Osnovna škola Lipovac

Ovo područje od davnina je bilo pogodno za razvoj ljudskih zajednica o čemu svjedoče i 4 do 5 tisuća stari ostaci ljudske prisutnosti. Najstariji narod koji je živio na području današnje županije bili su Iliri, nakon kojih u 4. stoljeću dolaze Kelti te Rimljani koji u 1. stoljeću grade mostove, ceste i u utvrde. Nakon dolaska raznih barbarskih plemena te raspadom Rimskog carstva, tek u 7. stoljeću ovdje dolaze Hrvati, te vladaju na području današnje Osječko-baranjske županije sve do nastanka hrvatsko-ugarskog kraljevstva 1102. godine. U prvoj polovici 16. stoljeća ovu cijelu regiju zauzimaju Turci koji ovdje vladaju sve do 1687. kada ih protjeruje Austrijska vojska. Već u 18. stoljeću cijela regija se obnavlja pod Austro-ugarskom upravom što je vidljivo po otvaranju mnogih tvornica iz tog vremena, te pojačanom urbanom, kulturnom i obrazovnom razvoju. Upravo duh tog razdoblja očituje se ponajviše po urbanom izgledu današnjih gradova Osječko-baranjske županije. Od 1918. do 1945. godine ovo područje je prvo bilo dio Države Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega je od 1945. do 1991. u sastavu Jugoslavije. Nakon osamostaljenja Hrvatske, od 1991. godine ova čitava regija biva pogođena teškim ratnim stradanjima i djelomičnom okupacijom koja definitivno završava mirnom reintegracijom 1998. godine.

Danas se Osječko-baranjska županija okreće u smjeru obnove i novih gospodarskih poticaja posebice na području poljoprivrede i prehrambene industrije, ali i na područjima zanatstva, prometa, drvno-prerađivačke industrije i turizma. Važno je spomenuti kako zbog povoljnih prirodnih uvjeta posebice u primarnom dijelu poljoprivrede, ova županija zaslužuje svrstavanje u najvažniji dio hrvatske žitnice. Osim gospodarskih vrijednosti, Osječko-baranjska županija obiluje mnogim kulturnim i obrazovnim institucijama, te događanjima na koje ćemo se detaljnije osvrnuti tijekom opisivanja gradova ove županije.
 

Osijek

Osijek je upravno, gospodarsko, prometno i kulturno središte Osječko-baranjske županije. Smjestio se na desnoj obali Drave, 25 kilometara uzvodno od njenog ušća u Dunav. Osijek je i najveći grad ne samo Osječko-baranjske županije već i čitave istočne Hrvatske, a zbog neposredne blizine rijeke Drave on je i lučki grad. Dobio je ime zbog svog smještaja iznad okolnih voda gdje je moguća izgradnja nastambi zbog „oseke“. Kasnije mađarske i njemačke varijante imena grada sve potječu iz ovog hrvatskog korijena imena grada.

Bogata povijest ne samo da je oblikovala dušu Osijeka, nego se ocrtava i u njegovom fizičkom izgledu tako da se grad danas sastoji od nekoliko dijelova od kojih su najvažniji stari grad Tvrđa koji je izgrađen u baroknom stilu tijekom 18. stoljeća, zatim Gornji grad, Donji grad, Novi grad te Ratfala koji su izgrađeni u stilu klasicizma, historicizma i secesije. Osim skladnog urbanog izgleda koje obrubljuje rijeka Drava, Osijek je prepun zelenila o čemu svjedoče i 17 parkova koji zauzimaju veliki dio grada.

