Pri posjetu vinariji, saznali smo da vlasnik ima ekološku proizvodnju grožđa i da većinu vina izvozi i da ima puno međunarodnih priznanja za svoja vina. U ugodnom ambijentu svoje vinarije,  gospodin Enjegi , zaljubljenik u svoj posao, nam je pričao o svojoj proizvodnji i planovima za budućnost u kojoj planira proširiti proizvodnju.
Konačno krećemo prema brdovitom kraju. Idemo na Jankovac, Park prirode koji se nalazi na planini Papuk. Namjera nam je malo prošetati i nakon toga sjesti i odmoriti. Odmorište nam je bila dolina u blizini planinarskog doma, na sjevernim obroncima Papuka na visini 475 metara. Uz stručnu pratnju smo obišli dio Parka prirode, obišli vodopad i uživali u bioraznolikosti, ali i saznali o geološkoj strukturi Jankovca. Jankovac se spominje prvi put 1801. godine kad je tu bila staklana i prvi su stanovnici bili njemački staklari. Dolina Jankovca je dobila ime po grofu Jankoviću koji je sredinom 19. stoljeća sagradio lovačku kuću, iskopao dva jezera i uredio šetnicu oko slapa Skakavac. Jedna od zanimljivosti je i grob grofa Josipa pl. Jankovića. Grof je želio i nakon smrti ostati u svojoj dolini okruženoj stoljetnom šumom pa je za života podigao svoje posljednje počivalište izgradivši grobnicu u spilji u blizini izvora. Preminuo je 1861. godine. U njegovu čast je na Jankovcu izgrađena Grofova poučna staza koja prolazi najljepšim dijelovima šume. Pored staze su postavljene poučne ploče koje objašnjavaju prirodne ili kulturnopovijesne zanimljivosti uz koje staza prolazi. Šuma je većinom bukova, privlači svojom ljepotom i svježinom sve namjernike, a posebno je omiljena među planinarima. Papuk je također 1999. godine proglašen zaštićenim područjem zbog iznimne geološke, biološke i kulturne raznolikosti. Velika je vrijednost geološkog naslijeđa pa je pridružen Europskoj mreži geoparkova i tako je Papuk postao prvi hrvatski geopark. Geopark je prilika da se posjetitelji upoznaju s pričom o planetu Zemlji starom 600 milijuna godina. Naš čuveni književni putopisac, Matko Peić je zapisao o Papuku:“ Neki ne bi mogli povjerovati ako bi im se reklo da se jedan vrh Papuka zove Visoki vrh i da doseže gotovo devetsto metara! Bilo bi im neshvatljivo da se ovdje, iz ravnice uspravljaju gore kao timori, kao vrhovi izumrlog miocenskog mora i da se ovdje čovjek verući se potiplje o okamenjene školjke,  zvijezde, puževe i alge. U um im ne ide da za mjesečine ovdje blista izljev vulkanskog  kamenja i sjaje se arhajski gnajsi, tinjčevi škriljavci, silurske naslage, blista kremenit silit. I ne dolaze k sebi kad im kažeš i prstom pokažeš da je na geološkoj karti Hrvatske ovaj požeški kraj najcrveniji, što znači da nije zemljani mekušac, nego eruptivni  kamen granit, bazalt. „
Nakon šetnje s vodičem po Jankovcu, lijepo smo se odmorili i ručali na čemu posebno moramo zahvaliti kuharu Željku i našoj spremačici Anđelki koji su učinili sve da nam ručak bude ukusan i  ugodan.
Predvečer krećemo prema Velikoj, poznatom izletištu u blizini Požege gdje ćemo  večerati, malo se zabaviti i prenoćiti. Ujutro nastavljamo naše putovanje: odlazimo do Požege. Tamo nas čeka vodič koji nam je ispričao nešto o povijesti grada i proveo nas kroz požeške znamenitosti. Vodič nas je dočekao kod Kužnog pila, središnjeg spomenika na požeškom trgu. Taj barokni spomenik je podignut 1749. godine kao spomen na 798 Požežana koji su umrli od epidemije kuge, a u to je vrijeme grad imao oko 2000 stanovnika.
Požega je smještena u plodnoj dolini uokvirena slavonskim gorskim prstenom Psunja, Papuka, Krndije, Dilja i Požeške gore. Tu plodnu Zlatnu ravnicu su Rimljani nazivali Vallis aureae. Vrlo rano u Požegi se stvara srednjovjekovna obrambena tvrđava koja se spominje od 1227. godine,  postaje srednjovjekovni grad  i sjedište velikog vlastelinstva.
Jedna od najstarijih djelomično sačuvanih spomenika je franjevačka Crkva sv. Duha i smatra se da je crkva sa samostanom sagrađena oko 1260. godine za vrijeme kralja Ladislava IV., a nakon progona Tatara. Nekoliko stoljeća kasnije, 1537. godine Turci osvajaju Požegu, ruše samostan, a crkvu pretvaraju u džamiju. Nakon odlaska Turaka, franjevci se početkom 18. stoljeća vraćaju i grade novi samostan. U samostanu se čuva i bogata knjižnica u kojoj se nalazi i mnogo inkunabula iz 16. stoljeća.
Pogledali smo lijepu i raskošnu baroknu Crkvu  sv. Terezije, katedralu. Izgradio ju je vlastitim sredstvima zagrebački biskup Franjo Thauszi  koji je novac namijenjen obnovi požeške tvrđave čiji je bio vlasnik, namijenio izgradnji crkve. Crkva se gradila 7 godina od 1756. do 1763. Ljepotu crkve upotpunjuju zidne slike koje su naslikali glasoviti hrvatski slikari Celestin Medović i Oton Iveković. U crkvi su i vrijedni pokloni carice Marije Terezije kojoj je ova crkva bila posebnom miljenicom.
To je samo mali dio znamenitosti ovog kraja. Tu je i dvorac baruna Trenka, baruna  kojim se Slavonija ponosila i koji je ostao u sjećanju naroda sve do današnjih dana.
Požega se također ponosi i velikim književnicima : u njoj se rodio naš veliki pjesnik Dobriša Cesarić koji je otišao iz nje kad su mu bile tri godine, ali je isticao da se uvijek rado vraćao u svoj rodni grad. Požega je i rodni grad pjesniku, bogoslovu i isusovcu Antunu Kanižliću.
Nakon ručka u ugodnom ambijentu hotela Grgin dol, putovanje smo nastavili posjetom Kutjevu. Obišli smo vinski podrum i nastavili do Dalja gdje smo obišli rodnu kuću Milutina Milankovića, svjetski priznatog astronoma, matematičara i geofizičara. Stručno putovanje završavamo na obali Dunava u krčmi Stari mlin uz predivne zvuke tamburaškog orkestra.
Zadovoljni, prepuni dojmova i očarani veličanstvenom ljepotom naše domovine, završavamo putovanje Cesarićevim stihovima:
 „Teče i teče, teče jedan slap;
što u njem znači moja mala kap?“

Prilog pripremile Ružica Galamboš i Slavojka Petrović

Pogledajte foto-galeriju