Osnovna škola Lipovac

Novog Marofa i Varaždinskih Toplica. Na spomenute gradove ćemo se detaljnije osvrnuti u nastavku. Županija se spominje već 1181. godine u povelji ugarsko-hrvatskog kraljaBele III., a zanimljivo je spomenuti kako su tijekom povijesti pod Varaždinsku županiju pripadali mnogi dijelovi Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke i Međimurske županije. Od svojih početaka Varaždinska županija predstavlja primjer samostalnog vođenja na svome području u odnosu na centralnu vlast. Također, varaždinski kraj je od davnina poznat po svom prosvjetiteljskom nasljeđu, pa stoga i ne čudi činjenica da je uVaraždinskim Toplicama 1480. otvorena prva pučka škola u jugoistočnom dijelu Europe. Iako u znatno manjim dimenzijama, stara Varaždinska županije obnovljena je 1993. godine, te je danas smještena između rijeke Drave na sjeveru, Slovenskih gorica i Macelja na zapadu, te Kalnika na istoku i jugoistoku. Zbog svog bogatog kulturnog nasljeđa, brojnih prirodnih ljepota i organiziranih kulturno-zabavnih manifestacija Županija danas privlači posjetitelje iz cijele Hrvatske. Glavne kulturne znamenitosti Županije su stara varaždinska tvrđava, prelijepi trakošćanski dvorac s jezerom, antičko termalno kupalište Varaždinske Toplice, te mnogi drugi dvorci, kleti, crkvice i kapelice smješteni po zelenim „bregima“.

Varaždin

Varaždin je glavno administrativno, kulturno i gospodarsko središte Varaždinske županije koja je po njemu i dobila ime. Grad se smjestio na desnoj obali Drave, na vrlo važnom zemljopisnom prostoru sjeverozapada Hrvatske. Varaždin se sastoji od 10 gradskih naselja te broji više od 40 tisuća stanovnika. Grad se ističe svojom bogatom kulturnom tradicijom, te jakom industrijom i turizmom.

Iako arheološki dokazi govore o prisutnosti rimljana na području današnjeg grada, ime grada prvi puta se spominje 1181. godine. Nadugo zatim Varaždin je stekao status slobodnog kraljevskog grada poveljom ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. 1209. godine, a isti status je gradu potvrdio i kralj Bela IV. 1220. godine. Važno je spomenuti kako se današnji grad postepeno počeo razvijati uz tvrđavu koju varaždinci nazivaju Stari grad. Istu tvrđavu krajem 14. stoljeća preuzimaju grofovi Celjski, nakon čega utvrda mijenja više vlasnika. Krajem 16. stoljeća grad dolazi u ruke grofova Erdodyja koji su nekoliko narednih stoljeća bili nasljedni varaždinski župani. U vrijeme reformacije i protureformacije, a posebice s dolaskom Isusovaca Varaždin se počinje najviše kulturno razvijati. Tada se gradu otvaraju gimnazija, isusovačke crkve i samostani, te u 18. stoljeću u Varaždinu stoluju brojni hrvatski plemenitaši od kojih izdvajamo Draškoviće, Kegleviće, Patačiće i Sermage. 1755. godine Varaždin postaje upravno sjedište institucija Banske Hrvatske, a 1767. kraljica Marija Terezija osniva Hrvatsko kraljevsko vijeće sa sjedištem u Varaždinu. Grad Varaždin je službeno od tadapa sve do velikog požara 1776. godine bio glavni grad Hrvatske. O tom vremenu danas svjedoče mnoge sačuvane barokne palače i građevine. Nakon požara tadašnja uprava Hrvatske vraćena je u Zagreb. Zbog velikog zalaganja varaždinaca, konačno je u drugoj polovici 19. stoljeća izgrađena pruga koja je doprinijela povezivanju i daljnjem gospodarskom razvoju varaždinskog kraja. Važno je spomenuti kako je početkom 20. stoljeća kada se Hrvatska nalazila usred burnih političkih zbivanja, u Varaždinu djelovao i živio istaknuti hrvatski političar Antun Radić. Iako se poslije prvog svjetskog rata u Varaždinu bilježi razdoblje gospodarske stagnacije, nakon drugog svjetskog rata dolazi ponovo do industrijskog i kulturnog razvoja grada. Konačno, potkraj 20. stoljeća Varaždin je unutar samostalne Hrvatske postao sjedištem Varaždinske županije i biskupije. Nove mogućnosti za daljnji gospodarski razvoj varaždinskog kraja stvorene su otvaranjem autoceste 2003. godine, koja od mađarske granice kroz Varaždin vodi prema Zagrebu i Dalmaciji.

