Osnovna škola Jurja Šižgorića Šibenik

 Podrijetlo naziva karneval, kao uostalom i podrijetlo samog običaja, nije sasvim jasno. Najstariji korijeni riječi karneval tumače se nazivom za posljednju nedjelju prije korizme, domenica carnis privii (nedjelja bez mesa). Radi se o nekadašnjem običaju da se neposredno pred početak korizme (period od 40 dana prije Uskrsa) započne s postom, odricanjem od mesa. Iz imena te nedjelje razvio se tijekom srednjeg vijeka (najvjerojatnije u Italiji) naziv carnem levare (ukloniti meso) koji je preživio do našeg vremena u iskrivljenom obliku carnevale. Naziv karneval se, vjerojatno iz Italije, proširio čitavom Europom. Najstariji poznati tiskani spomen riječi karneval u hrvatskom jeziku nalazi se u knjizi Kratko skupljene ćudoredne iliti moralne bogoslovice bosanskog franjevca Marka Dobretića, koja je objavljena u Anconi 1782. godine.

Još tumačenja

Drugo moguće objašnjenje riječi karneval bilo bi još starijeg podrijetla. Radi se o nazivu carrus navalis koji je označavao brodove na kotačima koji su sudjelovali u brojnim povorkama tijekom 14. i 15. stoljeća u Italiji. Sam običaj sudjelovanja brodova na kolima u povorkama mnogo je stariji od srednjeg vijeka. Kola na kotačima bila su dio proljetnih obrednih povorki u čast egipatske božice Izide, a isto tako i razuzdanih rimskih Saturnalija.

Od hrvatskih naziva vezanih uz karneval najčešći su poklade, fašnik, maškare i mesopust. Podrijetlo riječi poklade nije potpuno jasno i oko njega se jezikoslovci još spore. Smatra se da je vezano uz riječ post i staroslavenski glagol klasti.

Naziv fašnik raširen je u sjeverozapadnim dijelovima Hrvatske i (prema jednom od tumačenja) predstavlja iskrivljeni oblik njemačke riječi Fasching. Ta je riječ u starijem obliku vastschang zabilježena već u 13. stoljeću u značenju „ispiti posljednju čašu“ (prije posta).

Podrijetlo i vrijeme karnevala

Ljudi su od pradavnine, promatrajući svoju okolinu, pratili promjene koje nastaju u prirodi smjenom godišnjih doba. Vrijeme se sastojalo od izmjena doba rasta i doba stagnacije. Sve do 18. stoljeća godina se najčešće dijelila samo na zimu i ljeto. Kad bi nakon zimskog solsticija (22. prosinca) dani ponovno postajali sve duži, vršili su se brojni obredi s ciljem da pomognu „mladom suncu“, da potaknu zemlju da se probudi i da odagnaju sile mraka. Prijelazno razdoblje bilo je posebno važno za uspjeh u sljedećoj godini. Zato ne čudi što se kod većine europskih naroda velik dio obrednih svečanosti odvijao baš u drugoj polovici zime. Čak i u visoko razvijenoj civilizaciji poput kasnog Rimskog Carstva slavile su se mnogobrojne svetkovine u čast raznih božanstava.

Zajednička je crta velikog dijela tih svetkovina bila u tome da se, u određene dane, dopuštalo inače nezamislivo ponašanje. Kako je velik dio tih obreda bio vezan uz kultove plodnosti, javna raskalašenost, neumjerenost u jelu i piću i drugi oblici nereda bili su uobičajena pojava. S prevlašću kršćanstva na području Rimskog Carstva nakon 4. stoljeća većina je tih obreda, zbog nespojivosti s kršćanskim učenjem, zabranjena. Ipak, kako je tradiciju teško brisati, mnogi su se običaji zadržali poprimivši nove nazive i tumačenja. Tako su se i brojni današnji običaji (poput davanja darova djeci, kićenja bora, karnevalskih povorki i dr.) ostaci raznih pretkršćanskih obreda.

