Katolička osnovna škola Šibenik

Zahvalno hodočašće u svetišta Italije, o desetoj obljetnici djelovanja naše škole imali su djelatnici i pridruženi hodočasnici u vazmenoj osmini, od 3. do 7. travnja u organizaciji putničke agencije Mihael iz Varaždina. Brigu o duhovno-molitvenom vodstvu imali su naš o. biskup mons. Tomislav Rogić i ravnatelj KŠC-a don Roko Glasnović, predvodeći euharistijska slavlja, molitve Časoslova te pobožnosti krunice. Pohodili smo sveta mjesta rođenja, života,  grobove i relikvije deset svetaca (sv. Franjo Asiški, sv. Klara Asiška, sv. Josip Kupertinski, sv. Katarina Sienska, sv. Bernard Sienski, sv. Fina, sv. Dominik, sv. Katarina Bolonjska, sv. Antun Padovanski i sv. Leopold Bogdan Mandić) na kojima smo bolje upoznali živote svetaca i znamenitosti gradova uz koje su povezani. Zahvalni smo i našem vodiču g. Robertu koji nas je sigurno usmjeravao do odredišta te s nama putem ponavljao i utvrđivao podatke koje smo doznali o pojedinom mjestu pohoda, kao i vozačima g. Marinu i g. Milanu koji su nam put učinili ugodnim.

Prvo odredište bio je Asiz, grad u talijanskoj pokrajini Perugi, u regiji Umbria. Smješten je na manjoj planini Asi po kojoj je dobio ime. Grad je najpoznatiji kao rodno mjesto sv. Franje koji je u gradu osnovao franjevački red 1208. godine te  sv. Klare, osnivačice reda Klarisa.  Obilazak smo započeli u crkvi sv. Klare u kojoj smo se pomolili pred njezinim grobom, pogledali njezin habit te ostali u molitvi pred križem s kojeg se Isus obratio sv. Franji. Sv. Klara je suvremenica  sv. Franje Asiškog. Klara potječe od plemićkih roditelja i kao mlada žena primljena je u Franjevački red, uvelike protiv želje obitelji, koja je htjela da se uda. Po Franjinom je primjeru zavoljela život u siromaštvu te se 1212. godine zatvorila u strogi klauzurni samostan sv. Damjana pored Asiza. Franjo je sam svojim rukama taj samostan obnavljao. Klara je, dakle, uz pomoć sv. Franje, osnovala drugi franjevački red kojeg tvore Sestre klarise. U nastavku smo obišli ostatke rodne kuće sv. Franje i Novu crkvu izgrađenu iznad nje, u kojoj je i zatvor u koji je otac zatvarao sv. Franju kako bi ga spriječio u siromašnom načinu života. Uslijedio je obilazak katerale sv. Rufina u kojoj je krstionica u kojoj su kršteni sv. Franjo i sv. Klara. Kao vrhunac dana posjetili smo baziliku sv. Franje u kojoj je i svečev grob.   Obišli smo donju i gornju crkvu s izrazima oduševljenja I željom zadržati se što duže na ovom svetom mjestu. Na grobu sv. Franje ostali smo u osobnoj molitvi. Uslužnošću fra Zlatka Vlaheka, hrvatskog franjevca konventualnca na službi u bazilici upijali smo detalje iz života i djelovanja sv. Franje te o samoj bazilici. Svetu Misu smo slavili u samostanskoj kapeli Siksta V., gdje nam je o. biskup mons. Tomislav Rogić poticajnim riječima povezao evanđeoski tekst sa životom sv. Franje i našim životnim stavovima. Imali smo i posebnu milost obići sobu I kapelu  u kojoj je boravio i molio svetac zaštitnik učenika i studenata, sv. Josip Kupertinski. Rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603. godine, u gradiću Copertino. Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uza sav trud, teško napredovao; zaređen je 1628. godine. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga «leteći svetac«.  Na kraju dana obišli smo baziliku svete Marije Anđeoske unutar koje se nalazi mala crkvica  Porcijunkula – zacijelo najvažnije mjesto za svetog Franju Asiškog i njegovu subraću. Uz crkvu smo posjetili i Ružičnjak sv. Franje, gdje se sv. Franjo bacio u trnje kako bi nadvladao velike kušnje, a trnje se povuklo. I danas na ovom mjestu rastu ruže bez trnja. Obišli smo i klaustar sa znamenitostima povezanim uz život sveca.