Varaždin s pravom slovi kao najznačajniji grad kulture u sjevernoj Hrvatskoj, pa čudi što se njegova stara barokna jezgra često uspoređuje s Bečem. U gradu se nalaze brojni muzeji i galerije, a od povijesnih građevina izdvajamo barokno-klasicističku plaču Patačić-Putar iz 1745., te zgradu Hrvatskog narodnog kazališta iz 1873. godine. Od vrijednih sakralnih objekata u gradu posebnu važnost imaju župna crkva varaždinskog zaštitnika sv. Nikole iz 1672., te crkva Rođenja Isusova sa samostanom iz prve polovice 18. stoljeća. U gradu se još nalaze brojne crkve od kojih još valja spomenuti franjevačku crkvu i samostan sv. Ivana Krstitelja, zatim crkvu Uznesenja Marijina, crkvu sv. Florijana, crkvu sv. Vida, te crkvu sv. Fabijana i Sebastijana. Među vrijednim kulturnim spomenicima važno je istaknuti Gradski muzej koji je smješten unutar Starog grada koji predstavlja najvažniju varaždinsku povijesnu građevinu, koja je stoljećima bila središte feudalne uprave. Od ostalih kulturnih spomenika još valja spomenuti palaču Sermage iz 1759. izgrađenu u rokoko stilu, zatim gradsku vijećnicu, palaču Drašković, zgradu stare varaždinske gimnazije, palaču Zakmardi, te kuću obitelji Ritz koja predstavlja jednu od najstarijih građevina u gradu. Još izdvajamo i palače Erdody i Keglević, te varaždinsko gradsko groblje koje predstavlja vrijedan hortikulturni spomenik.

Varaždin je i grad s bogatim kulturnim sadržajima od kojih su najvažnije Varaždinske barokne večeri, Međunarodni festival puhačkih orkestara te sve popularniji Špancir fest koji svojim bogatim kulturnim i zabavnim sadržaje privlači mnoge posjetitelje iz cijele regije. U gradu danas djeluje i 7 osnovnih te nekoliko srednjih škola, brojni fakulteti i visoke škole, te po jedna osnovna i srednja glazbena škola. Od brojnih sportskih klubova koji djeluju u gradu svakako je najpoznatiji nogometni klub „Varteks“, koji igra u prvoj hrvatskoj nogometnoj lizi. Konačno, zbog svojeg bogatog kulturno nasljeđa, te razvijene industrije i gospodarstva, za Varaždin se zbilja može reći da je jedno od najugodnijih mjesta za život u našoj domovini.

Varaždinske Toplice

Varaždinske Toplice su grad unutar Varaždinske županije, koji se smjestio u dolini rijeke Bednje, te je tek dvanaestak kilometara udaljen od Varaždina. Kao što o njemu i samo ime govori, gradić je najpoznatiji upravo po termalnom kupalištu i lječilištu.

Iako brojni arheološki nalazi svjedoče o obitavanju ljudi u okolici grada još iz prapovijesnog doba, život Varaždinskih Toplica se svakako bilježi od antičkih vremena. Tada su Rimljani na području na kojem je obitavalo panonsko-ilirsko pleme Jasa, sagradili veliki termalni centar i naselje u razdoblju od 1. do 4. stoljeća po imenu Aquae Iasea. Povijesni ostaci na području današnjeg grada svjedoče o brojnim rimskim javnim zgradama, kupalištima, kanalizaciji, dvoranama, i hramovima. Bitno je spomenuti kako su Aque Iasea bile uništene u ratovima rimljana s Markomanima u 2. stoljeću, ali ih je obnovio car Konstantin početkom 4. stoljeća iako je već krajem istog stoljeća naselje zapušteno. Tek kasnije, početkom 12. stoljeća Ban Aleksijedarovao je toplice Zagrebačkom kaptolu koji ovdje dao izgraditi utvrđeni grad koji je dobio svoj današnji izgled tek krajem 17. stoljeća. Važno je napomenuti kako se danas u toj utvrdi nalaziZavičajni muzej s bogatom kulturno-povijesnom zbirkom. Osimutvrde, u gradu se još ističustambene zgrade iz 16. te škola iz 18. stoljeća, te župni ured iz 19. stoljeća. Od ostalih kulturnih spomenika u gradu izdvajamo još Konstantinovu i pučku kupelj iz 19. stoljeća, težupnu crkvusv.Martina s bogato ukrašenom unutrašnjošću. Danas su Varaždinske Toplice najznačajnije zbog svojih turističko-rekreacijskih i lječilišnih sadržaja, te predstavljaju najposjećenije toplice u Hrvatskoj. U gradu se također održavaju i mnoge kulturne manifestacije od kojih izdvajamo karnevalske svečanosti, Anin bal, Kukuljevićeve dane i Topoličko ljeto. Zbog svojih bogatih izvora termalne vode, grad ima odlične preduvjete za daljnji razvoj zdravstvenog turizma.