O prvim ljudskim naseobinama na području grada svjedoče dokazi o ilirsko-keltskom naselju iz 4. stoljeća pod imenom Mursa. Već početkom prvog stoljeća u Mursi Rimljani grade utvrđeni logor i koloniju. Nakon provale Huna i Gota u 6. stoljeću, na područje grada dolaze Hrvati, za koje se pretpostavlja da su ovdje izgradili svoje naselje već u 8. stoljeću, no pouzdano je dokazano kako Hrvati 1091. godine grade novo naselje na području stare Murse. Krajem 12. stoljeća Osijek se prvi puta spominje u dokumentima vezanim uz grad kao trgovište i luka u posjedu cistercitske opatije Cikador, iz Baranje. 1526. godine sultan Sulejman II. veličanstveni zauzima grad. Od tada Osijek je sve do 1687. godine u rukama Turaka, nakon čega postaje uporište Habsburgovaca koji ubrzo izgrađuju Tvrđu unutar čijih bedema se kasnije razvija grad s kućama u baroknom stilu. Nakon prestanka Turske opasnosti grad se gospodarski i kulturno razvija što dovodi do spajanja tri gradske općine u jednu krajem 18. stoljeća. Već i prije toga u gradu su se nalazile knjižnice i kazališta, a u gradu su još prvom polovicom 18. stoljeća djelovale latinska gimnazija, štamparija, te viši studiji filozofije i teologije. Konačno, 1809. godine Osijek je proglašen slobodnim kraljevskim gradom unutar Austro-ugarske monarhije. Kroz 19. stoljeće grad se ubrzano razvija u gospodarskom i kulturnom smjeru. U tom vremenu u gradu se gradi bolnica, županijska palača i Hrvatsko narodno kazalište, ali i otvaraju se srednje škole različitih usmjerenja. Tijekom prve polovice 20. stoljeća Osijek prolazi kroz teška ratna razdoblja prvog i drugog svjetskog rata, nakon čega se u drugoj polovici 20. stoljeća u gradu otvaraju brojni fakulteti i više škole, te Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera. Nakon što je Hrvatska stekla svoju samostalnost početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Osijek je pretrpio teška ratna razaranja, te se nakon mirne reintegracije istočne Slavonije 1998. godine grad na Dravi danas ponovo ubrzano razvija na područjima gospodarstva, prometa i kulture.

Osijek je danas predivan spoj povijesti koja se zrcali u urbanom izgledu grada i prirode koja ga okružuje. U gradu se nalazi tri kazališta i kina, mnogobrojne knjižnice, više umjetničkih galerija te muzej Slavonije. Od obrazovnih ustanova bitno je spomenuti kako u gradu djeluje 11 fakulteta, 18 srednjih i 20 osnovnih škola. Od mnogobrojnih sportskih klubova u gradu svakako je najvažnije spomenuti prvoligaški nogometni klub Osijek te veslački klub IKTUS, a od kulturno umjetničkih društava ovdje između ostalog djeluju i Hrvatski tamburaški savez, Hrvatsko čitateljsko društvo i HKUD „Osijek 1862“.

Osječka Tvrđa jedna je od glavnih atraktivnih i vrijednih kulturnih spomenika u gradu, te je od 1999. godine uvrštena kao kandidat za popis svjetske baštine UNESCO-a. Tvrđa se sastoji od velikog baroknog trga Sv. Trojstva koji je okružen plemićkim, građanskim i vojnim zgradama s velikim spomenikom posvećenom Sv. Trojstvu na središtu trga. Od ostalih zanimljivih mjesta važno je istaknuti riječnu luku na Dravi, sa Zimskom lukom smještenom uz pitomo šetalište ili kako ga osječani zovu „promenada uz rijeku". Glavni gradski trg koji je ugodno mjesto za kupovinu, šetnju ili izlazak, dobio je ime po ocu domovine, dr. Ante Starčeviću čiji se kip danas i nalazi na ovom mjestu. Zaštićeni hortikulturni spomenici u Osijeku su park kralja Tomislava i park Petra Krešimira IV. Osijek je također i grad mostova od kojih se posebno ističe viseći most preko Drave koji spaja Osijek sa Baranjom. Bitno je napomenuti kako se u Osijeku nalazi i jedan od malobrojnih zooloških vrtova u Hrvatskoj, a definitivno je jedini u koji možete doći i skelom preko rijeke Drave.

