Katolička osnovna škola Šibenik

U petak, 18. svibnja 2012. učenici 5. razreda posjetili su Solin i Omiš, u sklopu terenske nastave ''Stopama prvih Hrvata – katolika''. Bio je to dan koji je još jednom pokazao gorku istinu o čovjekovom izgubljenom skladu s Bogom, s prirodom i sa samim sobom, ali i nutarnjoj težnji da taj sklad ponovno povrati.

Posjet Solinu iznjedrio je na vidjelo čovjekovu iskonsku potrebu za prirodom, igrom, radošću i smijehom. Svi povijesni sadržaji zbog kojih smo zapravo bili ovdje pali su u sjenu. Moji su učenici čeznuli za nečim drugim. Ganjali su patke, trčali, skakali, vikali, preskakali jedni druge, kotrljali se niz obronak crkve Gospe od Otoka, mirno ležali na zemlji osluškujući njezin bilo… I bili su sretni! Dok sam gledala u rijeku njihova smijeha i radosti, vidjela sam opće pobratimstvo Božjih stvorenja koje je sveti Franjo toliko puta opjevao; pobratimstvo za koje su i oni, na svoj nesiguran i sramežljiv način molili na samom polasku toga jutra.

Dobro raspoloženje kulminiralo je posjetom Dinoparku u Omišu. Lavina života, oslobođena svih društvenih normi i pravila pristojnog ponašanja poharala je park. Gledala sam te mlade ljude kako se radošću silnom raduju dok kopaju zemlju i bacaju pijesak, dok se guraju u bazenu s lopticama, dok preskaču napuhani dvorac kroz koji bi zapravo trebali proći, dok se tiskaju u mini-vlakiću i trampolinu ili dok se spuštaju niz tobogan. Htjeli su odjednom isprobati sve, htjeli su se u svakoj pojedinoj igri zadržati. Tisuću kvadrata toga parka bilo im je istovremeno i previše i premalo. Neukroćeni dječji život htio je iskočiti iz samoga sebe. Promatrala sam ih i pitala se jesu li ikada bili djeca u svoj širini i dubini toga pojma. Istovremeno, divila sam se njihovoj spremnosti pomoći prijatelju koji se boji, jer su djelovali tako zrelo.

Dok pišem ove retke u uhu mi još uvijek odzvanjaju njihove riječi, danas bezbroj puta ponovljene: ''Razrednice, predobro je! Ovo je najbolji izlet ikada!'' Krunicu moljenu u povratku sami su prikazali 'kao znak zahvalnosti što je ovaj izlet bio tako dobar'. Tako im je malo za radost potrebno. Zašto im to tako teško uspijevamo dati bilo kao učitelji, roditelji ili društvo? Dajem im svu svoju ljubav no je li im ona ovakva kakva jest dovoljna? I dok preispitujem svoje stavove i postupke, pretvaram ove misli u molitvu, taj božanski park u kojem svi možemo biti ono što jedino i jesmo – djeca Božja svjesna da samo On može ispuniti svaku želju naših srca i vratiti nam izgubljeni sklad…

s. Renata Azinović, vjeroučiteljica