vrijeme koje posvećujemo jedni drugima.

I ove će nas godine, 2. prosinca 2011., posjetiti štićenici Centra i njihovi odgajatelji. Njihov se dolazak predviđa oko 10.15 h. Tijekom našeg druženja bit će organizirana radionica i prigodni program u kojima će surađivati učenici naše škole i štićenici.

Pozivamo sve učitelje, učenike i roditelje da svojim angažmanom doprinesu što ugodnijem boravku gostiju u našoj školi.

U nastavku pročitajte radove naših učenica.

MOJ SUSRET S INVALIDNOM OSOBOM

Sve je normalno, uobičajeno i monotono. Ništa se ne događa. Svaki dan je potpuno isti, dosadan i nezanimljiv. Ujutro se probudim, učim i odem u školu. Uvijek isto. Ista priča, isto društvo, nitko novi i ništa novo. Sve već odavno ustaljeno i očekivano. Međutim, unatoč tome, krije se uvijek mala nada u meni, nada da će se baš ovaj dan razlikovati od drugih. Možda se dogodi nešto posebno i neobično.

Škola je završavala, dan izmicao, a nada nestajala. Konačno je bilo zvonilo i svi smo otišli kući. Baš kada sam pomislila da se uzalud nadam boljem i zanimljivijem životu, nekakvoj promjeni, ugledam djevojčicu kako se muči da prijeđe cestu. Ali to nije bila obična djevojčica, bila je to djevojčica u kolicima. Osjećala sam nekakvu čudnu grižnju savjesti, morala sam joj pomoći. Svi su joj se rugali i pokazivali prstom u nju. Pravila se kao da ju to ne dira, ali znam da je unutra, duboko u sebi, vjerojatno razmišljala o tome da glasno vrisne. Kada smo prešle cestu, Ivana mi je zahvalila i odvratila smiješkom. Osjećala sam se odlično, kao da sam dožvjela nešto novo i ugodno. Možda dan i nije bio tako loš. Sutradan sam ju, sasvim slučajno, opet ugledala. Bila je u ulici pokraj škole. Tiho je jecala i brzo gurala svoja kolica. Jedva sam ju uspjela sustići. Čuvši kako plače, nisam imala srca ni hrabrosti ostaviti ju samu. Prišla sam joj i pitala mogu li joj kako pomoći. Ivana mi je rekla kako ne želi ničije sažaljenje, no ja sam inzistirala. Nakon dužeg nagovaranja, ipak mi je ispričala kako je djeca u školi zadirkuju i kako to više jednostavno ne može podnijeti. Pažljivo sam je slušala i nakon nekoliko minuta sam je prekinula i rekla da ću joj pomoći najbolje što znam. Počele smo se družiti sve intenzivnije, razgovori sa mnom su joj pomagali. Vratila je samopouzdanje, a mene je naučila kako da promijenim pogled na svijet. Prijatelji iz razreda su je više cijenili, a bezobrazna ruganja djece naučila je ignorirati. Zahvaljujući Ivani, počela sam više uživati u životu. Više ne čekam čudo i neki posebno zanimljiv dan, već svaki novi dan koji mi život donese iskoristim najbolje što mogu. Ona je sada jako sretna i neopisivo mi je drago što sam doprinijela njezinoj sreći. I ona je osoba kao i svi mi i činjenica da ima fizički nedostatak ne čini je manje vrijednom.

Pouka koju sam izvukla iz cijele ove priče je da ne smijemo ljude suditi po izgledu jer je upravo izgled taj koji vrlo često zavara.

Antonia Borzić, 8.a

MOJ SUSRET S INVALIDNOM OSOBOM

Bio je to Dan invalida. Nastavnici su nas vodili u posjet invalidnim osobama. Toga jutra nisam bila dobro raspoložena jer sam se upravo bila posvađala s bratom, a činjenica da idemo u posjet unesrećenim osobama samo me još više činila tužnom i depresivnom.

Kada smo stigli, atmosfera je bila normalna i ugodna, svi su bili veseli kao da su najsretniji na svijetu. Moram priznati da sam bila malo začuđena jer da sam se ja našla u nekoj sličnoj situaciji, mislim da to stvarno ne bih dobro podnijela. Unatoč veseloj atmosferi, pažnju mi je privukla djevojčica u kolicima koja je stajala u kutu. Imala je dugu smeđu kosu i bila je mojih godina. U rukama je držala medvjedića. Moram priznati da me taj medvjedić pomalo iznenadio jer tko se to još od mojih vršnjaka igra medvjedićima? Polako sam joj prišla i upitala je kako se zove. Isprva me zbunjeno gledala i nije odgovarala na moje pitanje, međutim, nakon nekog vremena ipak mi je odgovorila da se zove Lana i da ima dvanaest godina. Iako sam bila znatiželjna, nisam je htjela upitati zašto je tako tužna, nego sam joj samo rekla kako ima jako lijepog medvjedića. Djevojčica mi je dobacila tužan pogled i rekla kako je taj medvjedić pripadao njezinoj sestri koja je sada u raju. Znatiželja u meni je sve  više rasla pa sam je ipak upitala što se dogodilo njezinoj sestri. Djevojčici su se oči ispunile suzama, ispočetka nije mogla ni govoriti, samo je glasno jecala. Osjećala sam se nekako čudno pa sam se počela ispričavati. Djevojčica je rekla da je sve u redu, da suze još uvijek nije naučila suspregnuti i ispričala mi je što se točno dogodilo. Naime, njih dvije su se vozile s mamom i doživjele su prometnu nesreću. Njezina majka ima teške ozljede i još uvijek je u bolnici, ona je nepokretna, a njezina sestra je, nažalost, poginula. Zatim mi je rekla kako je njezina sestra imala samo šest godina i kako je ovaj medvjedić bio njezina najdraža igračka. Pokazala mi je medaljon sa sestrinom slikom. Bila je jako lijepa. Tada me obuzela još veća tuga jer sam se sjetila svađe s bratom i to sve sam ispričala djevojčici. Ona mi je na to rekla da se i ona znala posvađati sa sestrom, ali da tek sada shvaća koliko je to sve bilo nevažno i glupo i da je to što imam brata veliko blago koje moram cijeniti. Još malo smo pričale, a onda sam morala ići. Prije polaska, djevojčica mi je uputila iskren osmijeh i zahvalila, a ja sam samo uzvratila osmijehom.

Vraćajući se kući, shvatila sam da sam ja ta koja je trebala zahvaliti djevojčici jer mi je promijenila stav o životu. Shvatila sam da je život sam jedan i da ga treba cijeniti te da trebam biti sretna što sam zdrava, i ja i moj brat te da u životu treba cijeniti istinske vrijednosti i ne komplicirati život nebitnim i nevažnim stvarima.

Antea Delić, 8.a