Osijek je oduvijek bio industrijsko središte, pa i ne čudi što ga se često uspoređivalo s Manchesterom. Svojevremeno se smatralo da je Osijek čak više industrijaliziran od Zagreba. U Osijeku se danas proizvode razni proizvodi prepoznatljive kvalitete i tradicije za cijelu Hrvatsku i širu regiju. Neki od tih proizvoda su poljodjelski strojevi, sapun, žigice i deterdženti, te razni proizvodi prehrambene industrije kao što su keksi, vafli i pivo.

Od mnogih poznatih ljudi koji su živjeli u Osijeku odvojiti ćemo kardinala Franju Šepera, zatim glumca Fabijana Šovagovića, predsjednika sabora RH Vladimira Šeksa, pjevača Miroslava Škoru, te nogometaša Davora Šukera.

Od kulturnih događanja u gradu valja izdvojiti Festival hrvatske tamburaške glazbe, zatim Osječke ljetne večeri te dan grada. Rekreacijski centar Copacbana također obogaćuje turističku ponudu grada, posebice tijekom ljetnih mjeseci kroz aktivnosti koji se održavaju na raznim sportskim terenima i bazenima. Osijek, kao i čitava Slavonija, poznat je i po vrhunskim gastronomskim tradicionalnim slavonskim specijalitetima kao što su kulen, kobasice, šunke, te jela od divljači i ribe. Naravno, Osijek je poseban i po tome što je jedan od dva grada u Hrvatskoj u kojem vozi električni tramvaj.
 

Đakovo

Đakovo je grad koji se smjestio u središtu Slavonije unutar Osječko-baranjske županije, tek 37 kilometara jugozapadno od Osijeka. Sami grad koji se sastoji od devet naselja je središte Đakovštine koja predstavlja bogatu okolicu oko Đakova.

U gradu postoje brojni lokaliteti koji govore o dugoj i burnoj povijesti Đakova staroj više od pet i pol tisuća godina prije Krista. O ljepoti ovog kraja svjedoči i činjenica da je rimski car Markus Aurelius Probus ovdje zasadio vinograde u drugoj polovici trećeg stoljeća. Tada je na području današnjeg grada postojalo mjesto Certissa. O tragu koji su ovdje ostavili Rimljani svjedoče danas rimski grobovi i antički mozaici koji se nalaze na lokalitetu Štrbinci, nedaleko Đakova.

Tek 1239. godine zbog nemira u Bosni izazvanih u sukobima sa Bogumilima, brat ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV., Koloman, poklonio je grad i cijelu okolicu Bosanskom biskupu za novo sjedište biskupije. Godine 1244. i sam kralj Bela IV. potvrdio je ovu darovnicu kada se po prvi puta i spominje ime Dyaco odnosno Đakovo. Zanimljivo je kako je do danas Đakovo ostalo biskupski grad kao sjedište Đakovačko-srijemske biskupije. O postojanju gotičke katedrale i biskupskog dvora opasanog zidinama svjedoče dokumenti iz 14. stoljeća, ali i danas su ostali vidljivi ostaci zidina. Iz toga vremena spominje se i civitas Diako u kojem su se držali sajmovi. U prvoj polovici 16. stoljeća grad zauzimaju Turci koji ruše gotovo sve crkve umjesto kojih grade džamije, a grad mijenja ime u Jakova. Turci se ovdje zadržavaju skoro 150 godina, nakon čega se konačno 1690. godine u grad vraća biskup i gradi novu ali skromniju katedralu sa biskupskim dvorom. Nakon odlaska Turaka slijedi izgradnja grada, povećava se broj stanovništva, a otvara se i prva škola 1751. godine. Već 1773., Đakovo postaje sjedište triju biskupija koje se spajaju u Bosansko-Đakovačko-Srijemsku biskupiju. Početkom 19. stoljeća u gradu se osniva udruženje obrtnika, a sam razvoj najviše je povezan sa izgradnjom mlinova i ciglana u tom razdoblju. Nakon što je 1849. godine za đakovačkog biskupa izabran Josip Juraj Strossmayer grad se kulturno i gospodarski uzdiže, a sam biskup Strossmayer uzdiže biskupsko gospodarstvo na viski nivo kojim ostvaruje velike pothvate od kojih je za Đakovo najznačajnija izgradnja nove, trobrodne katedrale Sv. Petra. Izgradnja ovog najljepšeg sakralnog spomenika u Slavoniji započela je 1866. i trajala je punih 16 godina. Kao važan simbol grada svakako moramo izdvojiti i Ergelu Đakovo koja svoje korijene postojanja vuče još iz davne 1374. godine, a danas slovi kao jedna od najstarijih ergela u Europi, i nosi ime „Državna ergela lipicanskih konja“.