Drugog dana hodočasnički put smo započeli euharistijskim slavljem u samoj crkvici Porcijunkule, što nam je bila posebna milost. U homiliji je don Roko povezao poziv i svetost sv. Franje s našim nakanama, pozivima i djelovanjima. Duhovno osnaženi, nastavili smo put prema Sieni, gradu i sjedištu istoimene provincije u talijanskoj regiji Toscani u središnjoj Italiji. To je grad neobično bogate kulturne prošlosti te je zbog tog  pod zaštitom UNESCO-a, kao svjetska baština čovječanstva.  Bazilika Sv. Dominika, jedna je od najvažnijih u gradu. U njoj je relikvija sv.  Katarine Sienske, koja je  uz Tereziju Avilsku prva žena, proglašena naučiteljicom Crkve. Proglašena je suzaštitnicom Europe. Mnogi su ju smatrali mističarkom i sveticom, u koje je izvanredno naglašena ljubav prema Kristu i Crkvi. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u XIV. stoljeću, kad su pape stolovali u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Crkva sadrži nekoliko relikvija sv. Katarine iz Siene, čija obiteljska kuća je u blizini, koju smo također posjetili.

Piazza del Campo je gradski trg u obliku školjke izgrađen na mjestu negdašnjeg rimskog kazališta. Trg je sagrađen u 12. stoljeću na mjestu nekadašnjeg rimskog foruma i otad do danas ostao je u izvornom obliku školjke popločan crvenom ciglom. Devet linija dijeli trg koji je nagnut prema središnjem odvodu za skupljanje kišnice u nekadašnju gradsku cisternu. Na trgu se nalazi gradska vijećnica. Dok je većina kuća i palača  sagrađena od prepoznatljive crvenkastosmeđe cigle, katedrala, odnosno Duomo di Siena, od crnog je i bijelog mramora i dragulj je talijanske romaničko-gotičke arhitekture. Gradnja katedrale Uznesenja BDM na nebo je započeta u 12. stoljeću, a svoju današnju veličinu dosegla je u 14. stoljeću.  Izvorno je trebala biti najveća katedrala na svijetu.  Jedna od posebnosti katedrale je njezin mramorni pod, ukrašen s pedeset i šest polja na kojima su prikazani različiti povijesni i biblijski događaji. Ti se dijelovi poda štite i po njima se ne smije hodati. Masivni stupovi koji dijele unutrašnjost na tri lađe potječu iz najranijeg vremena izgradnje. Oni su, kao i zidovi, građeni od redova crnog i bijelog mramora, pa njihov zebrasti izgled stvara neobični ugođaj. Posjetili smo i biblioteku Piccolomini koja se nalazi u sklopu katedrale. Krajem 15. stoljeća dao ju je dograditi kardinal Francesco Piccolomini (kasnije papa Pio III.) kako bi u nju pohranio skupocjene knjige. Strop i zidovi prekriveni su freskama živih boja koje je naslikao renesansni slikar Pinturicchio kao svoje posljednje veliko djelo. Obišli smo i stari bolnički kompleks Santa Maria della Scala, sada muzej, a nekada važna građanska bolnica posvećena brizi o napuštenoj djeci, siromašnima, bolesnicima i hodočasnicima.  Santa Maria della Scala je bila jedna od prvih europskih bolnica.   

Uslijedio je obilazak  malog srednjovjekovnog gradića San Gimignano  na uzvisini iznad rijeke Else, u pokrajini Siena. Najslavniji je po svojoj srednjovjekovnoj arhitekturi, osobito po svojim tornjevima, koji se mogu vidjeti s nekoliko kilometara udaljenosti. Tornjevi su podignuti zbog rivalstva između obitelji grada tijekom 12. i 13. st. u začuđujuće velikom broju: nekada ih je bilo 72, a do danas ih je sačuvano 14. To je najveća koncetracija srdnjovjekovnih tornjeva na tako malom mjestu pa nije čudno što je cijeli gradić pod zaštitom UNESCO-a. Središte San Gimignana je Piazza della Cisterna, trokutasti trg okružen tornjevima  usred kojeg se nalazi kameni zdenac iz 1237. godine. Na trgu Piazza Duomo nalazi se katedrala Collegiata. U predivnoj crkvi, pohodili  smo  grob Svete Fine, poznate i kao Serafine, zaštitnice djece i djevojaka. Živjela je u 13. st., oboljela u desetoj godini od teške bolesti i dugo godina bila nepokretna u krevetu. Dijelila je s Kristom svoje trpljenje te ga je i sama pojačavala tvrdom daskom kojom je zamijenila ležaj. Tu je molitvu za sve naše učenike predvodio o. biskup Tomislav.

