Osnovna škola kralja Tomislava Našice

U Trakošćan smo krenuli oko 7 sati, a stigli oko podneva. Izišli smo iz autobusa i našli se u podnožju uzvisine na kojoj se nalazi prekrasan dvorac. S dvorca se pruža veličanstven pogled na brežuljkasti krajolik, guste šume i veliko umjetno jezero oko kojega je uređena šetnica. Turistički vodič pričao nam je o povijesti dvorca, njegovoj građi i njegovim vlasnicima. odmah na početku razgledanja uočili smo mračni podrum s lutkom veličine čovjeka zatočenom u spravi za mučenje. Zatim smo proučili rodoslovno stablo obitelji Drašković, njihove portrete i prostorije u kojima su boravili, namještaj baroknoga stila kojim su opremili dvorac, mnogo oružja, vitešku dvoranu s viteškim oklopima koji su težili čak tridesetak kilograma i salone posebnih namjena u kojima su članovi obitelji i njihovi uzvanici boravili. Oduševili su nas i realistični portreti koje je slikala Julijana Erdody Drašković Vidjeli smo i stari zdenac smješten u atriju dvorca i kuhinju u kojoj su pripremani maštoviti obroci za uglednu obitelj.

Nakon ovoga obilaska krenuli smo put Krapine. U Krapini smo prvo ručali, a i pljusak je istovremeno odradio svoje pa smo dalje krenuli praćeni ugodnim i sunčanim vremenom. Stigli smo i do Muzeja krapinskih neandertalaca. Prvo smo pogledali film koji nam je predočio  način života krapinskih praljudi, a zatim smo, uz stručno izlaganje vodiča-informatora, obišli muzej i bili podučeni o Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru koji je u sklopu geoloških i paleontoloških istraživanja na Hušnjakovom brdu u Krapini 1899. godine otkrio krapinskog pračovjeka. Nalazište je naknadno zaštićeno kao prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj.

Nakon Krapine stižemo u Varaždin, oko 17 i 30. Prvo smo posjetili Gradsko groblje Varaždin. Gospođa koja nas je stručno vodila rekla nam je da se groblje spominje već 1773. godine kada je zabilježen  podatak o prvom ukopu. Za današnji izgled groblja zaslužan je Herman Haller koji je puno putovao i bio očaran ljepotom austrijskih i njemačkih gradova, posebno Schonbrunnom pa groblje oblikuje kao park. Iako izgleda kao labirint, ne treba se bojati da ćemo zalutati jer je groblje uređeno tako da šire staze posute bijelim šljunkom uvijek voode ka izlazu. uz veličanstveno zelenilo, tu se nalaze i prekrasne obiteljske grobnice i nadgrobni kipovi koji su rad poznatih hrvatskih kipara. Spomenik "Anđeo smrti" kipara Roberta Frangeša Mihanovića smatra se najvrjednijim djelom groblja. Varaždinsko je groblje jedinstveno u Europi, a od 2003. godine član je Udruge znamenitih groblja Europe. Nakon razgledavanja groblja pješice smo krenuli do barokne jezgre samoga grada. Slijedilo je novo uspinjanje strmim stubama do Varaždinske feudalne utvrde koja je najznačajnija povijesna građevina grada Varaždina. Tijekom povijesti bila je u vlasništvu mnogih feudalnih obitelji.

Obišli smo i palaču Drašković koja je, u današnjem obliku,  sagrađena u drugoj polovici 18. st. U ovoj je palači zasjedao Hrvatski sabor, a palača je bila i sjedište Kraljevskog namjesničkog vijeća. Na samom ulazu nalazi se pozlaćeni grb obitelji Drašković. Ovo je najvrjednija rokoko palača u Varaždinu koja u velikom požaru 1776. nije značajnije stradala i bila je središte kulturnog i društvenog života. Palaču krasi lijepi erker s pogledom na Gundulićevu ulicu.U istoj se ulici nalazi i kip Grgura Ninskogn djelo našeg kipara Ivana Meštrovića. Meštrović je napravio tri kipa Grgura N,, a prvi je kip poklonio gradu Varaždinu. Dodirnete li palac Grgura Ninskoga, kaže predaja, zajamčena vam je sreća. ne čudi onda što smo se svi otimali za mjesto bliže palcu.

Razgledanje je završilo i svi smo, premoreni, ali prepuni dojmova, krenuli kući. Povratak je isto bio zanimljiv jer su se busom orili smijeh i pjesma iako smo bili svjesni činjenice da sljedeće jutro, ipak, moramo na nastavu.