Danas Đakovo ne samo da je biskupsko, već je i gospodarsko i kulturno središte Đakovštine, sa više od 30.000 stanovnika. U gradu djeluju i po tri osnovne i srednje škole, te kulturno umjetnička društva „Sklad“ i „Tena“.

Zbog svoje bogate povijesti, kulturnih sadržaja, atraktivnih mjesta i prelijepe prirode, Đakovo ima veliku turističku perspektivu. Neke od vrijednih znamenitosti koje valja izdvojiti osim već spomenutih katedrale Sv. Petra i ergele lipicanskih konja, jesu: Jezero Jošava okruženo jezerima i vodotocima koji su bogati ribom; zatim korzo koji je omiljeno okupljalište domaćih ljudi, a proteže se od katedrale do crkve Svih Svetih; te trg, spomenik, muzej i perivoj đakovačkog velikog biskupa Josipa Juraja Strossmayera. Zbog velike količine kulturnih i prirodnih sadržaja posjetiteljima Đakova biti će potrebno više od jednog dana kako bi u miru uživali u većini turističke ponude.

Jedno od najznačajnijih kulturnih događanja u Đakovu svakako je tradicionalna smotra folklora pod nazivom „Đakovački vezovi“. Tu su još i Silvestarske noći, Đakovački bušari i Smotra starogradskih plesova i pjesama. Od poznatih osoba koje su djelovale u Đakovu svakako je najpoznatiji već spomenuti Josip Juraj Strossmayer, ali važno je spomenuti i biskupa Antuna Mandića koji ovdje otvara Bogoslovno sjemenište te je dao svoj doprinos u gospodarstvu i vinogradarstvu ovoga kraja.
 

Našice

Našice su grad unutar Osječko-baranjske županije koji se nalazi pedesetak kilometara zapadno od Osijeka, a smješten je na sjevernim padinama Krndije. Grad se sastoji od 19 naselja i ima nešto manje od 20 tisuća stanovnika.

Ime grada prvi puta se spominje 1229. godine u srednjovjekovnim dokumentima pod imenom Nekche. U 13. stoljeću mjesto je bilo posjed templara roda Aba, koji ovdje grade crkvu Sv. Martina i castrum, to jest, gradište koje se nalazi uz današnje groblje. Kasnije, Našice mijenjaju vlasnike od ivanovaca, Gorjanskih pa sve do knezova Iločkih Ujlaky, a u razdoblju od 1532. pa sve do 1687. mjestom vladaju Turci. Bitno je naglasiti kako na našički posjed od kraja 13. stoljeća dolaze franjevci čiji je trag i danas vidljiv po prelijepoj ranogotičkoj crkvi i samostanu Sv. Antuna Padovanskog. Ova građevina je u 18. stoljeću poprimili svoj konačni, barokni izgled. Nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva, posjed u Našicama kupuju grofovi Pejačević koji su ga posjedovali sve do 1945. godine. Ovdje je bitno istaknuti kako je klasicistički dvorac obitelji Pejačević jedna od najljepših građevina u Slavoniji, pored koje se nalazi i manji lovački dvorac. Uz oba dvorca nalazi se i prelijepi park koji je ujedno i hortikulturni spomenik. U gradu se još nalazi i kripta obitelji Pejačević, i grob poznate našičke skladateljice Dore Pejačević.

