dumančić, 6.b

Zemlja može biti prekrasna, samo ako mi to doista želimo!

Frano Miloloža, 6.b

Čuvajmo svoju Zemlju jer na njoj, od nje i s njome živimo!

Lea Lendić, 6.b

Škola za vremenske putnike

        Tišina, mir i beživotno crnilo... Bijaše to naša Zemlja, nekad plavi planet, ali godina je  2 998., a na Zemlji nema niti jednog, jedinog živog stvora. Ona je sada običan, crni, hladni planet. Ljudi su je uništili  svojom zlobom, pohlepom i nemarom, no ni oni više ne postoje. Iskvarili su ih novac i moć i preuzeli ih toliko da su u toj strasti uništili i sami sebe.

No, Gospodar Svemira, onaj koji je sve stvorio, sažalio se nad mladima i još nedužnima. Želio im je dati barem jednu priliku, barem malo nade. Zato je stvorio vremenske putnike. To su zapravo trebali biti ljudi budućnosti,  stoga ih je nazvao „vremenski putnici“.

Stvorio ih je pomoću vremenske kapsule. To je veliki željezni stroj. Na vratima je pomični željezni krug, pomoću kojeg su se vrata zatvarala i otvarala. Dodajući tajne organske i anorganske sastojke, koje je samo on znao, Gospodar Svemira, stvarao je vremenske putnike, ovaj puta pažljivo birajući upravo unutarnje osobine točnom kombinacijom gena. Zaista je htio da Zemlja ovaj puta  zasvijetli od ljudske topline i dobrote.

Ipak, prvih nekoliko nije mu baš uspjelo, osobito u vanjskim obilježjima. Imali su neki i  po tri oka, četiri noge, neki su bili ćelavi, a neki su pak imali previše dlaka, ali iznutra su bili savršenih osobina. S vremenom se sve više poboljšavao i vanjski izgled tih novih bića.

Također je Gospodar Svemira ovaj puta htio istinski obrazovane vremenske putnike, koji znaju voditi brigu o Zemlji, pa im je izgradio jednu veliku školu s najnovijom opremom koja ne zagađuje i ne stvara otpad jer se svaki i najmanji dio može popraviti, a napaja se samo održivim izvorima energije.  Uglavnom su učili kako očuvati Zemlju, kako trošiti samo onoliko koliko doista treba, kako ni u čemu ne pretjerivati, osim u  dobroti, ljubavi i drugim dobrim djelima prema prirodi, biljkama, životinjama i jednih prema drugima. Slušali su i one strašne priče što se, kako se i zbog čega se ljudima  i planetu prije njih dogodilo. No, bilo je nekih pojedinaca kojima je sve to već počelo ići na živce i koji nisu htjeli o tome slušati.  Htjeli su probati nešto novo, možda i nedopušteno.

„Ma što taj stari sebi umišlja“ , mislili bi u sebi  i voljeli su nagovarati druge na neke nedopuštene radnje.

Gospodar Svemira je shvatio kako opet mora stvoriti nekoga tko će nadgledati i kontrolirati nove stanare Zemlje. Sve to iz razloga kako im ne bi napamet padale gluposti. Već su se međusobno počeli svađati, otimati stvari, biti grubi. Kako bi tome stao na kraj, Gospodar Svemira je namjerno počeo stvarati vremenske putnike s četiri oka, tri nosa, 'vremenske putnike s greškom'. Primijetio je kako ih se obični vremenski putnici boje, no to nije dugo trajalo jer su se i neki od ovih dali povesti, samo da bi upali u to popularno društvo.

Bilo je među svima njima i onih dobrih, koji su pomagali drugima,  prihvaćali sve dobro, gledali kako očuvati Zemlju i imali volju za takvim budućim životom. Zasadili bi biljke i drveće koje su im oni zli palili, u želji da im napakoste i nametnu svoje, kako su mislili, nove i još neshvaćene ideje o pravu na apsolutnu slobodu izbora. Gospodar Svemira bio je očajan. Shvatio je kako će ratovi biti ponovno neizbježni, kako će se  povijest ljudske spoznaje opet morati ponoviti. Bio je jako tužan kad se uhvatio u promišljanju kako će ih možda  morati uništiti ili bi Zemlja opet mogla postati hladni crni planet. Od te dileme mu se slamalo srce, ali  nije mogao dopustiti da zlo opet zavlada. Odlučio je. Teleportirat će ih u virtualnu budućnost da sami spoznaju kamo ih vode te njihove ideje. Ionako su sve slike iz prijašnje stvarnosti već bile pohranjene. Jednog je tako dana samo pao mrak i vremenski putnici samo su nestali. Pojaviše se na jednom sasvim drugom blatnjavom i otpadom zatrpanom tlu, na nekome  mjestu prepunom smoga i smrada. Oko sebe su ugledali mnoštvo visokih zgrada i nekakvih postrojenja. Nigdje nije bilo niti jedne zelene površine, niti jednoga drveta, a kamoli cvijeta. Neki prljavi i očajni ljudi kopali su po tom smeću i otimali se  za teritorij, a iznad njih su prometovale neke letjelice u kojima su, rekoše im ovi donji, upravljali oni uzvišeni, genetski poboljšani.

Ugledaše iz svojih letjelica nepoznate došljake i ubrzo ih ogradiše laserima i odvedoše na proučavanje.  Oni, međutim, više nisu mogli hodati jer su im zakržljale noge zahvaljujući naprednoj tehnologiji. Sada ih je ona jedino i održavala na životu kao i u povlaštenom položaju. Bili su tužni, ali su nešto pili protiv loših osjećaja. Nisu imali imena već brojeve i neke brojevne vrijednosti kojima su se hvalili. Hranu su još uspijevali umjetno proizvesti, ali sve bi oko sebe zatrpavali otpadom i opasnim kemikalijama, tako da je pitke vode sve više nedostajalo. No, znali su se zabavljati kao da im je svaki dan posljednji, a možda su se samo lažno tješili što će ovi „donji“ prije nastradati, ili o tome uopće nisu htjeli razmišljati. Bili su bezosjećajni, bezobzirni i oholi, ali se kod njih moglo raditi sve, baš sve što ti je palo na pamet. Zapravo je njihova jedina životna filozofija bila podmiriti sve svoje potrebe, ali one su svakim danom sve više rasle, a oni su se međusobno nadmetali u toj težnji najrazličitijim izumima i proizvodima  i nisu vidjeli što čine Zemlji i kako zajedno srljaju u propast. Nakon početnoga oduševljenja tulumima, vremenski putnici su se zamislili pa zabrinuli, pa postali očajni. Silno su se željeli vratiti onakvoj Zemlji kakvu su napustili.

Molili su Gospodara Svemira i molili. Pokušavali pomoći onim „donjima“, čistili, sadili...

            Gospodar Svemira konačno je donio odluku: vratio ih je u njihovu stvarnost, nadajući se da su sami spoznali i kako je  i njih i Zemlju ovaj puta usmjerio ka boljem sutra.

                                                                                Anja Karas, 6.b