Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskog

Osnovna škola „Matija Gubec“ iz Tavankuta organizirala je IX. međunarodni nagradni literarni, novinarski i likovni natječaj „Bogatstvo različitosti“ za učenike osnovnih škola, kojim se željelo potaknuti učenike na razvijanje međusobne solidarnosti i povezati ih s vršnjacima iz različitih krajeva. Tema Natječaja bila je jabuka.

Na natječaj je pristiglo mnogo radova, a prvo je mjesto za literarni rad dodijeljeno učenici naše škole Sari Premerl-Peštaj iz 7.c razreda, koja je već ranije ove školske godine osvojila prvo mjesto na Maloj nagradi Gjalski. Sara je na Natječaju „Bogatstvo različitosti“ sudjelovala sa svoja dva rada, koja možete pročitati pod opširnije. Sarina je mentorica Lucija Mlakar, učiteljica Hrvatskog jezika.

Čestitamo Sari i želimo joj još mnogo literarnih uspjeha na njenom umjetničko-književnom putu!

O nestvarnom

Tama zavlada, vjetar šušti, jesi li ti u pravoj duši?

Tamo, tamo daleko, daleko od svjetla, daleko od života…bijaše jedno stablo, stablo života. Grana se na tisuće grana, onih pravilnih i onih nepravilnih, čudno. Jabuka kod njega na stotinu. Onako su bile crvene boje poput šipka koji je rastao u dvoje. Nego, one se tako rode, ali iza njih dođe još jedna. Ona nije bila nalik na šipak, nije bila crvene boje. Zelena boja zračila je iz nje. Svu ju bilo stid jer nije iste boje. U pleme jabuka ju nisi uzele, a nož kroz njezino truplo, svakako su htjele. Jadna nije znala što će pa je zato izašla iz svoje kože. Objesila se na granu onu, gdje je svi jasno vidjet mogu. Od tada nemir, rijeka se diže, grane se njišu, vjetar ne staje, a truplo jabuke opet diše. Pleme gleda i ne zna što čini, odjednom im se kora ljušti, peteljka im puca, polako trule, a na kraju im duša u miru u zemlju leže. Ono truplo što ponovno diše, uhvati se za granu i polako njiše. Polako noć već pada i zvijezde su sve bliže. Zavijanje vukova sve je tiše.

Polako zora se diže, ali opet svjetlosti nema. Truplo se još uvijek njiše, san joj ne prija više. Šušti lišće, netko se približava i sve je bliže. Zatim jabuka stane i načuli uši, netko se približio sve do korijena stabla i tamo čuči. Odjednom neoprezno sklizne i ukaže svoje oči jadne. Bijaše to jedno lane. Truplo začas stane i njegova duša na lane padne. Lane sada mora biti onaj koji će o stablu brinuti. S koljena na koljeno prenosi se duša zbog nesretne smrti jedne zelene nesretnice. Tama je zavladala, vjetar šušti, jesi li ti u pravoj duši?

Sara Premerl Peštaj

Jabuka

            Bijaše legenda o jednom stablu jabuke. Bilo je prepleteno na tisuće grana čiji je kraj završavao zelenim listićima na kojima su se veselo otvarali pupoljci cvijeća. Šareni leptirići toplinom svojih ruku milovali su novorođene latice. Lepršave ptice svojim su krilima obasjale put, pokazale su pravednost i mir. Beskrajne su zvijezde svijetlile, svojim krakovima su držale ovaj svijet. Imale su sve u svojim rukama, riječi iz usta nisu izlazile, ali su se djela ukazala.

Jedan vrisak bio bi dovoljan da omete sklad i posao stabla. Tako i bi. Pupoljci su od silne buke ostali bez latica, šareni leptirići izgubili su svoje ruke, lepršave ptice više nisu znale put, beskrajne zvijezde više nisu svijetlile, njihovi krakovi postajali su slabiji. Krajolik se je rušio, stablo je izgubilo svoje grane, pravda i mir ostali su sa strane…

Zemlja je od toga dana drugačija, njezino stablo je drugačije. Tišina i nemir u bićima, ništa više. Životinje su davale jasne znakove vriskova u svojim glavama, ali opet beznadno jer nisu imale zvuka. Jedan, ali smo jedan pupoljak, od stotinu njih koji su visjeli na grani, je preživio. Možda je to bilo slučajno i bez nekog posebnog razloga, a možda je stablo dalo znak zemlji da s njime ono ostari.

Pupoljak je svakog dana rastao se više. Pretvorio se je u prekrasan cvijet koji, nažalost, nije imao svoje ruke. U krajnosti iz cvijeta se je rodio plod, plod stabla jabuke.

Sara Premerl Peštaj