Zbog svog povoljnog položaja, bogate kulturne baštine i prelijepe prirode, Našice imaju sve preduvjete za nastavak razvoja turizma. Jedna od atrakcija koja privlači posjetitelje je svakako i privatni zoološki vrt obitelji Biziku u blizini Našica. Uz solidnu sportsku ponudu koju čine teniski tereni, vožnja čamcima po ribnjaku i jezerima, okolica Našica je pogodna za lov i ribolov.

Od gospodarskih aktivnosti u grad najznačajnije je poljodjelstvo, ribarstvo, tekstilna, drvna i cementna industrija prepoznatljiva po imenu tvrtke „Našicecement“. Današnjeg nositelja gospodarskog razvitka predstavlja NEXE grupa.

Između ostalog, Našice danas imaju i dvije osnovne i jednu srednju školu, te mnoge sportske klubove od kojih je najpoznatiji rukometni klub Nexe koji se natječe u prvoj hrvatskoj rukometnoj ligi.

Osim već spomenute Dore Pejačević, iz Našica nam dolazi i poznati slikar Isidor Kršnjavi, te glumica Sandra Lončarić.
 

Beli Manastir

Beli Manastir je grad koji se nalazi na baranjskoj strani Osječko-baranjske županije, tek 32 kilometara sjeverno od Osijeka. Grad se sastoji od 4 naselja, i predstavlja svojevrsno gospodarsko i kulturno središte Baranje, te je ujedno i njeno najveće mjesto sa oko 10.000 stanovnika.

Dva otkrivena sloja sa zemunicama svjedoče o prapovijesnom obitavanju ljudi na ovom području. Ime grada potječe iz srednjeg vijeka kada je 1227. godine mađarski palatin dao na svojem imanju, koje se do tada zvalo Pel, izgraditi samostan. Od tada se mjesto naziva Pel Monostor, odnosno Pelov samostan. Nakon što je 1920. južna Baranja pripala kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca mjesto je promijenilo ime u svoj današnji naziv, Beli Manastir. Važno je istaknuti kako je potreba za razvitkom Belog Manastira kao mikro-regionalnog centra nastala nakon što se južna Baranja odvojila od sjeverne 1920. godine. Osim spomenutog samostana u gradu se nalazi i crkva Sv. Martina, te Parohijska crkva sa vrijednim arhitektonskim elementima iz 18. stoljeća.

Najrazvijenije gospodarske grane u Belom Manastiru su poljodjelstvo, vinogradarstvo, proizvodnja alkohola, octa, šećera i cigli. U gradu se nalaze dvije osnovne i tri srednje škole, a od kulturnih zbivanja u gradu najznačajniji je Baranjski bećarac na kojem se prezentira tradicija Baranje kroz folklornu pjesmu, ples i gastronomiju. Kao povijesno središte Baranje, Beli Manastir nudi svojim posjetiteljima veliku gastronomsku ponudi čiji su neizostavni dio tradicionalni Baranjski paprikaš, i visoko kvalitetna Baranjska vina. Osim toga, svakog posjetitelja Belog Manastira svakako će zanimati i već spomenuti ostaci zemunica iz brončanog doba, i srednjovjekovni katolički samostan iz 13. stoljeća. Nadalje, u blizini grada, u naselju Kneževo nalazi se i barokni dvorac sa kasnobarokno-klasicističkim perivojem koji je zaštićen kao hortikulturni spomenik. U blizini grada, u selu Petlovac nalazi se i etnološki muzej Rusina i Ukrajinaca.

Od poznatijih osoba iz Belog Manastira nam dolazi jedina gajdašica Baranje Maja Kešić, te povjesničar Marko Cmrečnjak.
 

Belišće

Belišće je grad unutar Osječko-baranjske županije, koji se nalazi tek 28 kilometara sjeverozapadno od Osijeka, nedaleko Valpova i Donjeg Miholjca, a kroz grad prolazi rijeka Karašica. Sa svojih 8 naselje, Belišće danas broji gotovo 12.000 stanovnika.