Vrijeme od 12 dana između Božića (25. prosinca) i Sv. Tri kralja (6. siječnja) bilo je kod mnogih naroda smatrano vrlo opasnim, jer je zbog prelaska sa solarnog na lunarni kalendar te dane bilo teško uklopiti u tijek vremena. Vjerovalo se da u to vrijeme duhovi i duše predaka slobodno lutaju svijetom. U te bi se dane formirale povorke maskiranih ophodnika koji bi strašnim izgledom, plesanjem i bukom tjerali zle duhove. Da bi kršćane oslobodili takvih vjerovanja, crkveni su oci na saboru u Toursu 567. godine proglasili te dane „svetom dvanaetodnevnicom“ i tako izbacili iz tog vremena preostale poganske obrede. Tijekom srednjeg vijeka najveći se dio Europe smatrao kršćanskim svijetom.

Nekadašnje zimske razuzdane proslave nije više bilo moguće zamisliti tijekom Došašća (vrijeme pripreme za Božić u trajanju od četiri tjedna) niti u božićnom vremenu, a još manje tijekom korizme. Ono što je od starih obreda i raspojasanih zabava preostalo bilo je stiješnjeno u razdoblje između Sveta tri kralja (6. siječnja), kad je završavalo božićno vrijeme, i Čiste srijede ili Pepelnice (obično sredinom veljače) kada počinje korizma. I dok su selima u zabitim krajevima još dugo (gotovo do našeg vremena) nastavile obilaziti maskirane povorke s nakanom da otjeraju zle duhove, priskrbe plodnost zemlji i zaštite stoku i usjeve, u velikim gradovima Sredozemlja karneval je počeo poprimati nova značenja.

Svijet naopačke

U velikim gradovima južne Europe karneval bio najveći narodni praznik u godini. Mjesto zbivanja oduvijek je bio otvoreni prostor u središtu grada (kao u Veneciji Trg sv. Marka). Čitav karneval bio je velika predstava u kojoj su ulice i trgovi postali pozornica, a građani – i glumci i gledatelji. Tako su se promatrači često uključivali bacajući jaja ili izlijevajući vodu na povorke, a maškare su zauzvrat upadale u stanove. Glavna karakteristika ovih svečanosti bilo je preobilno hranjenje, pijenje i neobuzdano ponašanje, a građanima su se pridruživali i brojni došljaci. Karnevalske predstave i povorke doživljavali su svoj vrhunac na pokladni utorak, nakon čega bi Čistom srijedom započela korizma kad su plesovi i zabave bili zabranjeni.

Što su poklade tada značile ljudima? Uglavnom isto što i danas. Znalo se da je „oduvijek bilo tako“, a pametnijeg povoda za veselje i ludovanje i ne treba. Tijekom čitave svoje povijesti Crkva je negodovala protiv razuzdanosti karnevala, no nikada ga nije ukinula. Vrijeme pokladnih ludosti davalo je ljudima priliku da se dobro „ispušu“ prije strogog vremena korizme, a propovjednicima nepresušan spremnik loših primjera i pouka. Hrane je tih dana bilo u izobilju, pa se na sve strane nešto peklo, kuhalo i pržilo. Jelo se posebno mnogo mesa i slatkoga. Često se naglašavao sukob „debelih i mršavih dana“ u likovima princa Karnevala, debeljka okićenog kobasicama ili kakvim drugim jelima koji je predvodio svoju veselu družinu u borbi protiv mršave babe Korizme.

Kako se tijekom kasnog srednjeg vijeka broj stanovnika gradova stalno povećavao, velik dio njih živio je u bijedi. Karnevalsko je vrijeme obnavljalo stare rimske tradicije kada je u određene dane tijekom proslave Saturnalija svatko smio govoriti i raditi što je htio. Sluge su izrugivale gospodare, prostaci se rugali finim gospođama, a djeca starijima. Nastavljajući tu tradiciju kroz karnevalske proslave, u te dane skupine mladića ili udruženja obrtnika organizirale su svoje maskirane skupine koje su se obilazeći gradom natjecale pa i sukobljavale s drugim skupinama. U takvom ozračju nije moglo izostati niti nasilje. Jedan zapis iz Venecije s kraja 16. stoljeća bilježi da „na sam pokladni utorak uvečer bijaše 17 umorenih i vrlo mnogo ranjenih“. Pokladno je vrijeme bilo vrijeme institucionaliziranog nereda, a sve ono što se u ljudima nakupljalo tijekom godine moglo se tih dana pokazivati, od vrijeđanja vlasti, prostaštva, opijanja i prežderavanja, pa do slobodnijeg seksualnog ponašanja. Gradske vlasti i plemstvo u više su navrata zabranjivali pokladna okupljanja, najviše iz straha od izbijanja nasilja. Ne bez razloga, jer od 16. stoljeća nadalje zabilježeno je mnogo slučajeva da su seljački ustanci i nemiri izbijali baš u to doba. I naša poznata „seljačka buna“ 1573. godine počela je tijekom poklada.

