Kako je budizam u Indiji u VII. stoljeću polako zamirao, budisti su napustili ovo svoje prebivalište. Nastambe u kamenu prekrila je vegetacija i Ajanta je nestala iz sjećanja ljudi. Ponovo ih je otkrio 1819. godine britanski vojnik John Smith, i to za vrijeme njegova lova na tigra.
Ajanta je jedinstvena ponajprije stoga što je cijeli kompleks građevina koje uključuju 5 pećina-hramova (chaitye) i 24 pećine-samostana (vihare) udubljen u klisuri na visini od 75 metara u dužini od 500 metara.
Pećine se protežu gotovo kilometar uz rijeku a svaka od njih nekad je bila spojena s rijekom kamenim ili drvenim stubama, dok ih sada povezuje betonska staza. Pećine su označene brojevima, pa su tako brojevi 9, 10, 19, 26 i 29 mjesta bogoslužja – “chaitye”, dok su druge „vihare” ili „sangharame”, odnosno samostani u kojima su živjeli redovnici.
Gradnja Ajante vjerojatno je započela u II. stoljeću prije Krista, a završila u VII. stoljeću poslije Krista. Gradnja se odvijala u dvije faze, s prekidom od gotovo četiri stoljeća između te dvije faze. Sve pećine iz prve faze nastale su prije Krista, od kojih je najstarija pećina br. 10 iz II. st. pr.Kr. Ovaj se period naziva razdobljem Satavahana, po vladarskoj dinastiji koja je omogućila izgradnju ovih građevina, ali i razdobljem Hinayana, karakterističnom po tome što se Buddhu nije prikazivalo ljudskim likom, već samo simbolički.
Kasnija faza traje od V. do VII. st. i naziva se razdobljem Mahayana, kada je bilo dozvoljeno prikazivanje Buddhe u ljudskom liku.
Tijekom nekih devet stoljeća života u Ajanti pročelja, trijemovi i unutrašnjost vihara dobivali su sve bogatiju ornamentiku, kako u obliku reljefa i kipova, tako i u dekorativnim i figurativnim muralima.
Umjetnici, budući da su slikali u mračnim prostorima, za osvjetljenje pored baklji koristili i posude s vodom, ogledala i bijelo platno kako bi reflektirali sunčevu svjetlost.
S posebnom su pažnjom pripremali podlogu prije nanošenja boje (tehnikom sličnom onoj koju nalazimo u drevnom Egiptu, a i faze oslikavanja su vrlo slične). Smjesa gline pomiješane s usitnjenim rižinim ljuskama i kravljom balegom nanosila se na grubo obrađenu površinu zida. Kad bi se taj sloj dobro osušio, nanosio se sloj gipsa. Na tu se površinu ucrtavalo konture budućih prikaza, a potom se nanosilo boju. Boje biljnog i mineralnog porijekla davale su široku paletu od čak šest nijansi crvene, četiri nijanse žute, ljubičaste, plave, crne, bijele i nekoliko nijansi smeđe boje.
Deset stoljeća prije rođenja slavnih slikara poput Michelangela, Leonarda DaVincia i europske renesanse, ti nepoznati umjetnici već su znali kako opisati perspektivu, dubinu i realizam u svojim slikama.
Od 1987. god. Špiljski hramovi u Ajanti su upisani na popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.
