Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

Prilika je to da se o hrvatskome jeziku, jednoj od najvažnijih značajki hrvatskoga nacionalnog identiteta, govori što više i širi svijest o vrednotama i ljepotama hrvatskoga jezika. ► 

Tako je 22. veljače Hrvatski sabor proglasio Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva u spomen na Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. godine, prve tiskane knjige na hrvatskome jeziku i glagoljičnim pismom.

Ove je godine Institut za hrvatski jezik predstavio novi jezični portal na adresi jezik.hr, na kojemu su se našli svi važni jezični izvori Instituta, uz brojne korisne informacije o hrvatskome jeziku i jezične igre. 

Tradicionalno smo osam godina zaredom obilježavali Dane/Mjesec hrvatskoga jezika priredbama u oba turnusa, no kako nema nastave, učinit ćemo to virtualno i predstaviti literarne radove učenika koji su predstavljali našu školu na ovogodišnjem LiDraNu:

Željela bih se probuditi kao zdrava djevojčica. Zdrava djevojčica koja bi ujutro ustala na dvije zdrave noge i otrčala u kuhinju i samostalno napravila doručak i popila sok.

Zatim bi stavila tešku školsku torbu na leđa, izašla iz kuće i krenula prema školi. 

Zdrava djevojčica koja bi vikendom ustala na dvije zdrave noge i otišla van na rosnu livadu. Igrala se sa životinjama, trčala uokolo i tražila kukce. 

Ali ja ne mogu hodati i trčati. Imam dvije noge, ali ne mogu hodati. 

Prije pet godina mogla sam hodati, ali prije tih pet godina dogodilo se nešto strašno; stradala sam u prometnoj nesreći. 

Bilo je jutro. Moj tata i ja vraćali smo se iz pekarnice. Bilo je maglovito, ali moj je tata pažljivo vozio i upalio svjetla za maglu. Čak je i stavio naočale koje su mu inače samo služile za čitanje. Na nas je naletio automobil kojim je upravljao muškarac, a koji je za vrijeme vožnje tipkao po mobitelu i bio je pijan. To sam saznala tek nekoliko mjeseci kasnije.

Nije gledao kamo vozi i zabio se u naš auto. Moj je tata još gore nastradao; poginuo je. Nestao je dio mene i zanijemila sam. Zauvijek.

Na sudu nisam mogla ništa reći. Riječi nisu izlazile iz mojih usta. Koliko god sam htjela plakati, nisam mogla. Oči su postale pustinja. Sva sam se ukočila. Život se iznenada urušio poput kule od karata.

Jednu sam noć sanjala kako je čarobna vila ušla kroz prozor moje sobe i ponudila mi ostvarenje jedne želje, no ja sam ih imala dvije; da se tata vrati i da ponovno mogu hodati. Koliko god sam htjela hodati, voljela sam tatu najviše na svijetu. Potrčati njemu u zagrljaj bilo bi čarobno. Svjetlost bi nas obasjala i letjeli bismo poput leptira na vjetru.

No bilo je maglovito. Uvijek maglovito u mojoj glavi. Jedino što sam mogla vidjeti bila je crna silueta. Uplašila sam se i stresla, no onda sam začula milozvučan glas: Klara, probudi se! Klara! Bila je to moja majka. Počela sam plakati. Mama nije ništa rekla. Zagrlila me onako nježno i zaštitnički te upitala: Zar si opet ružno sanjala?

Odgovorila sam joj kroz plač: Ovaj put nisam ružno sanjala. Sanjala sam očev povratak! i gledajući u njene izmučene oči, nasmiješila sam joj se. Nisam željela da ju moja tuga još više rastužuje. Znala sam da nije spavala mnoge noći, a kroz hodnike jecao je njen slomljen glas. Patile smo u samoći.

Nakon nekog vremena shvatila sam kako se tata neće vratiti, ali da će uvijek biti uz mene. 

Imala sam nove snove. Jedan od njih bio je da postanem arheolog. Obožavala sam geografiju, povijest, biologiju i kemiju. Više se nisam žalila zato što ne mogu hodati. Potpuno sam zaboravila na to i počela sam uživati u svom životu. I majka je procvjetala poput visibabe nakon zime. Uživale smo.

Dvije godine poslije mama je ušla u moju sobu plačući. Ustrašena upitala sam: Što je bilo, majko? 

