U našoj blizini nalaze se Plitvička jezera, a kako su ona oduvijek obilježavala život ljudi u ovom kraju, započinjemo s tom pričom.

Legenda o nastanku Plitvičkih jezera

„Zavladala je velika suša i bila takova omara, da je presušila i Crna rieka, na kojoj se narod napajao. Samo je u malim izdubinama bila koja kap vode kojom su ptice gasile svoju žeđ. Narod je sdvajao, pao na koljena i molio kišu.U dalekoj tihoj dolini začuju se trublje i svirale, a u koritu se presušene rieke prikaza divna, u crveno odjevena žena, s krunom na glavi, žezlom u ruci, a iza nje sjajna pratnja. Bila je to ″crna kraljica″, koju je narod vapeći molio vode. I proli se rieka, koju je kraljica pregradila i tako stvorila jezera, koja obiluju vodom. Na vječnu spomen darovala je kraljica narodu cviet, koji se do danas sačuvao,a zovu ga ″vladislavka″.

Prije dolaska Turaka

Lika je naseljena još od paleolita – arheološka nalazišta u Donjem Pazarištu i Cerovačkim špiljama svjedoče o tome da su na području Like živjeli ljudi još prije 120.000 godina.

U povijesno doba Liku je naseljavalo ilirsko pleme Japodi. Ime potječe od japa – voda ipodi – tj.Japodi izgovarajuć narav lebertskih vodah od kojih nijedna u morje ne teče već sve redom poniru pod lebert. U japodskim grobovima pronađene su velike količine nakita, a na glavi su nosili kape s resama za koje se vjeruje da su preteče današnjim ličkim kapama. Takve količine nakita svjedoče da je Lika u to doba bila bogata pokrajina. 

kape kakve su nosili Japodi

Najstariji spomen Korenice nalazimo u latinskom dokumentu kojim Grgur, sin pok. Pavla kneza krbavskog, 28. studenog 1468. posuđuje 100 zlatnih dukata od tri hrvatska plemića. Naselje se nalazilo u dolini rječice Korenice, koju je stanovništvo u starini zvalo Zlaticom, a Koreničko polje je dio većega Krbavskog polja. Korenica je inače nastala u podnožju srednjovjekovnog grada Mrsinja koji je bio sjedište Krbavske biskupije u vrijeme tatarske provale u Hrvatsku. Mrsinj je bio sazidan na širokoj podlozi i u vrlo lijepu obliku. Oko njega je bio uzdržavan velik vrt s plemenitim vrstama grmovita voća. Postojala je i utvrda Prozor na današnjim serpentinama iznad sela Vrelo koja je štitila prijelaz iz Koreničkog u Homoljačko polje.  Iz isprava se doznaje da je na mjestu današnje Korenice postojao kaštel knezova krbavskih, izgrađen na povisokom humku kod današnjega sela Kalebovac na brdu Gradina. Vjerojatno je da se u Korenici razvilo  i podgrađe s obrtničkim i trgovačkim stanovništvom.

Po bojnim crkvama i materijalnim ostatcima, moglo bi se zaključiti da je koreničko i čitavo ličko područje bilo u svome zlatnom dobu prije dolaska Turaka.

               stara kula u Mrsinju                       lička kuća - učenički rad    

Turci – osvajanje, oslobađanje i priključenje Vojnoj krajini

U neposrednoj blizini Korenice odigrala se slavna i tragična Krbavska bitka 1493. godine. Iako Hrvatska nije izgubila teritorije nakon bitke, ona je označila početak ljutoga boja koji je potrajao 200 godina. Kao i cijela Lika, Korenica dolazi pod tursku vlast do 1527. godine. Domaći žitelji bijahu sami katolici, ali oni napustiše područje – mnogi završiše u Gradišću - pa Turci naseliše pravoslavne Vlahe. Za turskoga vladanja nije u samoj Korenici bilo većega muslimanskoga naselja jer je jaka utvrda postojala u susjednom Buniću. Takvo stanje je potrajalo do velikog austrijsko-turskog rata (1683.- 1699.) kada je gotovo cijela Lika pod vodstvom popa Marka Mesića oslobođena od Turaka. Lika je ponovno ostala pusta kao i nakon prodora Turaka, jedino je u bunićkoj utvrdi boravila stalna straža krajišnika. No, uskoro se pravoslavni izbjeglice, koji su boravili u logorima oko Brinja i Otočca, vraćaju na svoje staro tlo pod vodstvom Jovana Drakulića i Milana Lalića. Neke od porodica koje je zabilježio popis iz 1712. godine bile su: Čupurdije, Delići, Đerići, Drakulići, Funduci, Jandrići, Ivaniševići, Orlići, Žakule, Vukobrati, Škorići, Šuputi, Vujčići… ukupno 1691 čeljade.  

