Osnovna škola kralja Tomislava Našice

MIRA MAŠIĆ

U utorak 10. ožujka 2020. godine predstavnici Malih humanitarca Dorotea Horvat, Ema Jović, Roko Šikić i učiteljica Đurđica Mašić posjetili su gospođu Miru Mašić, jednu od najstarijih stanovnika našičkoga kraja, i čestitali joj 89. rođendan. Prilikom posjeta saznale su kako se nekad živjelo i kako se sada živi.

Gospođa Mira Mašić živi u Našicama i ima 89 godina. Rođena je 10. ožujka 1931. godine u Brčkome. Završila je građansku školu u Đurđenovcu koja je trajala osam godina, a malu je maturu imala 1947. godine. Njezina se majka zvala Julijana, a otac Franjo Bizacki. Majka je po zanimanju bila primalja. Sama  se školovala u Petrovoj bolnici u Zagrebu, a školovanje za primalju trajalo je dvije godine. Završila je školovanje 1938. godine. Prvi je posao dobila u na području općine Đurđenovac, gdje je jedno vrijeme radila kao privatna primalja, a poslije kao primalja koju je plaćala općina. U to je vrijeme imala puno posla jer se rađalo puno djece. Trudnice  i porodilje obilazila je biciklom. Ponekad je išla na porod u Donju Motičinu malim vlakom, tzv. „terezinom“,  uskotračnom prugom. Otac je bio mehaničar i vulkanizer. Kasnije se majka Julijana udala za zemljoposjednika Luku Šokčića koji je bio pustaraš. Njegova tri brata i on doselili su iz Vojvodine (mjesto Bajmok blizu Subotice) te kupili zemlju blizu Đurđenovca. Kasnije je to mjesto dobilo ime Našičko Novo Selo. Doselili su se zbog toga što je u Đurđenovcu bila otvorena pilana, tvornica proizvodnje tanina, buradi… Bili su bogati. Imali su preko 85 jutara zemlje koje su obrađivali vlastitim konjima uz pomoć nadničara. Zemlju su imali u Đurđenovcu, Našičkom Novom Selu, Donjoj Motičini, Pribiševcima. Uzgajali su za sebe kukuruz, pšenicu, a  šećernu repu i suncokret morali su uzgajati zbog toga što je to naredila tadašnja vlast i to su morali predati državi. Poslije rata bila je nacionalizacija i provodila se agrarna reforma. Nakon  rata vlast je oduzela 51 jutro zemlje, očuhu Luki koji je mukotrpnim radom zaradio, a ostavili su im 34 jutra kako bi mogli živjeti. Očuh i njegova braća nisu htjela dati zemlju državi i završili su u zatvoru. Nakon izlaska iz zatvora očuh je doživio moždani udar, ostao je nepokretan i od tuge je umro. Poslije rata teško se živjelo. Prodali su zemlju u Đurđenovcu i drugim mjestima, a od tih novaca  1953. godine kupili su u Našicama kuću sa zemljom od Židova Josipa Drechslera (Drekslera). Preselili su se u Našice 1956. godine. Za vrijeme rata obitelj je bila protjerana u koncentracijski logor Jasenovac jer su bili Židovi. Bili su dosta bogati. U Našicama je bilo puno bogatih obitelji Židova koji su imali trgovine, banke, gostionice, obrtničke radnje. Svim su Židovima kuće bile nacionalizirane. Nakon rata jedini preživjeli potomak Josip Drechslera dobio je kuću nazad, koju je prodao obitelji Mašić, poslije čega se preselio u Zagreb. Obitelj Drechslerbila je vlasnik prve jugoslavenske tvornice lula i glinenih posuda, gostionice i punionice piva u podrumu. Još se i danas u vrtu i dvorištu mogu pronaći glinene lule i ostaci razbijenih pivskih boca. Sada se u toj kući nalazi Savez Slovaka Hrvatske, Našice.

Gospođa Mira prije je udaje radila u općini i DIK- u Đurđenovac. Udala se u 21. godini  u Novoj Gradiški za supruga Mirka Mašića koji je bio iz Prvče. Suprug je bio po zanimaju prometnik, a zadnjih 10 godina bio je šef kolodvora Našice.  Postala je kućanica. Kupili su u Našicama kuću i još zemlju pokraj židovskog groblja. Bavila se poljoprivredom, zajedno sa suprugom. Sadili su kukuruz, krumpir, salatu, luk, peršin, papriku, rajčicu, rotkvice, ciklu, pšenicu, imali su voćnjak sa šljivama i pravili su rakiju. Svi su proizvodi bili ekološki jer nisu koristili pesticide i druge proizvode koji su štetni za zdravlje. Prodavali su na našičkoj tržnici višak proizvoda.