Na kraju dana posjetili smo Montecatini Terme. Voda iz četiri Montecatini izvora izvire topla, a posebno je blagotvorna za jetru i probavni sustav.   Osim za piće, termalna se voda koristi u wellness tretmanima i zdravstvenim programima, uz primjenu ljekovitog blata.

Trećeg dana hodočašća posjetili smo Firenzu, koja je glavni grad pokrajine Toskana. Grad leži na rijeci Arno i najpoznatiji je po svojoj srednjovjekovnoj povijesti grada - države Firence, u vrijeme kada je bila središte trgovine i financija te jedan od najbogatijih gradova u Europi, a posebice kao kolijevka talijanske renesanse, o čemu svjedoče brojni gradski spomenici. Godine 1982., UNESCO je uvrstio stari povijesni centar na popis svjetske baštine. U njoj su živjele mnoge poznate ličnosti kao što su: Dante Alighieri, Giovanni Boccaccio, Donatello, obitelji Medici, Botticelli, Niccolò Machiavelli, Leonardo da Vinci, Filippo Brunelleschi, Michelangelo, Galileo Galilei i drugi.

U bazilici Sv. Križa (Santa Croce), gotičkoj crkvi slavili smo euharistijsko slavlje. Homiliju nam je održao o. biskup Tomislav razmatrajući o oltarnim slikama uzesenja I krunjenja BDM. Ova crkva je najveća franjevačka crkva na svijetu. Najzanimljiviji elementi su šesnaest kapela, koje su dekorirali freskama Giotto i njegovi učenici. U crkvi su sahranjene mnoge poznate ličnosti: Niccolò Machiavelli, Michelangelo Buonarroti, Galileo Galilej, Enrico Fermi i dr.

Obilazak grada nastavili smo prema firentinskoj katedrali. Po svome značaju u povijesti arhitekture je jedna od najpoznatijih talijanskih građevina. Treća je po dužini crkva (poslije crkve sv. Petra u Rimu i Sv. Pavla u Londonu) na svijetu, duga 148 metara. Zbog ambiciozno zamišljenog plana kupole koji se dugo nije moglo ostvariti, izgradnja je završena tek 173 godine nakon početka gradnje  te je obuhvatila i gotičke i renesansne oblike. Ispred katedrale nalazi se krstionica koje ima korijene još u ranokršćanskom 5. stoljeću, ali u današnjem obliku je izgrađena u Romanici (11.-12.stoljeće). Eksterijer oktogonalne građevine prekriven je, tipično romaničkim, inkrustracijama zelenog i bijelog mramora. Kupola je utvrđena i učvršćena gornjom galerijom iz 13. stoljeća. Unutrašnjost osmerokutne građevine ima toskanske geometrijske ukrase u višebojnom mramoru na dva nivoa  Troja brončana vrata koja sa tri različite strane vode u krstionicu su priznata remekdjela sama po sebi. Južna vrata  s 28 kvadrata predstavljaju scene iz života Ivana Krstitelja i alegorijske figure kardinala i teoloških vrlina. Sjeverna vrata također sadrže 28 ploča koja predstavljaju scene iz Novog zavjeta i Djela apostolskih.  Najslavnija - istočna vrata, tzv. "Rajska vrata",  se  smatraju prvim djelom novog stila - Renesanse. Ova najbogatija i najurešenija vrata prikazuju veličanstvene scene iz Starog zavjeta, ali u okviru, pored biljnih i životinjskih motiva, nalaze se brojni likovi (24 figure proroka i sibila, te 24 medaljona s bistama umjetnika, njegovih suvremenika).