Moja mama plakala je od sreće! I jedva uspjela izgovoriti veselu vijest. Našla je liječnika koji operira one koji ne mogu hodati. To smo doživjele kao Božji znak. Bila sam presretna! 

Oporavak  je prošao najbolje što može, a tako se i očekivalo. Sad sam srednjoškolka. Mogu hodati i trčati. Vježbam tjelesni. Idem na izlete. Bavim se košarkom. Udišem zrak i zahvaljujem na tome. Mogu plesati i skakati. Svaki dan zastanem i zahvalim Bogu i majci na ovom daru. Bez njih ne bi bilo moguće niti sanjati o ovome što mi se sada događa. Također sam upoznala  dvije sjajne djevojke, Saru i Iris. Nas tri postale smo najbolje prijateljice. Zauvijek... Zajedno smo se prijavile na natjecanje iz kemije i osvojile prvo mjesto. Koja erupcija osjećaja! Tko bi mogao poželjeti više...

Željela bih se probuditi kao... kao djevojčica koja uvijek može uz Božju pomoć i pomoć svoje obitelji pobijediti sve prepreke u životu, ma koliko one teške bile.

Moj san ili naša mladenačka stvarnost

    Moje je ime Ana i kćer sam bogatih ugostitelja, a znate kako je to kad vam netko cijeli život govori kako trebate biti najbolji u svemu i vi se cijelog svog života trudite biti dobra i pristojna osoba puna razumijevanja za druge, osoba koja neće nikad biti u potpunosti ni savršena ni sretna jer je pod pritiskom okoline, svih obveza i očekivanja.

    Kad sam ušla u pubertet, pogodio me neki val emocija i nisam mogla prestati plakati i žaliti se. Odlučila sam kako neću više dopuštati emocijama da vladaju mnome, a kako je moja obitelj željela da budem savršena sad ću i postati – i osjećaji kao da su isparili iz mene. Odlučila sam se odmoriti i od svih svojih obveza te sam se zatvorila u svijet svoje sobe, pustila laganu glazbu i ...

Odjednom sam se našla ispred triju vrata. Bila su mi u potpunosti nepoznata. Ogledala sam se oko sebe i nisam vidjela ništa osim njih. Jedna su vrata bila crvene boje, druga bijele, a treća načinjena od oblaka. Osjetila sam neku vrstu topline i hladnoće u istom trenu i počela vikati: Ima li koga? Može li mi netko pomoći! Gdje sam? Zašto sam ovdje? Odjednom se začu glas iza crvenih vrata: Dođi, nešto ću ti pokazati. Prišla sam bliže i crveni me duh povukao. Bio je to kao nježan dodir drhtavim rukama i uz puno topline. Pokazao mi je ljubav koju ljudi imaju i međusobno dijele, pokazao mi je ljubav moje obitelji, ali ja nisam bila dirnuta. Zašto si mi ovo pokazao? Ionako me to neće natjerati da promijenim svoje mišljenje o osjećajima, rekla sam ljutito. Dobro, dobro vidjet ćemo kad dođu ostali duhovi. 

Ali kakvi duhoviiiiii…?! Tog sam se trena ponovno našla u svojoj sobi. Nisam pretjerano marila za taj san koji se doimao kao stvarnost, ali su me golicale njegove posljednje riječi: Dobro, dobro vidjet ćemo kad dođu ostali duhovi. Toga sam dana nekako počela primjećivati ljubav koju mi moja obitelj pruža, ali nisam to nikome dala do znanja pa ni samoj sebi nisam htjela priznati.

Prošlo je nekoliko dana i na putu kući pomogla sam nekoj bakici dok je prelazila cestu. Zašto bih ja trebala pomagati drugima kad nitko ne pomaže meni, palo mi je na pamet. Od djeteta iz jedne ugledne obitelji ovakvo se ponašanje i očekuje, a mene to živcira. Ipak, pogled i iskrena zahvala te bakice ostali su mi urezani u sjećanje. Nakon toliko vremena prvi sam se put osjetila kao netko tko je nekome promijenio nešto. Bila sam ponosna. Došla sam u svoje utočište i opustila se... Bijeli me duh kao vjetar povukao kroz bijela vrata.

