Katolička osnovna škola Šibenik

Dana 05. svibnja 2011. godine organizirali smo terensku nastavu za učenike 2.a i 2.b razreda. Za destinaciju smo odabrali grad Sinj.  Učenici, u pratnji svojih učiteljica, knjižničarke i pedagoginje okupili su se u holu škole željno iščekujući dolazak autobusa.   Na početku putovanja, oko 8⁰⁰ sati molili smo dragog Boga da nas prati na putu, a u našoj molitvi smo se sjetili i našeg dragog prijatelja Lovre i zaželjeli mu brzi oporavak. 

Učiteljica Katarina Škugor nas je tijekom puta upoznala s poviješću grada Sinja i njegovim znamenitostima. U Sinj smo stigli oko 9³⁰, a naš vozač nas je iskrcao u najpoznatijoj ulici u Sinju – onoj gdje se održava Sinjska alka. Tu se nalazi i spomenik Sinjskom alkaru, pored kojeg nam je učiteljica Ivana Bertić ispričala sve zanimljivosti vezane uz Alku. Krenuli smo put centra, prošetali gradom i zaustavili se ispred svetišta Gospe Sinjske. Tiho smo ušli u crkvu gdje nas je srdačno dočekao fra Duje Botteri koji nam je ispričao sve o čudotvornoj slici Blažene Djevice Marije od Milosti, koja je ponos i dika Sinja i Cetinske krajine. Zajedno smo se pomolili Djevici Mariji i otpjevali njoj u čast pjesmu ˝Evo nas pred tobom, Marijo˝. Nakon zajedničkog fotografiranja uputili smo se u suvenirnicu gdje smo kupili razne suvenire za svoje bližnje. Nakon pražnjenja novčanika odmorili smo se u vrtu samostana franjevaca gdje smo utažili glad i žeđ. Zadovoljni i sretni krenuli smo put našeg autobusa i radovali se onom što nas čeka.

Naime, naša sljedeća destinacija je bila obiteljsko izletište i ranč ˝Mustang˝, koji se nalazi u Glavicama, udeljenom 2km od Sinja. Čim smo došli bili smo oduševljeni livadom i sportskim terenom, ali ono što nam je najviše privuklo pažnju bio je koral za konje. Odmah smo ostavili svoje stvari i uputili se prema konjima. Uz pomoć ljubaznih domaćina većina nas je po prvi put jahala konja i to je bio izvanredan doživljaj. Neki su bili malo u strahu i ostali postrance, ali nema veze, imat će još jednu priliku - posjetit ćemo mi njih još jednom i ponovit ćemo ovo prekrasno iskustvo. Nakon druženja s konjima došlo je vrijeme ručka. Nakon što smo se najeli, napili i pomolili krenuli smo na igralište i livadu te se  prepustili igri i veselju praćeni budnim okom naših učiteljica. Moramo priznati da je sat i pol igre prošlo jako, jako brzo. Kad se dobro zabavljaš vrijeme stvarno proleti. No, što ćemo, vrijeme je za polazak kućama. Krenuli smo, uz obećanje naših učiteljica da imamo još jednu stanku za sladoled. Ubrzo smo stigli na odmorište Kozjak, osladili se i poigrali u dječjem parku, te zatim produžili ususret roditeljima koji su nas već željno iščekivali. Cijelim putem nazad autobusom je odzvanjala pjesma i dječji smijeh – nismo dopustili da nas prevlada tuga zbog skorog završetka našeg zajedničkog druženja.

Sretni i puni doživljaja,  ali i pomalo umorni stigli smo ispred škole u 17⁰⁰h i potrčali ususret roditeljima. Osmijesi na našim licima su im rekli sve!

Ivana Bakotić, pedagoginja