Osnovna škola Jurja Šižgorića Šibenik

GLUMAC: Što je osmaš? Osmaš?!

Neki su to već bili, neki će biti,

neki su to upravo sada.

Posljednja godina osnovne škole, nekima je napokon,

 a neki nikako da prebole rastanak.

(Sjeda za stol i skida jaknu te je prebacuje preko stolice.)

Nekima je drago što će skočiti

stepenicu više u odrastanju,

promijeniti frendove iz razreda,

dok neki kao da su vezani pupčanom vrpcom za osnovnu.

Pa nisam valjda neki Petar Pan da zauvijek ostanem dječak,

treba probati i nešto novo, iskusiti nove izazove!

Najteže doba života: biti osmaš!

Moš mislit, rekli bi stariji, neš ti briga kod nas osmaša.

Nitko nas ne razumije, nikoga ne zanimamo,

pa za neke čak i ne postojimo.

Svi misle da smo još djeca,

ali mi smo skoro pa već odrasli,

još par godina možemo i glasati na izborima!

I mi znamo biti ozbiljni, nešto raditi,

odnosno svaki dan radimo više nego odrasli.

Oni rade osam sati na dan i

kada dođu kući mogu se odmarati.

A mi? Uči, piši domaći, ispitivanje ovo, ispitivanje ono,

provjera, test mali, test veliki, lektira, grupni rad, samostalni rad,

prezentacija i sve ostalo što padne na pamet našim učiteljima.

Kao da radimo u rudnicima, a ne da idemo u školu!

Stalno nam govore da bez učenja nećemo postići ništa u životu,

da bez fakulteta nećemo moći nigdje raditi,

da su teška vremena  i da se snalazimo.

Ali, što zapravo znači biti osmaš?

To je, po meni, odrastanje,

prelazak iz djetinjstva u odraslu dob.

Pa mi tek upoznajemo svoju okolinu i ljude.

Nažalost, osmašu se pruža i mogućnost da upozna i crnu stranu svijeta -

droge, alkohol, cigarete.

Mislimo da nam ne mogu ništa svi ti poroci,

da smo prejaki za njih,

ali ako samo probamo, postoji mogućnost da će nam

ta ovisnost biti pratilja do kraja života.

Pokušavamo se ponašati kao odrasli,

svašta iskušavamo,

ali zapravo mi smo još djeca koja su spremna sve isprobati,

ali nismo spremni na posljedice koje nas mogu zadesiti.

Ipak na kraju svega, premda smo tek osmaši, praktički djeca,

trebamo biti odgovorni kako posljedice ne bi bile kobne.

                                                                                              Ivan   Dobra, 8.C