Osnovna škola kralja Tomislava Našice

Tko je Silvija Šesto Stipaničić?

- Ja sam cura u najboljim godinama i mama troje djece, a usput iz hobija i ljubavi pišem knjige.

Sjećate li se kada ste osjetili svoj prvi poriv za pisanjem?

- Pa još u mladim danima. Baš sam ono, već u osnovnoj školi imala uvijek neke male tekice. Zapisivala sam tzv. mudre misli. Mnogo godina kasnije vidjela sam da zapravo i nisu bile baš neke mudre misli. Pisala sam dnevnik, što je vrlo dobro Za one koji žele pisati i dosta sam čitala.

Jeste li kao dijete voljeli čitati i koja vam je najdraža knjiga iz djetinjstva?

- Da, obožavala sam čitati. A najdraža knjiga iz djetinjstva je bila „Nevidljiva Iva“ Zvonimira Baloga. Inače sam Baloga obožavala i imam tu čast da  sam danas nakon toliko godina  doživjela da kao obožavatelj  napišem predgovor jednog romana Zvonimira Baloga.

Koju ste najveću „glupost“ učinili u djetinjstvu? Jeste li napisali djelo o tome?

- Jedna od većih gluposti bila mi je vožnja bicikla bez kočnica. U jednom sam naletu pokosila svoje prijatelje, desetak njih. Međutim, bilo je još takvih stvari, ali još nisam stigla sve  stvari koje bih voljela opisati i napisati. To sve stoji još u kompjuteru  pod fajlom„Ideje“, no nadam se da ću napisati to uskoro.

Kako danas gledate na svoje školske dane? Mislite li da vam je bilo teže ili lakše nego današnjim klincima?

- Mislim da nam je bilo puno lakše. Čini mi se da škola nije toliko tražila od đaka, torba nam je bila puno lakša. Iako sam se ja bavila sportom, što mi je pomoglo da  organiziram radno vrijeme jer sport je nešto što te uči toplini… i tako. Međutim, mislim da bez obzira što nam se čini -  danas imamo mobitele,  imamo sve ovo, mislim da je današnje dječje školstvo teže.

Za koje vam je djelo trebalo najviše, a za koje najmanje vremena?

- Pa zapravo vremenski sve je to nekako podjednako, s obzirom da pišem na način da prvo dobijem ideju i onda toliko zapravo imam želje to napisati da to samo izleti. Jednostavno, ne mučim se dok pišem jer volim pisati, a roman „Debelu“ sam napisala u praktički mjesec, mjesec i pol dana, samo između recimo 12 i 1 u noći.

Koje je Vaše djelo Vama najdraže? Zašto?

- Pa sva djela su mi podjednako draga. Međutim, možda u vrijeme kad mi neko djelo doživi to da dođe na kazališne daske, jer ja sam i veliki ljubitelj kazališta, onda mi je to djelo još veće. Uskoro će  na kazališne daske biti postavljena moja zbirka priča koje se zove „Ružičasta sanjarica“ i jako se veselim tome. A  istovremeno će u Splitu biti premijera moje nagrađene drame. Drama se zove „Duboko more“  i to me isto jako, jako veseli i sad ću čak pokušati i obrnuto - napisati knjigu  prema drami.

Vaše omiljeno mjesto za čitanje je…

- Moje omiljeno mjesto za čitanje je kožnati trosjed ispred Max-tv-a.

Pišete li knjige na temelju stvarnih događaja?  Npr. djelo „Pa, to je ljubav“.

- Da, pišem knjige na temelju stvarnih događaja koji se naravno nisu svi dogodili meni, ali oni koji su se dogodili u mojoj okolini, mojim prijateljima, znancima, ono što čujem. Većinom je to  stvarnosna proza. Dakle,  pišem o nečemu što sam ili proživjela ili čula.

        Kako ste došli na ideju za roman „Debela“?