Belišće je relativno mlado mjesto, jer je nastalo tek u 19. stoljeću kao radničko naselje unutar drvno-prerađivačke industrije koju je pokrenuo mađarski trgovac Salamon Heinrich Gutmann. On je na području današnjeg Belišća otvorio veliku pilanu i tvornicu za preradu drva, a mjesto je uspio povezati sa prugom Osijek-Koprivnica. Nakon burnih ratnih godina prve polovice 20. stoljeća, Belišće nastavlja sa gotovo najvećom proizvodnjom celulozno-papirnih proizvoda u ovom dijelu Europe, zbog čega je nažalost doprinjelo i velikom zagađenju prirode i okoliša. Nakon, teškog stradavanja tijekom Domovinskog rata početkom devedesetih prošlog stoljeća, Belišće se ponovo danas okreće ubrzanom gospodarskom, ali i kulturnom razvoju. Ovom razvoju uvelike će pridonijeti izgradnja gospodarske zone i mosta koji će spajati Slavoniju sa Baranjom preko rijeke Drave.

Iako se najčešće Belišće prepoznaje kao industrijski grad, ili kao „grad papira“, on se svakako može nazvati i „gradom sporta“ jer je iz njega između ostalih sportaša potekao i poznati svjetski i olimpijski prvak u kajaku Matija Ljubek. Osim mnogih sportskih klubova u gradu djeluje osnovnoškolski centar sa sportskom dvoranom i bazenom, a za kulturno-umjetničke aktivnosti postoje prostori Doma kulture i Doma mladih. U gradu djeluje i muzej, te bogata knjižnica.

U Belišću se još nalaze i dobro očuvane zgrade industrijske arhitekture u kojima su živjeli radnici, te Gutmanova plača koja je stradala tijekom Domovinskog rata i nažalost još uvijek čeka svoju potpunu obnovu.
 

Donji Miholjac

Donji Miholjac nalazi se unutar Osječko-baranjske županije u blizini mađarske granice, nadaleko Našica, sa desne obale rijeke Drave.

Zbog svog povoljnog zemljopisnog položaja Donji Miholjac je još od paleolita bio atraktivno mjesto za obitavanje ljudi o čemu svjedoče i arheološki nalazi pronađeni na više lokacija u okolici grada. O ostacima Rimske vladavine na području grada svjedoči Ptolomejeva karta iz druge polovice 2. stoljeća koja bilježi vojnu postaju pod imenom „Mariniana“, na području današnjeg Donjeg Miholjca. Hrvati na ove prostore dolaze tijekom velike seobe naroda u 7. stoljeću, a u 10. stoljeću uspijevaju zaustaviti prodor Mađara preko rijeke Drave. Već u 11. stoljeću ovo područje pada pod utjecaj Mađara zbog novo stvorene hrvatsko-ugarske personalne unije, pa tako i Donji Miholjac tada pada pod biskupiju iz Pečuha. Godine 1057. spominje se po prvi puta ime Donjeg Miholjca u dokumentu o darivanju zemljišta na kojem će se izgraditi crkva Sv. Mihaela na području grada. Od tada se okolica oko crkve počinje nazivati Sv. Mihael, a 2007. godine grad je slavio 950 godišnjicu svog postojanja.

Godine 1818. izgrađen je stari dvorac u Donjem Miholjcu za obitelj Prandau, a skoro stotinjak godina kasnije grof Mailath 1903. godine započinje izgradnju novog dvorca poslije posjeta cara Franje Josipa Donjem Miholjcu. Ovaj neogotički dvorac je građen u engleskom Tudor stilu, te obiluje terasama, balkonima i ukrasnim prozorima. Oko dvorca se nalazi park koji je ujedno i hortikulturni spomenik. Godine 1930. dvorac je prodan obitelji Schlesinger koja ga posjeduje do 1941., kada obitelj napušta Jugoslaviju početkom Drugog svjetskog rata. Ovaj prekrasan dvorac koji privlači svojim sladnim izgledom i ljepotom, danas je mjesto gdje se sastaje gradska uprava Donjeg Miholjca.

