Osnovna škola Jurja Habdelića Velika Gorica

U petak 29. studenog predstavljen je novi, 58. broj časopisa Žir.

Okupili su se učenici svih osnovnih škola na našem području, a za glazbeni ugođaj pobrinuli su se učenici Umjetničke škole Franje Lučića, pa ste mogli čuti i Marina Teskeru iz 6.c na gitari.

Svoje literarne radove čitale su Franka Lučan iz 5.d, Anamaria Kovčalija i Katarina Harjaček iz 7.a.►

Nastup Marina Teskere, urednik Drago Bukovec u pozadini

Naše učenice pred nastup

Godinama sam maštala

Već kao mala djevojčica voljela sam pjevati. Satima sam pjevala s nekim predmetima u ruci koji su mi služili kao mikrofon. Sjećam se rođendana kad sam dobila mikrofon, nitko nije bio sretniji od mene. I tako sam godinama maštala o svojoj budućnosti slavne pjevačice.

Ovoga ljeta tata je došao sa sastanka i pitao me želim li pjevati na dječjem festivalu. Bez razmišljanja sam odgovorila da želim. Tata i ja smo nagovorili mamu da napiše pjesmu, što je ona i učinila. Slijedila Mprijava, audicija, probe, vježbanja i napokon, došao je i taj dan.

Ja na pozornici! Bila sam uzbuđena, ali i sretna. Ujutro frizura, spremanje, nakit. Odlazim s roditeljima na generalnu probu. Trema je cijelo vrijeme moja vjerna prijateljica. Probu sam odradila sa stisnutim grlom. Nije to baš lako! Počinje se puniti dvorana. Dolaze članovi moje obitelji i prijatelji. Ohrabruju me i žele mi sreću. A ja već jesam sretna i ponosna. Voditelj me najavljuje. Idem na pozornicu i pomišljam: "Ovo je moj dan!" Uz prve taktove glazbe osjećam se kao cura odrasla, kao što je i naziv moje pjesme. Trema odlazi, ja uživam. Čujem pljesak publike. Odličan osjećaj! Silazim s pozornice, svi mi čestitaju.

Nakon festivala odlazimo na večeru u mojhu čast. Osjećam se prekrasno. No, dolazim kući i u stvarnost me vraća nenapisana domaća zadaća.

Moram ju napisati. Sutra je novi radni dan. Ali, uvjerenje o mojoj pjevačkoj budućnosti je snažnije no ikad. Kad budem cura odrasla...

Franka Lučan, 5.d

Različiti, a povezani

Mladi se danas često svađaju, stalno mijanjaju raspoloženje, mišljenje, prijatelje..., ali to je pubertet, zar ne?! Ja, na primjer, imam jako kratak fitilj, a pogotovo sada u pubertetu. Često se svađam s roditeljima, učiteljima, frendicama i frendovima. Katkad se posvađamo i zbog najglupljih sitnica.

Moja najgluplja svađa sigurno se dogodila upravo s mojim naj-frendom. Sjećam se da mi je on rekao kako se neće više družiti sa mnom ako budem gazila mrave, a možda i ono kada nisam htjela pročitati knjigu koja se njemu svidjela pa sam ga tom knjigom opalila po glavi. Ipak, nakon dva dana otprilike mi se opet pomirimo. Ja, doduše, više ne gazim mrave, ustvari, zajedno ih spašavamo.

Nisam sigurna kako se on osjeća nakon svađe jer on nikad ne govori o osjećajima i tvrdoglav je k'o mazga. Kada se posvađamo, nije da sam toliko tužna, više ljuta, ali mi je dosadno, jako, jako dosadno. Ipak samo s njim i kod njega možemo bacati loptice po stanu ili igrati plejku ili bilo što drugo i uvijek je jako zabavno. On ima puno osobina, a od toga i jako puno mana, no to valjda i jest ono što ga čini posebnim. Ipak nismo mi najbolji prijatelji bezveze.

Pitam se: "Spajaju li nas razlike ili sličnosti? Ili možda oboje?"

Ljudima je zanimljivo družiti se s nekim tko ne dijeli isto mišljenje.

Nije li to zapravo logično?

Anamaria Kovčalija, 7.a

Kad si mlad

Katarina Harjaček, 7.a

List po list, Kristina Šestan, 5.c