Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina

U sklopu školskoga projekta posvećenom komunikaciji i toleranciji te tijekom Mjeseca hrvatske knjige knjižničarka Maja Dorić i profesorice hrvatskoga jezika Diana Brcković, Draženka Jarec Tomorad, Marina Adašević i Lidija Vešligaj organizirale su književni susret sa spisateljicom Bojanom Meandžija i učenika osmih razreda.

fotogalerija

Naime, tema knjige Trči, ne čekaj me nadovezuje se na nedavni posjet osmaša Vukovaru jer govori o odrastanju tijekom Domovinskoga rata. Bojana Meandžija napisala je autobiografski roman o svojem odrastanju u Karlovcu, gradu koji je također bio pogođen ratom. U romanu prikazuje koliko je teško živjeti u svakodnevnom strahu zbog ratnih okolnosti u neposrednoj blizini. Svojim izlaganjem, čitanjem ulomaka i iznošenjem svjedočanstava iz rata koji je doživjela kao dijete te opisivanjem kako su članovi njezine obitelji proživjeli ratna razaranja, potaknula je i naše učenike na promišljanje o vrijednosti mira i dobra te suradnje unutar zajednice u kojoj odrastamo i živimo.

Više pročitajte u nastavku.

Učenici su se za književni susret također lijepo pripremili. Uvodničar književnog susreta bio je Karlo Vizec koji nam je u kratkoj prezentaciji najavio autoricu. Osmaši su također prije susreta dobili odabrane ulomke romana koje su pročitali kod kuće. Neki su među njima, nakon čitanja uvodnog poglavlja, napisali svoj nastavak priče odnosno pjesmu proturatne tematike. Svoje su radove pročitali na književnom susretu i zaslužili veliki pljesak i naše gošće. Drugi su pripremali pitanja koja su autorici postavljali tijekom književnoga susreta. Nekoliko učenika iznosilo je svoje dojmove o pročitanom. Na kraju susreta o svemu smo odigrali digitalni kviz koji je u Kahootu pripremila profesorica Draženka Jarec Tomorad, a i vi ga možete odigrati na ovoj poveznici.

Na kraju susreta autorica nam je potpisala primjerke knjiga za školsku knjižnicu. Naime, ovu knjigu odlučili smo nakon dobrog prijema kod učenika uvrstiti u školsku lektiru.

Potaknuti romanom učenici su pokazali veliko zanimanje te suosjećanje i spremnost na čitanje i ovako ozbiljnih i životnih književnih djela. Stoga vjerujemo da će književnih susreta za naše učenike biti i ubuduće.

Trči! Ne čekaj me...
 

   Straše me te uniforme... Imam noćne more od njih, kroz stražnji prozor kuće vidim ih kako se sagnuti šuljaju, kao iz filmova. Udarci i grebanje bili su sve jači.

   A baka, kao da je izbjegavala dati mi odgovore... Strah, jedan od najvećih neprijatelja ljudi, sada je prevladao u meni. Sestra bi me ponekad ispitivala o sličnim stvarima, jako je mala i moram ju uvjeravati kako se i ona ne bi bojala. Zvukovi, šuljanje, udaranje postali su neobjašnjivi, ali sam naslutila o čemu je riječ... Jučer nisam mogla zaspati, pa sam odlučila otići do kuhinje popiti vode. Već u hodniku sam primijetila čudne sjene, uplašila sam se i otrčala nazad u sobu. Sjela sam s unutrašnje strane vrata i naslonila se, čula sam glasno udaranje nogama, pomislila sam da od neispavanosti zamišljam sve to, zabolio me trbuh, znala sam da nešto nije u redu. Povik je dolazio iz kuhinje: „Trčite! Ne čekajte me!” Baka je utrčala u sobu, uzela me za ruku, na leđima je nosila sestru koja je sva izbezumljena držala malog medvjedića. Istrčali smo iz kuće i sišli u podrum susjedne zgrade. Nisam imala pojma o čemu je riječ. Silazim niz stepenice dok me roditelji požuruju, vrata se zatvaraju i prisiljeni smo sjediti u uskim i malim prostorima te prostorije. Prolaze minute, sati... Majčin pogled, sav prestrašen i suze u očima oca, ulijevaju mi strah u kosti. Odjednom, ulazna vrata sobe zaškripe, u sobi je nastala još veća, jača tišina od dosadašnje. Nekoliko sekundi nakon u sobu ulazi još jedna skupina obitelji, imali smo još manje mjesta...

   Želja za izlaskom i druženjem s prijateljima bila je sve veća svakog dana. Kad bismo samo mogli udahnuti taj zrak, pluća su mi bila teška, u prostoriji je bilo zagušljivo, kad bi pokoji član „novog doma” izašao tek po osnovne namjernice da ne umremo od gladi, često se ne bi više vratio. Što se krije iza tih željeznih vrata? Hoću li ikada saznati?

Maja Matkan, 8.c

Jutro to

Nakon mirnog jutra tog

Htjela sam samo u zagrljaj oca svog.

Strah i trepet jedini su osjećaji bili

Što su se u mome srcu krili.

Strka u taj podrum čudni

Panika i bol u meni su budni.

"Gdje je baka?!" upitala sam sebe.

Sve me nešto oko srca moga zebe.

Moja seka i ja među stanare smo stale,

Kuda bez majke i oca nismo znale.

Pohlepa ljudi u podrumu tom

Tjerala me samo da se vratim u svoj dom.

Emanuela Kunjko, 8.n