Uz vodstvo službene voditeljice obišli smo znamenitosti grada te posjetili  i jedan od mostova preko rijeke Arno koji se ističe kao jedinstven, Ponte Vecchio (Stari Most) iz 14. st. čija je najmarkantnija osobina mnoštvo trgovina izgrađenih na rubovima i potpomognuti štulama. Najstariji primjer mosta na segmentnim lukovima čija je stabilnost pojačana dodatnim teretom na stupovima uronjenima duboko u korito rijeke. Most nosi Vasarijev povišeni hodnik koji povezuje palaču Uffizi s rezidencijom Medici (Palazzo Pitti). To je jedini most u gradu koji je preživio Drugi svjetski rat netaknut.

Za kraj dana posjetili smo Piazzale Michelangelo,  vidikovac na brežuljku preko Arna, s kojeg se pruža predivan pogled na cijelu Firencu.

Zadnjeg dana  ostala nam je za posjet Bologna,  glavni grad područja Emilia-Romagna na prijelazu iz sjeverne u srednju Italiju U starom je dijelu velik broj srednjovjekovnih palača, fontana i crkava. To je jedno od najjstarijih sveučilišta u svijetu (osnovano 1089.).

Središnji dio dana bilo je euharistijsko slavlje u bazilici Svetog Dominika Guzmana u kapeli u kojoj grob Sv. Dominika. U propovijedi je don Roko ukratko približio lik Svetog Dominika, utemeljitelja Reda braće propovjednika ili dominikanaca, koji je živio u 12./13. st., a svojim je životom i propovijedanjem mnoge okrenuo pravoj vjeri. Sveti je Dominik umro 6. kolovoza 1221. u 51. godini života, a samo dvanaest godina poslije, odnosno 1233. god. papa Grgur IX. proglasio ga je svetim. Kada se Mikelangelo preselio u Bolonju unajmili su ga da  dovrši posljednje male figure kako bi zavrsio veliki projekat – grob i oltar Sv. Dominika Bazilika Sv. Dominika ima bogatu povijest i umjetnost - više od bilo koje druge crkve u Bologni.

Posjetili smo i crkvu u kojoj se čuva neraspadnuto tijelo sv. Katarine Bolonjske. S njezinim životom i djelovanjem nas je upoznala sestra klarisa koja nas je dočekala u kapeli gdje se nalazi relikvija. Svetica je rođena  1413.  u Bologni. Kao djevojčica od 9 godina došla je s ocem na ferarski dvor te ondje bila »mala dama« vojvotkinje Margarete. Godine 1431. Katarina je stupila u samostan Corpus Domini u Ferrari, osnovan početkom XV. stoljeća, a koji je nedugo prije prihvatio pravila klarisa.Taj je samostan u gradu bio na glasu jer su u njemu boravile mnoge plemkinje i to u potpunom siromaštvu i strogoj pokori. Katarina je s naročitom ljubavlju birala niže poslove: pranje suđa, rublja… U njezinim očima zapravo ništa i nije bilo nisko jer je znala da se velik dio takvih malih, priprostih poslova obavljao i u svetoj nazaretskoj obitelji i da su oni posvećeni radom najsvetijih osoba što su ikada na ovoj zemlji boravile. Dobar glas se na daleko širi. Pa tako i gradski oci u Bologni dočuše za izvanrednu djelatnost njihove sugrađanke u Ferrari. I tako dođe poslanstvo da se slična redovnička ustanova otvori i u Bologni. Za tu je misiju bila određena Katarina, koja bi imenovana opaticom sa zadatkom da u Bologni osnuje novu ustanovu svoga reda. Katarina je samo uz prekid od tri godine sve do smrti bila poglavarica te redovničke zajednice. Svojom snažnom osobnošću davala je pečat svemu. Katarina je umrla 9. ožujka 1463. Ljudi je odmah poslije smrti počeše častiti kao sveticu. Crkvu u kojoj je sahranjena nazvaše »crkvom svetice«. Klement XI. proglasio ju je 22. svibnja 1712. svetom. Prema duhovnom nauku sv. Katarine Bolonjske nakon skrušene i valjane ispovijedi valja se oboružati sedmerostrukim duhovnim oružjem: marljivošću, nepouzdavanjem u samoga sebe, pouzdanjem u Boga, sjećanjem na Kristovu muku, mišlju na vlastitu smrt, mišlju na slavu u raju te napokon proučavanjem Svetoga pisma.   