Krbavsko polje

Nakon oslobađanja od Turaka ovo područje nije vraćeno hrvatskom banu, nego je ušlo u sastav Vojne krajine i bilo je pod Ličkom krajiškom ili pod Otočkom pukovnijom. Krajiška uprava uvela je mnoge obveze kojih se graničar nikako nije mogao riješiti. Službovao je od 16. do 60. godine, najmanji prekršaji su se kažnjavali batinanjem pa se oslobađanje od Turaka sve više smatralo prelaskom iz jednoga u drugo ropstvo. Bio je to uzrok mnogih ličkih buna za vremena krajiške vlasti.

U svibnju 1775. Korenicu je posjetio i sam car Josip II.. Za rimokatolike je 1780. utemeljena župa Sv. Jurja.  Crkva, na čast sv. Jurja, u Korenici, sagrađena je 1800., a Župni stan 1818. Korenica je 1801. dobila trivijalku, a prvi učitelj je bio Mijo Lovreković, bjelovarski učiteljski pripravnik. Kako nije bilo zgrade za školu, preuređena je jedna pekara za nju, a prve godine je bilo 29 učenika.

Nakon ukidanja Vojne krajine 1881. godine, stvorena je županija Ličko-krbavska sa sjedištem u Gospiću, a Korenica je postala sjedište upravne općine, kotarske oblasti i kotarskog suda. Konac 19. stoljeća označio je na području Ličko-krbavske županije sve veći broj stanovnika, ali i početak prekooceanske emigracije od koje se lička populacija nije oporavila do dana današnjeg.  

Ostatci stare vlaške crkve – Turci su na ispražnjena područja naseljavali Vlahe koji su bili pravoslavne vjeroispovijesti

Prva i druga Jugoslavija

Vjekovno bratstvo i san o zajedničkoj državi Hrvata i Srba ubrzo je splasnulo kad je san ostvaren. Lika je zbog miješanog nacionalnog sastava bila predodređena za različite vrste sukoba. Velikosrpska ideologija prve Jugoslavije i ustaški pokret gomilali su nasilje na nasilje.  Župna crkva sv. Jurja je 1942. porušena, a na njezinim temeljima sagrađena je šumarija. Kad je osamdesetih godina počela gradnja vojne zračne luke u Željavi za te je potrebe potpuno raseljeno hrvatsko pučanstvo u selu Baljevac i dijelom u selu Željavi. Prividni sklad druge Jugoslavije – u kojoj je od 5. listopada 1945. Korenica i službeno postala Titova Korenica – rasplinuo se krajem 80-ih.

Godine 1920. izgrađena je nova zgrada za novootvorenu gimnaziju

Korenica i Plitvička jezera na starim razglednicama

Od Domovinskog rata do danas

Na području općine Plitvička Jezera dogodio se 1991. godine „krvavi Uskrs“ kada je pala prva žrtva Domovinskog rata Josip Jović. Koreničko područje je 1991. okupirano, a oslobođeno je 6. kolovoza 1995. u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“. 

Spomenik Josipu Joviću na Plitvicama, prvoj žrtvi Domovinskog rata  

Nakon „Oluje“ ostala je Korenica i bez svoga pravoslavnog stanovništva, a došle su izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i naseljenici iz drugih područja Republike Hrvatske. Još za vrijeme rata, kada je prostor općine Titova Korenica bio privremeno okupiran, novim teritorijalnim ustrojem RH od bivše općine T. Korenica formirane su dvije općine, T. Korenica i Smoljanac. Nakon parlamentarnih izbora 1996. ustrojena je nova općina – Plitvička jezera sa sjedištem u Korenici. Obnovom, naseljavanjem i povratkom prognanika stvaraju se uvjeti za rad, život i razvoj ovog područja. Uvjeti za to su ulaganje u gospodarski razvoj ovog kraja i otvaranje novih radnih mjesta, a glavni privredni resursi su turizam, šumarstvo i drvna industrija, te stočarstvo i proizvodnja hrane.

Stanovništvo

Lika

1850. – 160.944; 1880. – 158.374; 1900. – 193.460; 1921. – 184.868; 1948. – 131.713; 1971. – 107. 027; 1981. – 90.336; 1991. – 83.922: 2001. 46. 133.

Danas je u Lici 86,15% Hrvata, 11,54% Srba, ostalih 0,21%, neizjašnjenih 0,95%. Iz inozemstva je doseljeno ukupno 3.514 st., od toga iz Bosne i Hercegovine 2.740, Makedonije 88, Slovenije 128, Srbije 341 i nepoznato 236 osoba.

Korenica

1921. – 8.557; 2001. – općina Plitvička Jezera 4.668, Korenica 1.570; U općini Plitvička Jezera zabilježeno je 1714 kućanstava. Iz inozemstva je doseljeno 1.106 stanovnika, od toga 1.022 iz Bosne i Hercegovine, Makedonije 15, Slovenije  23, Srbije 36. 

     Korenica danas (pogled s Mrsinja)

Korenica (pogled na Plješevicu)