U prosvjeti je već 16 godina, a radio je u Osnovnoj školi Mokošica, Marina Držića, Marina Getaldića i Montovjerna, a danas je u Osnovnoj školi Lapad jedini učitelj.
Prvo radno iskustvo stekao je u Šipanskoj Luci.
- To je bio moj prvi susret sa Šipanom. Četvrti razred sa četiri učenika. Prvi vikend sam mislio ići doma, ali puhao je jugo pa nisam mogao nigdje. Taj prvi vikend ostao sam na beškotu i voću... Kad sam se dočepao kopna, prvo sam napunio škrinju do vrha! - prisjeća se učitelj.
Radno vrijeme je od 8 do 16 sati.
- Prije osam dočekamo učenike, primimo ih u učionicu i nastava kreće. Trajanje radnog dana ovisi o danu i koliko imate sati, recimo, kad imate pet sati to je od 8 do 12.20 sati, a kad nastava završi, ispravljate ispite, radne bilježnice, uvijek nešto ima. Možete to obaviti u školi ili doma, a treba se još pripremiti i za sutrašnji dan tako da si učitelj 24 sata! A, onda roditelji pošalju poruku: "Oprostite učitelju što smetam, znam da nije radno vrijeme, a što ste rekli da trebaju napraviti?" ili "Oprostite učitelju, samo jedno kratko pitanje..." Roditelji koriste dostupnost učitelja, jutro već krene s mailovima ili pozivima: jave da učenik neće doći zbog toga i toga, a svakome treba odgovoriti... Stižu ispričnice jer je roditeljima sad lakše, mogu poslati opravdanje mailom ili zazvati, prepričava učitelj.
U razredu učitelja Nikole je 19 prvašića koji iz vrtića stižu s različitim predznanjem.
- Ako već znaju pisati i čitati dobro je, ako ne, tu smo da ih naučimo. Meni je najvažnije da se djeca znaju ponašati, da su pristojna i kulturna i da znaju kako se obraćati starijoj osobi. Lako ćemo dalje nadograđivati njihovo znanje. Zanimljivo, s vremenom oni koji su već prije znali čitati i pisati polako ostaju na toj razini, a ovi drugi ih dostižu, čak i prestižu jer ulažu više truda. U početku je svima škola igra, samo crtamo, bojimo... Od predmeta sve ovisi od učenika do učenika, netko voli ovo, netko ono... Imao sam učenika koji je stalno govorio: "Ja mrzim školu!" pitao sam ga: "Onda mrziš i mene?" Odgovorio je: "Vas ne mrzim, ali školu mrzim!", priča učitelj.
Na početku u prvom razredu je sve opušteno, kriteriji su blagi, učenicima se maksimalno progleda kroz prste. Tek u drugom polugodištu kreće ocjenjivanje.
Previše papirologije
- Cijeli prvi razred je igra, na početku mi se mnogi obraćaju s: "tata", "treneru", "tete" i tek onda "učitelju". Dotad prođe određeno vrijeme! (smijeh) Tada kreću pitanja: "Učitelju, kako samo mi mamo učitelja, a svi drugi učiteljicu?!" Onda im kažem: "Tako je, oni su s učiteljicom, a ja sam učitelj. Je li vama to krivo?" Potom dobijem odgovor: "Nije, ali mi smo u vrtiću imali tetu, nismo imali tetka..." (smijeh) Malo je djeci to neobično, ali brzo se naviknemo jedni na druge i može se primijetiti kakav je tko, komentira učitelj te otkriva koji su razredi djeci izazovni:
- Bude im težak treći razred jer to više nije igra, počinju konkretno učiti, treba se, recimo, snalaziti na karti, na pitanja treba odgovoriti punom rečenicom, usmeno ili pismeno. Prijelazni je i peti jer je puno profesora, a u sedmom dolaze dodatni predmeti. Neparni su teži. Nakon završetka četvrtog razreda bude tužno, upoznate djecu i roditelje i dođe rastanak. Nedavno su mi bivši učenici, sada petaši, rekli da bi se vratili..., navodi učitelj kojemu je najteži dio posla - papirologija.
- Više od pola radnog vremena se svodi na to. Napiši plan, izvješće ovo ili ono, pa smo manje posvećeni onima zbog kojih smo tu, djeci. Stalno ste ograničeni vremenskim rokovima, izvješćima, planovima, programima... Tu su i privole - tako smo na prvom roditeljskom roditeljima morali dati jedno tri-četiri suglasnosti da ih potpišu, a tek onda reći nešto o školi. Zapravo, tek u listopadu počinjemo normalno raditi, kaže učitelj.
Kod discipliniranja učenika, sve se svodi na razgovor, tu su radionice vezane za ponašanje, stručna služba ili poziv roditelju na razgovor kao krajnja mjera.
- Ako sam nekoga upozorio tri puta, upisao ga u e-Dnevnik i učenik nastavi, tad učenika šaljem u stručnu službu na razgovor, a roditelje e-mailom pozovemo u školu na razgovor, pojašnjava učitelj.
Tijekom korone roditelji nisu dolazili na informacije, nego je sve išlo putem telefonskog poziva ili mailom, a održati nastavu bilo je izuzetno teško.
- Spajate se pa pukne mreža, otvorite Zoom pa se neko dijete ne zna spojiti... Djeca su bila doma, atmosfera nije bila školska... Zatekli biste učenika kako spava u postelji, u pozadini roditelji šetaju ili gledaju kakvi su ostali učenici. Onda pukne veza pa opet šaljete pozivnicu za Zoom. To mi je bilo strašno... I sad to trebate vrednovati i ocijeniti?! Nije to živa riječ u učionici. Radili smo tako zbrajanje i jedna učenica nije znala, a onda se čulo djeda kako govori: "Kako ne znaš?! Sad ti je učitelj rekao!" Ili bi prošla mačka, a učenik bi pitao jesam li je vidio? (smijeh) Ipak smo svi najsretniji u školi, govori učitelj Nikola.
U osnovnoj školi je nije volio, ali sad učenicima najradije tumači matematiku jer je uvijek ista: priroda se mijenja zbog klime, hrvatski zbog novih pravila, a kod matematike su dva plus dva ili dva puta dva uvijek četiri. Kako su učenici navikli tipkati na tipkovnicama, primijetio je kako im teže pada držati olovku, grafomotorika je lošija, ali pokušava to ispraviti.
- Proživljavamo sve s našim učenicima. Ako dijete ima problema doma, to utječe na nastavu. Imate učenike po prilagođenom programu, drugačije se posvetite njemu nego onom iz redovitog programa, objašnjava učitelj koji posao zna nositi doma, ali zato u slobodno vrijeme puni baterije.
Kako dolazi s Pelješca, petkom, čim završi nastava, odlazi na poluotok i posveti se maslinarstvu, vinogradarstvu. Psihički se odmara, fizički umara - bole ga ruke i noge, ali ne i glava, prava je to radna terapija. Nakon vikenda opet je u učionici, a učenici s Nikolom nemaju samo dobrog prijatelja, nego i učitelja za pet!
Lakše je s djecom nego s roditeljima
Kaže kako je uvijek lakše s djecom nego s roditeljima.
- Roditeljima sam na roditeljskom sastanku rekao: kad nešto kažem, nije upućeno ni protiv vas ni protiv vašeg djeteta, nego za njegovu dobrobit. Ako ima neki problem, bolje je ukazati na njega i usmjeriti što treba napraviti kako bismo mogli pomoći, napominje prosvjetni radnik.
Preuzeto: Dubrovački vjesnik