Pokazao mi je ljude koji su gladni i žedni, tužni i usamljeni. Usamljeni baš kao ja! Ovoga me puta to toliko rastužilo da sam poslije dugo vremena zaplakala. Ponovno sam se probudila, u svojoj sobi. Počela sam razmišljati o svemu što su mi oba duha pokazala. Shvatila sam kako se udaljujem od svojih osjećaja u kojima sam toliko uživala kao dijete i skrivam se iza te bahatosti i bezosjećajnosti, a mogla sam promijeniti svijet.

Prestala sam razmišljati o tome jer su me opet snašle obveze i očekivanja moje obitelji kojoj je i dalje bilo najvažnije samo kako ih ja predstavljam. Hodala sam tako gradom kao i svakoga dana, ali sam počela viđati osjećaje ljubav, sreću, tugu, suze, smijeh. Nešto me stegnulo oko srca. Otišla sam kući i ništa se posebno nije događalo. Prošlo je nekoliko dana sve do noći kad me je posjetio i treći duh, duh vrata oblaka koji se poput oblaka samo obavio oko mene. On je bio prvi duh koji mi nije ništa pokazao samo je čekao da ja prva progovorim. Šutjela sam i šutjela dok mi nije dozlogrdilo: Ti si jedini duh koji mi nije ništa pokazao, zašto? 

Zato što si, draga moja Ano, vidjela sve što si trebala, a nadam se da si već shvatila da osjećaji ipak postoje i da su sastavni dio svake osobe. Sada ti sama moraš odlučiti hoćeš li ih pustiti i boriti se protiv onih koji ih uništavaju ili ćeš se, kao i mnogi današnji ljudi,  odmaknuti od problema i osjećati jedino prazninu, reče duh, a ja se probudih u svom krevetu.

    U životu sam tad samostalno odlučila: Postat ću osoba koja će svima pokušati izmamiti osmijeh na lice i pomoći im nekim dobrim osjećajem, a  svaka mala stvar čini veliku razliku.

 Životna avantura patuljka Srećka

Bio jednom jedan patuljak Srećko. Srećko je uvijek bio sretan. Živio je sa ženom Slavicom, sinom Slavkom i kćeri Zdravicom. Srećko je, naravno, radio u rudniku. Svaki je dan, cijeli dan provodio u mračnom rudniku, no oduvijek mu se činilo da on ima svoju višu svrhu i kako će se nešto ipak promijeniti. Nije znao što, sve je bilo isto. Cijeli dan kopa, vraća se kući, sve je isto... Što bi mogao biti taj osjećaj koji navodi na promjene?

„Hej, zašto ja, pripovjedaču moj, trebam kopati u rudniku? Zašto ja sad ne mogu susretati zmajeve i boriti se sa princeze?”

„Srećko, ti si patuljak i to nije dio tvoje priče! Kao što možeš vidjeti, ispred sebe imam napisanu priču. Ne mogu mijenjati priču onako kako se kojem liku prohtije! Hajde! Nazad na priču i budi Srećko.”

Tako se Srećko vraćao s posla gledajući oko sebe osunčano bogato zeleno raslinje sa svih strana, a šumski je zrak prolazio  kroz njegova pluća ispunjavajući ga svježinom, ali on se više nije  mogao osjećati čak niti uobičajeno sretnim. Tada naiđe na dva puteljka. Lijevi put vodi k njegovoj kući, obitelji i prijateljima dok desni put vodi u neotkrivenu mračnu šumu. Srećko je odlučio iživcirati pripovjedača te je krenuo lijevim putom. „Ha ha! Pokvario sam priču. Sada ću otkriti što će pripovjedač smisliti za ovaj put. Ja idem na svoj put, u svoju priču!”

„Joj, Srećko! Zar me toliko ne voliš da mi uništavaš priču i ljutiš me. Ja sam tebi dao obitelj, posao i svrhu, a kako mi ti uzvraćaš? Nepoštovanjem!”

Na vlažnome i blatnom putu, Srećko se muči jer ga blatnjavo tlo vuče u dubinu. Najednom se začuju zvukovi dugog i nespretnog gacanja. Malo po malo sve se više pojačavaju i tad se pred Srećkovim očima stvori masivno blatnjavo čudovište. Srećku srce lupa, ruke i noge mu se tresu, disanje je ubrzano. Hoće pobjeći, no blato ga zaustavlja. Srećko pomisli da mu je kraj pa se okrene i isprsi čudovištu.