Ivanec

Ivanec je grad u Varaždinskoj županiji koji se smjestio na sjevernim padinama Ivančice, a udaljen je tek 21 kilometar od Varaždina. Arheološki dokazi pronađeni u špiljama Vindija, Velika pećina na Ravnoj gori, te Severovom kamenolomu u blizini Vuglovca, svjedoče o tome kako su u okolici današnjeg Ivanca boravile prve ljudske zajednice još u vrijeme pretpovijesti. Tek kasnije u srednjem vijeku grad se počinje razvijati kao sjedište viteškog reda sv. Ivana Jeruzalemskog. Ovaj viteški red poznatiji je pod nazivom „ivanovci“, po čemu je kasnije grad i dobio ime. Prostor današnjeg grada nalazio se na posjedu ivanovaca, koji su imali svoje sjedište u utvrđenom gradu Pusta Bela. Ime grada se po prvi puta spominje 1395. godine kada je dobio status slobodnog trgovišta. U 16. stoljeću obitelj Petheo de Gerse grade u Ivancu dvorac, koji je kasnije pao u ruke grofova Erdody tijekom prve polovice 18. stoljeća. Kasnije, sve od 19. pa do sredine 20. stoljeća kaštel je pripadao obitelj Kukuljević-Sakcinski, a porušen je 1954. godine. Od vrijednih sakralnih spomenika u gradu valja spomenuti crkvu svete Magdalene, te kapelu svetog Duha koja se nalazi nedaleku Ivanca u mjestu Prigorci. Bitno je istaknuti kako je Ivanec tijekom 19. stoljeća bio poznat i kao rudarsko naselje zbog nalazišta ugljena u okolici grada. Danas u gradu djeluju po jedna osnovna i srednja škola, a u sklopu Pučkog otvorenog učilišta djeluje i glazbena škola. Osim bogatog kulturno-povijesnog nasljeđa, Ivanec se ističe i prelijepom prirodom te rodnim vinogradima koji predstavljaju velik potencijal za razvojem turizma. Najveće turističke atrakcije u grad su planinarenje na Ivančicu, te posjet ruševinama brojnih utvrđenih gradova na istom vrhu.

Lepoglava

Lepoglava je grad u Varaždinskoj županiji koji se smjestio u dolini rijeke Bednje, tek osam kilometara nedaleko od Ivanca. Grad se prvi puta spominje 1399. godine, da bi već iduće godine grof i ban Herman II. Celjski u njemu osnovao pavlinski samostan s crkvom sv. Marije. Samostan je izgrađen na brijegu gdje se nalazila crkvica sv. Ivana na Gorici, gdje se su Celjski također dali porušiti stari srednjovjekovni grad. Bitno je istaknuti kako je 1696. samostan postao središte hrvatsko-slavonske pavlinske provincije, te je od svojih početaka pa sve do ukidanja pavlinskog reda 1789. godine bio centar kulturnog, prosvjetnog i znanstvenog rada. Od 1582. pa sve do 1637. godine ovdje je djelovala pavlinska gimnazija, a tijekom druge polovice 17. stoljeća ovdje djeluju filozofska i bogoslovna škola. Nakon što je Josip II. ukinuo pavlinski red, kulturni i znanstveni rad zamire, a samostan s crkvom biva predan Čazmanskom kaptolu. Sredinom 19. stoljeća samostan je pretvoren u kaznionicu sve do 2001. godine kada je pavlinski kompleks odvojen od zatvorskog predan na upravljanje Varaždinskoj biskupiji. Nakon težih oštećenja crkve i samostana krajem drugog svjetskog rata, tek od 1990. godine napokon se samostan detaljno restaurira. Danas je lepoglavska crkva sa samostanom po svojim dimenzijama, arhitekturi te vrijednim umjetnina svakako jedan od najznačajnijih spomenika kulture u Hrvatskoj.

Danas je Lepoglavi smještena središnja kaznionica u Hrvatskoj, a u njoj robovali najistaknutije ličnosti naše nedavne povijesti. Nakon proglašenja samostalne Hrvatske početkom devedesetih prošlog stoljeća, Lepoglava se okreće svojoj bogatoj prošlosti i turizmu na kojima nastoji temeljiti svoju budućnost. Osim bogatog kulturnog nasljeđa koje se veže uz pavlinsku crkvu i samostan, okolica Lepoglave je poznata po svojim prirodnim ljepotama koje nudi rijeka Bednja te okolna umjetna jezera i šume.