Supruga i Mirko dobili su dva sina, Krunoslava, Zorana i kćer Željku. Ima četiri unuka Tomislava, Jelenu, Mihovila, Mislava i dva praunuka, Sebastijana i Ivana.

Uzgajali su svinje, piliće, kokoši od kojih su dobivali jaja. Svake su godine imali svinjokolju, pravili kobasice, šunke, slanine, krvavice, čvarke, švargle, rižare, paštete, „leberice“ u crijevu... Za doručak su jeli pržene jetrice, a za večeru juhu, sarmu, pečeno meso, krvavice, kobasice. Za vrijeme svinjokolje pili su kuhano vino i rakiju jer su bile hladne zime kako bi se zagrijali. Od kolača su pekli jufkice i salenjake.

Hobi nije imala. Nije imala puno slobodnog vremena. Kao mala u školi je htjela ići na domaćinstvo učiti vesti. Majka Julijana joj nije dala jer je morala čuvati svinje, kopati, plijeviti vrt. Kaže da joj je hobi bio kopanje i rad u vrtu, u čemu je uživala. U mladosti je ponekad išla u kino s prijateljicama.Voljela je gledati ljubavne filmove. Subotom  i državnim praznicima išla je na zabave i čajanke, gdje su plesali i družili se. Jedno kratko vrijeme išla je na folklor.

U mladosti se nije svaki dan jelo meso. Za doručak je  jela mlijeko, kavu,  puru, amper juhu, pečena i kuhana jaja, kobasice, šunku kada je bila sezona. Voljela je jesti grah koji je kuhala petkom, nedjeljom piliće, krumpir čorbu, kiseli kupus sa suhim mesom u zimskom razdoblju poslije kolinja, a poslije ručka ponekad bi popila čašu vina ili rakiju. Od kolača je najviše voljela praviti od svojih domaćih eko jaja krempitu, štrudlu, provu, dobošicu, supitu, pitu s jabukama, jufkice, buhtle, poderane gaće, gužvare s makom i orasima, kolače s dizanim tijestom (kiflice)… Sama je kuhala i spremala sve do 88 godine dok nije izgubila vid te se teže kreće uz pomoć kolica. U zadnjih sedam godina imala je četiri teške operacije. Prije šest mjeseci operirala je oko i sada malo bolje vidi.

U mladosti je voljela slušati narodne pjesme (bećarce ), Ivu Robića, Zdenku Kovačiček, Ivicu Šerfezija, Mišu Kovača...

Kao mala zimi se sanjkala na saonicama i grudala se u Orahovici. Pod ljetnim praznicima kupala se u jezeru u Orahovici. Vozila je bicikl od sedme godine.

Najteže joj je u životu bilo kada je izgubila baku i djeda.

Pitali smo kako danas provodi dane, a gospođa je Mira odgovorila da je u mladosti bila dosta zdrava, a sada malo teže hoda, uz pomoć štapa i hodalice s točkovima.Sada poslije operacije malo bolje vidi i malo slabije čuje. Još uvijek obavlja sama jutarnju higijenu, skuha si za doručak čaj ili „nescafe“ uz krišku kruha s paštetom ili pekmezom..  Do prije godinu dana sama si je spremala kuću i kuhala ručak, dok joj se vid nije jako pogoršao.

Slabo izlazi. Najviše na TV-u voli gledati emisiju “Gruntovčani “ te turske sapunice. Jako je zanima politika, gleda dnevnik, voli na radiju i na televiziji slušati pjesme.Dok je bolje vidjela, skoro je svaki dan čitala novine. Tajna je njezine dugovječnosti zdrava hrana, rad, rad i puno, puno kretanja. Sa 70 godina još je vozila bicikl i išla u polje raditi. Brigu oko gospođe vodi uža obitelj, odnosno sin Zoran.  Svaki dan je već pet mjeseci posjećuje na nekoliko sati gospođa Suzana iz projekta  „Zaželi, uključi se, ostvari se – važna si“  (pomoć starijim osobama), koja joj posprema, ponekad peku palačinke i pravi joj društvo.

Hvala obitelji što nam je omogućila da se družimo s gospođom Mašić, provedemo lijepe trenutke i doznamo o njezinom životu. U ime Malih humanitaraca učenice su darovale prigodne darove: banane, bombone kekse i tortu. Čestitale su joj rođendan, poželjele joj puno zdravlja i sreće te izrazile želju za posjetom na njezin 90. rođendan.