Za kraj hodočašća ostala su nam svetišta dvojice dragih svetaca. Bazilika Svetog Antuna je glavni padovanski spomenik, jedno od najvećih remek-djela svjetske umjetnosti i jedno od najposjećenijih kršćanskih svetišta. U svom glavnom dijelu bazilika je dovršena krajem 12. stoljeća. Bazilika ima impozantne strukture romaničkog stila, dok čitav apsidalan dio, vitak s devet kapelica u polukrugu, pripada gotičkom stilu. Duga je 115 metara, u najvećem rasponu je široka 55 metara, a unutarnja visina doseže 38,50 m; nad njom se izdiže 8 kupola, 2 zvonika i 2 vitka tornjića; dva srodna zvonika dosižu visinu od 68 m. Svečeva je bazilika izgrađena u obliku latinskog križa, a podijeljena je na tri lađe sa širokom i kratkom poprečnom lađom. Bočne se lađe produljuju u hodnik koji okružuje prezbiterij. Velik je i broj grobnih spomenka podignutih u čast vojskovođa i crkvenih osoba. Zaustavili smo se u kapelici relikvija jer su u njoj pohranjene mnogobrojne moći i neke druge dragocjenosti. Ovdje se čuvaju neraspadnuti Svečev jezik, čeljust, jezična kost, habit,

Crkva franjevaca kapucina u Padovi, danas poznatija kao svetište svetoga Leopolda Mandića, spominje se 1500. godine. Gotovo je bila potpuno razorena za vrijeme Drugog svjetskog rata. Odredište je neprestanog dolaženja hodočasnika koji dolaze posjetiti grob svetog Leopolda, koji je smješten u prostoru uz crkvu u blizini sobice gdje je svetac ispovijedao. Nasuprot sobice-ispovjedaonice svetog Leopolda nalazi se kapela gdje od 1963. počivaju posmrtni ostaci sveca. Grob od crvenog mramora, cilj je stalnog hodočaša mnogih osoba, privučenih duhovnom snagom prijatelja koji nastavlja pružati zaštitu i ohrabrenje. U unutrašnjosti kapele, u blizini nadgrobne ploče, u jednoj niši smješten je relikvijar u kojem se nalazi desna ruka sveca: koja podsjeća, da se bezbroj puta podizala i pružala na pokornike za odrješenje, blagoslivljanje i tješenje. Umjetnička oltarna slika u kapeli, koju je izradio Lino Dinetto, tumači poslanje svetog Leopolda: privesti duše Presvetom Trojstvu, po posredništvu Isusa Otkupitelja. Svećenička štola i franjevačko odijelo, koje je nosio sveti Leopold, podsjećaju na služenje i darivanje cijeloga života: svetac ispovjednik je predstavljen klečeći kao zagovornik i kao brat koji pokazuje put, koji vodi u tijesnu unutarnju povezanost s Kristom. S vanjske strane iznad groba, gori danju i noću „svjetiljka pomirenja“. Obred darivanja ulja, koje napaja svjetiljku, obnavlja se svake godine, 12. svibnja, na liturgijski blagdan sveca. Jedna kamena ploča, postavljena na vanjskom zidu ispovjedaonice, podsjeća da je u bombardiranju, 14. svibnja 1944. sobica-ispovjedaonica ostala čudesno sačuvana, te da bude, kako je svetac prorekao, „spomenikom Božanskoga milosrđa“.

Od mjesta gdje je grob svetoga Leopolda polazi se u prostoriju s ispovjedaonicama. Tu su ispisane riječi svetog Leopolda: „Milosrđe je Božje veće iznad svakog očekivanja“. Prije svake druge milosti, sveci nas podsjećaju, da treba moliti „milost“, to jest, iskustvo besplatne Božje ljubavi, da bismo se osjetili sinovima u Sinu Isusu, u daru Duha Svetoga, koji viče u srcima našim: „Abba, Oče!“.

                                                                   s. Mandica Starčević, ravnateljica