Biranje kralja

Iako je velik dio karnevalskog veselja izgledao kao improvizirani kaos, mnogi su običaji dugo uspjeli zadržati svoju strukturu. Jedan je od takvih običaja biranje pokladnog kralja. Za tu ulogu bi često izabrali kakvog sitnog čovjeka (pa čak i nakazu ili ludu), pa bi mu sastavili čitavu dvorsku svitu. Tjedan dana da mu se ukazivale razne smiješne počasti, a ponegdje bi mu predavali i ključeve grada, određivali posebne ovlasti i slično. Proučavanje ovog običaja potaklo je neke etnologe da u tome otkriju ostatke prastarog kulta biranja kraljeva – svećenika, koji bi na kraju svoje vladavine bili obredno ubijeni. Običaj „biranja kralja“ bio je i kod nas na jadranskom području nekada vrlo rasprostranjen, no s vremenom je nestao jer bi „kralj“ tijekom poklada imao obvezu o svom trošku gostiti „podanike“ što je mnoge upropastilo.

Drugi važan element je spaljivanje lutke na pokladni utorak. Lutka bi „preuzela na sebe“ sve zlo i nevolje protekle godine i potom bi, uz veliko veselje okupljenih, bila zapaljena, utopljena ili na sličan način uništena. Postojali su i određeni tipovi maski koji su se uvijek iznova pojavljivali (i još se pojavljuju) tijekom poklada. To su parovi djeda i babe (koju je glumio muškarac), jelen, konj, medvjed i dr. čije se podrijetlo povezuje sa starim obredima za plodnost. Poklade nisu bile svuda jednako važne, pa tako u Skandinaviji i Britaniji gotovo da ih i nije bilo (prvenstveno zbog klime). Za razliku od toga Španjolska, Francuska i Italija, kao i središnja Europa, imaju vrlo živahnu tradiciju karnevala. U mnogim je gradovima slavljenje karnevala tijekom vremena zamrlo, no u nekima je zaživjelo i do našeg vremena pretvarajući se u prave turističke atrakcije. Mnogi gradovi danas pokušavaju oživjeti tu tradiciju. Jedan od danas najpoznatijih karnevala na svijetu (uz onaj u Veneciji) sigurno je karneval u Rio de Janeiru.

Karneval u Rio de Janeiru

Karneval (portugalski Carnaval) u Riju možda je najbolji dokaz da je karneval običaj koji ne nestaje. Iako su običaj sa sobom donijeli iz Europe portugalski doseljenici, karneval je, spojivši se s proslavama mjesnih Indijanaca i crnih robova iz Afrike, postao najveća proslava svih Brazilaca. Karneval u Riju nije jedini veliki brazilski karneval ali je sigurno najpoznatiji. Svečanosti počinju tijekom siječnja a kulminiraju u velika četiri dana Carnavala. Kao što je slučaj s karnevalima u Europi, tako i ovaj dosiže svoj vrhunac na pokladni utorak, da bi na Čistu srijedu s početkom korizme sve prestalo. Vrijeme održavanja je pomično, ali najčešće to bude sredinom veljače, kada je u Brazilu ljeto. Karneval čine mnoga događanja, od brojnih zatvorenih balova (koji su uvezeni iz Italije tijekom 19. stoljeća) pa do uličnih proslava. Ogromna popularnost karnevala privlači sve više stranaca i turista iz čitavog svijeta, no kao da komercijalizacija i iskorištavanje od strane turističkih agencija i TV postaja ne uspijevaju potisnuti duh i temperament proslave.

Tijekom karnevalskih dana gradom prolaze povorke ili škole maskiranih plesača sambe. Jednu školu (banda ili blocos) čine najčešće susjedi i prijatelji iz kvarta ili favele. Favela je sirotinjsko naselje na rubu velikog grada, a naziv dolazi od imena jedne biljke po kojoj je nazvano prvo takvo naselje na rubu Rio de Janeirea.