Osnovna škola Jurja Šižgorića Šibenik

Rano u jutro točno u zoru sam se probudila sa uzbuđenjem. Neka su djeca imali nastavu popodne pa nisu morali biti na provom školskom satu. Polako smo se skupljali u holu škole sa različitom djecom, kojima se na licu vidjelo uzbuđenje koje sam i sama osjećala. Krenuli smo prema luci, a na putu sam upoznala još jednu učenicu iz trećeg razreda, koja je sudjelovala u natjecanju i njezin je rad bio pohvaljen kao moj. Samo smo pričale o tom natjecanju. Onda se pred mojim očima stvorio brod po imenu Lara, koji je iz ravno iz Rijeke doputovao ovamo da nas odveze na Zlarin. A za to je sve zahvalno Kulturno-umjetničko društvo Koralj. Oni su nam sredili besplatni put i oni su birali najljepše likovne radove i pjesme mnogih učenika. Put do Zlarina je trajao 15-20 min. Kad je brod pristao na luku Zlarin, svi smo polako izašli i poslagali se u parove. Tad sam načula da učiteljice pričaju da idemo do masline od Vesne Parun koji su posadili ljudi za Zlarina. Polako smo dolazili, i poslagali se u veliki krug. Mislila sam da će te pripreme trajati puno više. Dok je pjesnik Mladen Truta čitao pjesmu Vesne Parun o maslini, djeca iz škole su izlazili polako za sađenje cvijeća kod masline. Mališani su posadili cvijeće ispod masline što je običaj svake godine. Krenuli smo prema prostorijama KUD-a Koralj. Organizatori su nas dočekali sa pozdravom. Posjedali smo na svoja mjesta. Slijedilo je kratko čitanje pjesama gđe Parun, nakon koje su nam podijeljene i nagrade. To je trajalo 15 min. Organizatori su nam predložili da pogledamo naše izložene radove i muzej. Prvo sam poslikala radove, moj i Katjin. Katja mi je pomogla da se slikam sa svojim likovnim uratkom,a ja njoj s njezinim. Onda smo nešto pojeli i počeli razgledavati muzej. Katji je trebalo pola sata da poslika sve iz muzeja. Kasnije smo se svi složili i krenuli prema igralištu. Na igralištu smo se zezali i trčali i penjali. Bilo je jako zabavno. Tada su nas učiteljice pozvale na okup da krenemo po sladolede. Otišli smo na tisak jer nam se nije dalo čekati u redu u dućanu. Kupili smo sladolede i pojeli ih krenuli prema luci gdje nas je trebao čekati naš brod koji nas je bio i doveo na Zlarin. Nažalost je malo kasnio, ali to nama nije zasmetalo, imali smo još vremena za igru. Brod je došao. Ukrcali smo se jedan po jedan na gornji kat broda. Opet smo se vozili onoliko koliko nam je trebalo da dođemo. Svi razredi su međusobno pričali, nitko u tom brodu nije bio tih. Kad smo pristali, roditelji neke djece su ih čekali raširenih ruku spremnih za zagrljaj. Opet smo se posložili u parove i krenuli natrag u školu gdje su isto bili neki roditelji. Svi smo se razišli, svako svojim putem. Učiteljice koje nisu mogle doći na izložbu dobile su  priznanje jer su sudjelovale. A ja vam kažem da bi ste se trebali i sljedeće godine i vi prijaviti i sudjelovati u ovakvoj avanturi kao i mi!

                                                                                 Ema Matić, 3. b