- Pa došla sam na ideju.. s obzirom na to da sam i ja kao djevojka apsolutno proživljavala te faze svojih prijateljica koje nikad nisu bile zadovoljne pred ogledalom. Ja nisam imala tih problema, iako znam kako je teško regulirati tjelesnu težinu, s obzirom na to da smo mi kao sportaši morali paziti na prehranu da ne bismo imali previše kilograma… ili premalo. Pa znam na koji su se način i moje školske kolegice znale mučiti. U pubertetu nisi zadovoljan ni sa čim. Ni  roditeljima, ni svijetom oko sebe. Dok ne nađeš princa na bijelom konju… ili konj nađe princezu!

Koja je razlika u pisanju knjiga za djecu i knjiga za odrasle?

- Pa zapravo nikakva. Pisanje kao pisanje meni pruža gušt, zadovoljstvo, jedino što mogu reći da  više volim pisati za mlade. Nekako su manji, iskreniji,   iskreniji su kritičari i…  ljepše mi je.

Znamo da ste se bavili stolnim tenisom. Je li Vam žao što ste se prekinuli baviti tim sportom?

- Pa… nije mi žao. Provela sam djetinjstvo zapravo uz sport i sport mi je dao disciplinu i nekakvu organizaciju životu, ali sve ima svoje vrijeme. Poslije sporta sam se počela baviti zaljubljivanjem i djecom, tako da ću u staračkom domu opet sport igrati!

Znamo da ste uspješni i u osmišljavanju reklama za što ste dobili i nagradu. Gdje i kada najčešće dobivate inspiraciju za to?

- Pa recimo za ovu jednu reklamu za koju sam dobila grand prix za tekst i produkciju ideju sam dobila u svome dvorištu gdje  uvijek imam neke  kućne ljubimce. Tako da sam radila reklamu za izložbu pasa i  razradila sam u reklami tezu da s vremenom gospodar i pas sliče jedan drugomu!

Što vam je draže:  kazalište ili pisanje knjiga?

- Podjednako. Ne mogu izvagati, nisam još tu vagu nabavila!

Je li vam ikada došlo da odustanete od pisanja književnih djela?

- Ne, nikad. Dapače, sve više i više imam želju. Trenutno kanim napisati jedno remek-djelo.

Kada biste morali opisati svoj život u pet riječi,  to bi bile…

- Ljubav, djeca, kućni ljubimci, kompjutor i facebook. (smijeh)

Što mislite o facebooku?

- O facebook-u mislim sve najbolje, općenito o internetu mislim sve najbolje, naravno, ako se koristi na najbolji mogući način. Ali za sve treba imati mjeru, naravno.

Jeste li zadovoljni onim što ste do sada postigli u životu? Je li to ono što ste željeli postići ili tek početak?

- Ljudsko srce nikad zadovoljno. Ali dobro, malo sam zadovoljna. Zadovoljna sam najviše što imam troje prekrasne djece. Eto, moj sinko u pubertetu s kojim se znam zakvačiti. Na primjer,  kada mu kažem: „Sine, daj ovo…“ on samo kaže : „Dobro, mama.“, kao da mu pričam Bog zna šta. Ali, jučer mi ja poslao jednu tako krasnu poruku, u smislu da zna da on mene nekad ljuti, da je bezobrazan, ali da se trudi. Tako da me rasplakao.

Imate li već neko sljedeće  djelo u planu?

- Da, pišem sada djelo „Kako proživjeti osnovnu školu“ na sto načina sa radnim zadatcima na kraju. To je kao jedan udžbenik .

Za kraj intervjua,  što biste željeli poručiti djeci koja se u budućnosti žele baviti pisanjem?

- Ne samo za pisanjem, nego svakomu  koji nešto voli i osjeća da nešto voli, neka ide tim putem i neka se svakako u životu izbori da radi ono što najviše voli. A oni koji pišu, neka pišu stalno, neka stalno imaju tekicu ili kompjuter. I ako nešta tako imaju za pitati,  neka mi se jave. Ja sam na facebook-u! (smijeh)