Osnovna škola kralja Tomislava Našice

PAVO   IVANČIĆ

U petak 14. veljače 2020. godine predstavnice Malih humanitarca Dorotea Horvat, Anđela Kruljac i učiteljica Đurđica Mašić posjetile su gospodina Pavu Ivančića, jednog od najstarijih stanovnika našičkoga kraja, i čestitale mu 98. rođendan. Prilikom posjeta saznale su kako se nekad živjelo i kako se sada živi.

Gospodin Pavo Ivančić živi u Vukojevcima, ima 98 godina i najstariji je u selu. Rođen je 11. veljače 1922. godine u Vukojevcima. Završio je osnovnu školu. Majka Jula i otac Antun imali su njega, a Pavo je imao polubrata Matiju. Poslije 2. svjetskog rata u 26. godini oženio se u Vukojevcima. Supruga i Pavo dobili su dva sina, Franju i Luku. Ima 6 unuka i 12 praunuka. Teško su živjeli. Obitelj se bavila poljoprivredom. Imali su bijele svinje koje su uzgajali u šumi, krave, kokoši, konje kojima su orali zemlju. Sadili su kukuruz, žito, suncokret, krumpir i prodavali ih na tržnici. Imali su krave, a gospođa Ivančić muzla ih je i od mlijeka pravila kiselo mlijeko i sir, koje je također prodavala na tržnici. Svake je godine išao u šumu tijekom zime praviti drva za ogrjev za sebe i za prodaju. Na taj je način zarađivao novac za život. Uzgajali su i razne vrste povrća, a višak prodavali. Svake su godine imali svinjokolju, pravili kobasice, slanine, krvavice, čvarke... Hobi mu je bio pletenje sepeta, korpi, košara, metlica od sirka, koje je izrađivao tijekom dugih zimskih i hladnih dana. Otac ga je naučio praviti te proizvode i prodavao ih je. Dnevnicu je nadničarima plaćao novcem ili, tko je htio, dobio bi jednu korpu umjesto dnevnice. Materijal za košare pronalazio je u Kelešinki pokraj potoka. Sepete je pravio od drveta žestike. Uživao je hodati šumom i brati gljive. U mladosti je jeo za doručak žgance, zafriganu juhu i rajčice kada je bila sezona. Volio je jesti grah, kiseli kupus s mesom, a poslije ručka ponekad bi popio čašu vina ili rakiju. Od kolača je najviše volio jesti supitu, pitu s jabukama, gužvare, kolače s dizanim tijestom (kiflice), fanjce (lepinjice). Sam si kuha i pravi si ručak koji uvijek mora imati barem malo mesa, a petkom obvezno posti. U mladosti, a i sad, voli slušati bećarce. Kao mali po zimi su se sanjkali kod doma na vrećama, malim sanjkama, grudali se. Ljeti su se loptali te rabili loptu od konjskih dlaka, natjecali su se tko će brže doći do cilja tjeranjem drvenog štapa po željeznom obruču od bureta po cesti ili livadi. Igrali su igru tučvanje. Cilj je igre je bio očuvati krug koji su napravili na zemlji oko sebe da  limenka, kvrga od drveta, krpena lopta ne uđe u taj krug. Dok jedni štapovima pokušavaju to napraviti, drugi ih u istom trenutku sprječavaju svojim štapom i onemogućavaju njihove pokušaje. Onaj koji uspije staviti limenku, kvrgu od drveta ili krpenu loptu u krug zauzima mjesto u krugu i igra se nastavlja.

Oženio se 1947. godine i kupio je zemlju u Vukojevcima, gdje je gradio kuću s prijateljima. Tri prijatelja i on sami su pravili cigle za kuću. Glinu su ručno miješali s vodom motikama ili su nogama gazili po blatu. Kaže da su ga noge jako boljele i da ga je gaženje po blatu izliječilo. Glinu su uzimali s pašnjaka Srdelovca. Pravili su sami peći za pečenje cigle. Ugljen su dobili sa željeznice, sijeno i slamu su potpalili i napravili oko 40 000 tisuća cigala, od kojih su napravili kuće, a druge su prodali kako bi mogli živjeti. Najljepši mu je doživljaj u životu  kada je kupio zemlju do kuće i proširio dvorište. Za godinu je dana otplatio to zemljište kada je prodao krave, platon, žito…

Boravio je pet godina u 2. svjetskom ratu, od 1941. do 1945. godine, i dvije godine nakon rata morao je biti u Buzetu. Kući se vratio tek 1947. godine. Bio je domobran i otišao je u Osijek, iz Osijeka u Zagreb (Prečko), iz Prečka u Austriju kod Beča na obuku. Obučavali su se za protutenkovske topove. Nijemci su 1943. godine došli i otjerali u vagone, gdje su ih zaključali i odvezli u Čehoslovačku, Poljsku i istočnu Njemačku (Allenstein), gdje su ih nasilno obučavali za daljnji rat. Tu su vidjeli puno sivih tenkova, kamiona, topova. 15. svibnja 1943. krenuli su vlakom u nepoznato i mislili da idu u Afriku. Na kraju su došli u Banja Luku, Bosanski Petrovac, Bihač, Knin. Najviše su boravili u okolici Srba. Kasnije su ih zarobili partizani u Lapcu. 14. travnja 1945. dolaze na more u Senj. Tu je u novinama pročitao da je oslobođena Našička Breznica. Pismo je slao kući da je živ, a pismo je putovalo 2-3 mjeseca. Iz Senja su išli u Vinodolski, hodali su po šumama i završili u Sloveniji u Ilirskoj Bistrici. Došli su do rijeke Pivke, prenoćili u Petelinju. U to vrijeme Nijemci su počeli bježati jer je tada potpisana kapitulacija. Partizani su ih vodili u Sloveniju kod rijeke Soče. Povlačili su se iz tršćanske zone. U ratu je stekao dobrog prijatelja iz Starog Petrovog Sela. Još je dvije godine morao biti u vojsci u Buzetu i tek je u listopadu 1947. godine pušten kući.

Pitali smo kako danas provodi dane, a gospodin Pavo je odgovorio da je u svom životu bio zdrav, a sada malo teže hoda, uz pomoć štapa, malo slabije vidi i čuje. Ujutro se umije, kuha ručak. Ljeti se druži s prijateljima sjedeći pred kućom, razgovaraju i prisjećaju se kako je nekad bilo. Najviše voli gledati emisiju "Lud, zbunjen, normalan“. Tajna je njegove dugovječnosti zdrava hrana, rad i puno kretanja. S 90 godina još je vozio bicikl. Brigu oko gospodina Pave vodi uža obitelj, svaki ga dan posjećuje na nekoliko sati gospođa Đurđa iz projekta  „Zaželi, uključi se, ostvari se – važna si“  (pomoć starijim osobama), koja mu posprema, nacijepa drva, ponekad skuha i pravi mu društvo.

Hvala obitelji što nam je omogućila da se družimo s gospodinom Pavom, provedemo lijepe trenutke i doznamo o njegovom životu te Zoranu Mašiću za prijevoz. U ime Malih humanitaraca učenice i učiteljica darovale su prigodne darove: banane, bombone kekse, sok i tortu. Čestitale su rođendan, poželjele mu puno zdravlja i sreće te izrazile želju za posjetom na njegov 100. rođendan.