Osnovna škola kralja Tomislava Našice

Ako pokušamo definirati toleranciju, možemo to učiniti jednom riječju – snošljivost, snošljivost svega onoga što mi nismo, što inače ne činimo i s čim se (možda) ne slažemo. Tolerancija znači uvažavanje tuđih stavova i općenito tuđega načina života.

Uz pojam tolerancije dolaze i pojmovi - stereotipi i predrasude, a oni se odnose na neutemeljeno negativno ponašanje pa čak i mržnju prema nekome, skupinama ljudi, rasama i religijama.

Ovakvi su vidovi ponašanja i češći nego smo toga svjesni i poprimaju ozbiljne razmjere koje imaju isto takve posljedice. Baš zato je Generalna skupština UN-a 1996. godine pozvala zemlje članice da utvrde Dan tolerancije u skladu s Deklaracijom o toleranciji.

Sama bit tolerancije leži u tome da svaki čovjek treba biti slobodan, čvrsto se držati svojih uvjerenja i poštivati to da se i drugi drže svojih te prihvatiti činjenicu da je svako ljudsko biće različito i isto tako ima pravo na miran život, baš takvo kakvo jest.

Činjenica je da se ljudi boje onoga što je drukčije u odnosu na njih. Većina se takvih strahova razvija na temeljima koji su nam postavljeni odgojem, još u djetinjstvu, ali najvećim dijelom nastaju zbog narazumijevanja, neobrazovanosti i različitih stereotipa.

Da bismo bili tolerantni i tolerantniji, moramo biti svjesni svoje pogrešivosti i pokušati razumjeti druge na način da situaciju u kojoj se nađemo, prije nego reagiramo neprimjereno, pokušamo sagledati očima osobe koju bismo trebali prihvatiti.

Često se s nekim porječkamo čim dođemo u školu, odmah na ulazu. Dogodilo mi se to puno puta i baš sam u takvim situacijama nastojala „vježbati“ svoju toleranciju. Ulazim u školu, pristojno pozdravim nekoga, a ta mi osoba uzvrati izrugivanjem, ismijavanjem i psovkama. Inače sam, potaknuta time, i sama postala razdražljiva i uzvratila nekim negativnim komentarom.

Ovoga sam puta pokušala ne reagirati na prvu, nego sagledati sve, uzeti u obzir brige koje ta osoba ima, neke probleme za koje ni ne znam, opterećenost školskim obvezama … Pokušala sam biti i ljubaznija, iako mi je to (moram priznati) bilo jako teško kada su bili tako odrješiti i neljubazni. Primijetila sam razliku. Iznenadila sam takve osobe ljubaznošću pa su samo produžili, nisu vrijeđali. Nekoliko su me puta i normalno pozdravili. Bilo mi je drago. Oni malo „tvrđi orasi“ nastavili su s istim ponašanjem, ali ja nisam. Nisam više reagirala i samo sam produžila dalje, sretna što sam uspjela tako reagirati i ne dozvoliti drugima, a ni sebi da mi sukob uništi dan. Mogu reći da sam postala tolerantnija jer sam shvatila da takve stvari ne treba trpjeti, nego se maknuti od osobe koja te ne želi prihvatiti i veseliti se svakom prijatelju koji te i u rano jutro dočeka sa smješkom.

Tekst: Magdalena Strmečki, 8.a