„Pozdrav, strašna zvijeri! Sigurno ti ide na živce što moraš plašiti putnike po cijele dane? Ja sam odlučio istražiti svoj put do neke nove priče, a ti?”  Istog se  trena, čudovište zaustavilo, začudilo se, a onda se i ohrabrilo kad mu je Srećko namignuo. „ Ljudi me rijetko pitaju kako sam. Ne bojiš me se i to mi se sviđa. Usamljen si kad samo plašiš po cijele dane.”

„Kako ne razumiješ Srećko. S čudovištem se ne priča, njega se boji! No dobro, dat ću ti priču kad ti više ne želiš surađivati i biti lik kakav želim.“

Oko Srećka se pojavi crnilo i tama, a siluete drveća ostaju na vidiku sve dok se Srećko ne zavrti i nestane. Novi se svijet stvarao: dvorac i princeza s mačem. Srećko je odjenut u viteškom oklopu i jaše na bijelom konju vitlajući svoj mač u želji da spasi jadnu zmajicu od ljute princeze. Mnogi su se prosci htjeli oženiti princezom, no ona ih je odbijala kao što i sada brani svoju nekretninu od posjetitelja. U dvorcu se skriva uplašena zmajica sva začuđena jer joj se u karijeri to nikad nije dogodilo. Srećko je prišao dvorcu, no u istom trenu princeza je podigla svoj srebrni mač. Srećkova ruka zadrhti, ali se sabere i krene se mačevati. Princeza izgleda uplašeno, no zastane, uzdahne i krene u napad, a u Srećkovim se rukama stvori metalni štit. „Hvala, pripovjedaču!” vikne Srećko. „Nema na čemu Srećko!”

Pažljivo se počeo kretati oko princeze koja je na njega pljuštala opakim udarcima. Jedva je ušao u dvorac, popeo se na najviši toranj i ušao u malenu sobicu u sredini koje se nalazila zmajica, sva preplašena. Srećko joj je prišao i poljubio ju u obraz. Ona se oraspoložila i rekla visokim tonom: „Hvala ti što si me spasio od te princeze!” i zmajica poljubi Srećka u obraz. „Nema na čemu. Ionako bi te pripovjedač sam spasio.”

„Ne, ne bih. Zmajica je sama kriva za situaciju u kojoj se našla. No, sviđa mi se kako si ju ti spasio. Nikada nisam iskusio takvu želju za pisanjem. Želim još pisati. Da vidim kako ćeš se iz ove situacije izvući.”

Oko Srećka se pojavi crnilo i tama, a silueta dvorca ostane na vidiku sve dok se Srećko ne zavrti i stvori u odijelu i mračnoj uličici usred nepoznata grada po noći. U daljini se još ljudi u odijelima tuklo i ganjalo neke kriminalce. Jedan je uočio Srećka, zaurlao je i zavrištao pa krenuo na njega. Srećko se samo izmicao jer je patuljak, vrlo nizak i bilo mu je lako izbjeći zločinca. Trenutak kasnije detektivi su uhvatili kriminalce i došli po ovoga. Uhvatili su mu ruke i pritisnuli ga uza zid. Jedan se sagnuo i zahvalio Srećku. „Hvala ti puno, ne znam što bismo da ga nisi zadržao. Ovaj je najgori i mogao je uzrokovati mnogo štete."  „Nije to ništa, imao sam malu pomoć. Pripovjedaču, imaš li još što?”

„Naravno da imam. Smislio sam nešto zabavno što bi ti se moglo svidjeti.”

Srećkove se oči sklope. Srce zadrhti. „Što li će ovaj sada smisliti?”

Srećko se stvori u svojoj kući okružen s obitelji. Njegova žena i djeca, svi su ga pozdravili, a onda su i oni zaplutali u mrak. Trenutak kasnije, Srećko je na blatnom putu i čudovište mu se obraduje kad ga vidi. Poleti i ono. Princeza i zmajica pridruže im se nedugo nakon toga. Svi se sada pojave u 21. stoljeću u velikoj vili u kojoj su se smjestili te živjeli zauvijek sretno čak i bez pripovjedača.

        Dragi čitatelju, svatko od nas ima svojega pripovjedača, no treba se pokušavati i oduprijeti.  Srećko mi se uspio oduprijeti, a to je bio i jedini način da otkrije svoje životne avanture i nađe put u svoju priču koja se, moram priznati, i meni svidjela. A sada, ako biste me mogli ispričati... Idem pisati novu priču.