Važne gospodarske grane na koje se oslanja Donji Miholjac su poljodjelstvo, proizvodnja bezalkoholnih pića, tjestenine, te prerada gume i plastike. Važno je istaknuti kako u okolici Donjeg Miholjca postoje ribnjaci, i nalazišta nafte i zemnog plina.

U gradu se nalazi i po jedna osnovna i srednja škola, te u njemu djeluju mnogi sportski klubovi od kojih izdvajamo rukometni klub Mladost, te mnoga kulturno umjetnička društva među kojima se nalazi i KUD „Matija Gubec“, te klub mladih Donji Miholjac. Najznačajnije kulturno događanje u gradu je Miholjačko sijelo kroz koje se prezentira folklor i gastronomska ponuda Donjeg Miholjca. Isto tako, gradska okolica nudi odlične uvjete zaljubljenicima u lov i ribolov. Od poznatijih osoba koje su djelovale u Donjem Miholjcu izdvojiti ćemo književnika Augusta Harambašića.
 

Valpovo

Posljednji od gradova koji ćemo opisati u sklopu Osječko-baranjske županije, je grad Valpovo, koji se nalazi tek 25 kilometara sjeverozapadno od Osijeka, a sastoji se od 8 naselja.

Pretpostavlja se kako se u antičko vrijeme na području današnjeg Valpova nalazilo mjesto pod nazivom Iovalium. Iako se ime grada prvi puta pismeno javlja 1332. godine, ime Valpovo se jasno spominje u povijesnim dokumentima iz 1438. kao „castrum i oppidum Walpo“. Sačuvani dijelovi ove utvrde danas se nalaze unutar dvorca Prandau-Normann. Od 1543. do 1687. Valpovo pada pod vlast Osmanlija, ali već 1721. grad je u rukama obitelji Hilleprand-Prandau koja je početkom 19. stoljeća pregradila stari burg u dvorac. Od 1885. dvorac je u posjedu obitelji Normann. Inače, srednjovjekovno-barokni kompleks dvorca Prandau-Normann koji se nalazi u srcu Valpova, svakako je jedan od najvažnijih valpovačkih kulturnih spomenika. Oko dvorca i danas je vidljiv iskopani opkop koji je nekoć služio za obrambene potrebe Wasserburga Walpa.

Gospodarstvo u Valpovu se temelji na poljodjelstvu, stočarstvu i šumarstvu, te drvnoj i prehrambenoj industriji, a u blizini grada nalaze se i nalazišta nafte i zemnog plina. Danas se u gradu nalaze tri osnovne i jedna srednja škola, te jedna ustanova za obrazovanje odraslih. U Valpovu su posebno aktivne i mnoge kulturno-umjetničke udruge od kojih izdvajamo HKUD „Valpovo 1905“ i Maticu Hrvatsku – Ogranak Valpovo, te Zajednicu tehničke kulture. Od sportskih klubova izdvajamo odbojkaški klub „Valpovka“ koji igra u 1.b hrvatskoj odbojkaškoj lizi. Najvažnije kulturno događanje u Valpovu je Ljeto Valpovačko, koje je ujedno i jedno od najstarijih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj, a okuplja brojena folklorna i kulturno-umjetnička društva sa svrhom očuvanja i njegovanja tradicije.

Od spomenika velike kulturne vrijednosti u Valpovu definitivno spadaju i povijesne orgulje, od kojih su jedne kasnobarokno-klasicističke izrađene rukom majstora Caspara Fischera iz 1805., a nalaze se u baroknoj crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, te romantičarske orgulje Josefa Angstera iz 1876. koje se nalaze u kapeli Presvetog Trojstva unutar dvorca Prandau-Normann. Važno je spomenuti kako se unutar spomenutog dvorca nalazi i muzej Valpovštine u kojemu se nalaze vrijedni povijesni i etnografski artefakti iz Valpova i njegove okolice. Konačno, ribolov, gurmanski specijaliteti te poznata pića kao što su šljiva Valpovka i Valpovačka rakija također upotpunjuju bogatu turističku ponudu Valpova.