uspuhanog i izmorenog čovjeka.

Još teže biva kad drugi, taj isti teret natovare čovjeku na ramena. Milom ili silom. „Nosi, nema ti druge!“, čuje se pri tome često. Spustiti breme ne smije, iako bi želio. A teško je, preteško. Nikoga u blizini da mu pomogne. Ili možda ima?

Zar nije starozavjetni prorok Izaija nekoć dovikivao Izraelcima koji su bili opterećeni bremenom grijeha i opačine: „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo“ (Iz 53, 4). „Ali tko je taj ON? Ta gdje je sad kad ga trebam?“, reći će napaćeni čovjek. A Izaija opet progovara:“Tražite Gospodina dok se može naći, zovite ga dok je blizu!”, (Iz 55,6). „Gospodin! On je taj koji je blizu, koji pomaže“, raduje se čovjek svom otkriću.

 Gospodin skida nesnosno breme s leđa napaćenog čovjeka i uzima ga na svoja. On je blizu osobito u korizmi – vremenu milosrđa, molitve i dobrih djela. Jer sam reče: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20).

Vrijeme korizme idealna je prilika za sabranost u Božje ime, s mojom obitelji, mojom braćom, sestrama, prijateljima, s mojim bližnjima. Ta i oni nose svoje nesnosno breme. Možda Bog upravo mene šalje pomoći im, utješiti, razveseliti, olakšati. Tako ću učiniti dobra djela na koja sam pozvan, da bi onda i moje breme postalo lakše.

I ne samo to. Breme grijeha i moje ljudske zloće olakšat ću milosrđem. Oprostit ću svima koji su me povrijedili, iako nisu zaslužili. Zar Gospodin ne reče: "Besplatno primiste, besplatno dajte" (Mt 10,8). Naravno, neću zaboraviti ni siromaha i potrebnih. Osobito onih koje susrećem svaki dan, u svom mjestu. Svakako, niti tolikih ucviljenih u nedavnom potresu na Haitiju. „Milosrđe mi je milo...“ (Mt 9,12), reče Bog moj. Na to me sveto vrijeme korizme zove, da bih tu našao Boga svojega.

A ona svakodnevna molitva, jutarnji križ na mom čelu i svaki vapaj: „Bože pomozi!“, bit će skale sve do neba, po kojima će sići milost, neophodna za ispuniti sve moje korizmene nakane i dobre želje. Bit će to svakodnevna hrana - izvor snage - da bih pod svojim bremenom života mogao dalje, korak po korak sve do Uskrsa.

dr. don Emanuel Petrov, župnik