Ludbreg

Ludbreg je grad u Varaždinskoj županiji koji se smjestio na lijevoj obali rijeke Bednje, te je tek 25 kilometara udaljen od Varaždina. Na području današnjeg grada se u vrijeme rimljana nalazilo urbanizirano naselje sa zidinama pod nazivom Iovia-Botivo, a u 4. stoljeću Ludbreg je bio sjedište biskupije. O boravku rimljana u ovim krajevima svjedoče brojni ostaci kao što kupališta, stambene zgrade, žitnica i gradske zidine, te brojni predmeti izrađeni od keramike, stakla i metala. Ime današnjeg grada prvi se puta spominje 1320. godine kao castrum Ludbreg, kojim je u srednjem vijeku vladala obitelj Turzocijevih. Godine 1461. Ludbreg se spominje kao trgovište, a nakon Turzocijevih njime vlada obitelj Erdody, da bi ga od 17. stoljeća preuzeli Batthyanyi. Tijekom 20. stoljeća Ludbreg se polako razvio u centar Ludbreške Podravine. Od kulturnih spomenika u gradu svakako treba izdvojiti dvorac Bathyany čija je dvorska kapela preuređena u restauratorsku radionicu. Od vrijednih sakralnih objekata u gradu izdvajamo gotičku župnu crkvu sv. Trojstva iz 14. stoljeća koja biva pregrađena i proširena početkom 19. stoljeća. Zanimljivo je spomenuti kako se u toj crkvi od 18. stoljeća čuva relikvija s Predragocjenom Krvi Isusovom koja je prema predaji nastala tijekom mise u kapelici sv. Križa 1411. godine u Ludbregu. Ovo čudo je papa Leon X. godine 1513. priznao proglasivši Ludbreg svetištem. Isto tako, vezano uz ovaj događaj važno je spomenuti kako je 1739. Hrvatski sabor u Varaždinu donio odluku o izgradnji kapelice u čast Presvete Krvi Kristove, koja je ostvarena tek 1994. godine. Ludbreg je poznat i po tome što se prema legendi smatra centrom svijeta, a na glavnom gradskom trgu nalazi se i točka koja predstavlja to središte. Glavne kulturne manifestacija u gradu su proštenje, fašnički dani i biciklijada.

Novi Marof

Novi Marof je grad u Varaždinskoj županiji koji se smjestio 18 kilometara južno od Varaždina. Grad se sastoji od 23 naselja s kojima broji više od 13 tisuća stanovnika. Novi Marof prvi puta se spominje 1209. godine gdje se u povelji o slobodnom gradu Varaždinu spominje castrum Greben. Ova utvrda bila je sve do 15. stoljeća u vlasništvu obitelj Grdun de Gereben, a njezine ruševine i danas se nalaze na obroncima Ivančice nedaleko grada. Od 15. stoljeća grebenskim vlastelinstvom vlada obitelj Batthyany, da bi ga sredinom 17. stoljeća preuzela obitelj Erdody. Pouzdano se zna kako početkom 18. stoljeća stari castrum više nije u funkciji, a 1666. se spominje prvi puta Novo ladanje, to jest, Novi Marof kao obitavalište obitelji Patačić. Oni su njime vladali do 1776. kada ga preuzimaju obitelj Erdody koja je dala obnoviti isti dvorac s perivojem. Bitno je istaknuti kako je početkom 20. stoljeća dvorac kupila država te mu je prenamijenila funkciju u Državno lječilište za plućne bolesti, koje i danas djeluje. Već krajem 19. stoljeća kroz Novi Marof prolazi željeznička pruga koja je omogućila daljnje povezivanje i gospodarski razvoj grada i njegove okolice. Danas je Novi Marof razvijen grad s velikim gospodarski ali i turističkim potencijalom. U gradu djeluje jedna osnovna škola i jedna osnovna glazbena škola, a od kulturnih udruga tu su KUD „Marof“, te udruga mladih „Mladi za Marof“. Novi Marof ima i razvijenu građevinsku, drvnu i tekstilnu industriju, a velik broj domaćeg pučanstva je zaposlen u zdravstvu.

Osim spomenutog jednokatnog dvorca s perivojem, od važnih kulturnih spomenika u gradu izdvajamo ruševine Grabengrada, i spomenički kompleks Belu s dvorcem. Od vrijednih sakralnih objekata u okolici grada važno je istaknuti gotičko-baroknu crkvu Bl. Djevice Marije Kraljice Sv. Krunice iz 15. stoljeća u Remetincu, te župnu crkvu sv. Vida u Madžarevu. Od rekreacijskih aktivnosti okolica Novog Marofa nudi dobre mogućnosti za planinarenje, lov i ribolov.