Osnovna škola Lipovac

Machu Picchu

Machu Picchu je drevni grad civilizacije Inka izgrađenu u pred-Kolumbovskom razdoblju Južne Amerike. Najočitiji razlozi zbog kojih je ovaj povijesni lokalitet toliko poseban i jedinstven su njegova neizreciva ljepota i tajanstvenost. Preciznije, Machu Picchu je prelijep zbog svojih divnih građevina koje su skladno uklopljene u veličanstvenu cjelinu s impozantnom prirodnom okolinom na visini od gotovo 2500 metara; a tajanstven, zbog činjenice što je bio zaboravljen od kraja 16. pa sve do početka 20. stoljeća kada ga ponovno otkriva svijetu američki povjesničar Hiram Bingham. Lokalitet je smješten na najvišem istočnom dijelu planinskog lanca Anda u državi Peru, iznad doline Urubamba kojom protječe istoimena rijeka. Od kada je nanovo otkriven 1911. godine, Machu Picchu je prerastao u najveću peruansku turističku atrakciju koja godišnje privuče i do 400 tisuća posjetitelja iz cijeloga svijeta.

Pretpostavlja se da su Machu Picchu - čije ime na kečuanskom jeziku južnoameričkih domorodaca znači „stari vrhovi“ - izgradile Inke u vrijeme vrhunca svoga carstva, sredinom 15. stoljeća. Neke od teorija koje objašnjavaju svrhu lokaliteta kažu da je Machu Picchu bio sveto mjesto djevica koje su štovale božanstvo Sunca, ili samo neodređeno sveto mjesto sagrađeno u planinama koje su imale veliku vjersku važnost za Inke. Nadalje, postoje teorije koje objašnjavaju da je lokalitet bio posebna vrsta zatvora, zatim mjesto gdje se isprobavao uzgoj raznih poljoprivrednih kultura, te da je bio jedno od nadzornih mjesta za osvojena područja, krunidbeno mjesto kraljeva ili samo prebivalište bogova. Od svih nabrojenih teorija najprihvaćenija je da su Inke sagradile Machu Picchu kao posjed za svog cara Pachacutija, te da je lokalitet imao ceremonijalnu i religijsku funkciju jer ne sadrži tipičnu gradsku infrastrukturu.

Ovaj veličanstveni lokalitet koji odražava svu slavu i moć nekoć velikog carstva Inka napušten je već nakon sto godina od izgradnje, to jest, oko 1570. godine, i to najvjerojatnije zbog velikog pomora pučanstva uzrokovanog epidemijom velikih boginja koje su prenijeli Inke koji su došli u dodir s Europljanima prije španjolskih osvajanja ovih područja. Također, uz ovaj spomenuti, kao dodatni uzrok napuštanja lokaliteta prije dolaska Španjolaca znanstvenici pretpostavljaju i unutarnje sukobe, to jest, građanki rat među Inkama koji se odigravao u isto vrijeme kad i španjolska osvajanja Južne Amerike. Konačno, postoje nagađanja da su Inke neko vrijeme nakon što su Španjolci 1533. godine osvojili njihovu prijestolnicu grad Cusco, koristile Machu Picchu - udaljen tek 80 kilometara - kao skrivenu utvrdu iz koje su vršili napade na španjolske osvajače. Unatoč potragama, Španjolci nikada nisu uspjeli pronaći tajnovitu utvrdu Inka koja je s vremenom pala u zaborav.

No, upravo zato što je Machu Picchu izbjegao španjolsko osvajanje zbog čega je mogao 4. stoljeća tiho „spavati“ u andskoj prašumi, danas je većina njegovih ulica, tvrđava, terasa, kanala za natapanje, hramova i ostale infrastrukture ostala netaknuta - što ga čini posebno zanimljivim arheološkim lokalitetom. Zbog svih ovih razloga Machu Picchu je 1981. godine uvršten na popis UNESCO-ve svjetske baštine, te je 2007. g. proglašen jednim od Sedam novih svjetskih čuda. Važno je spomenuti da su Inke sagradile grad koristeći tradicionalnu tehniku gradnje suhozida. Među dvjestotinjak građevina koje se nalaze na terasama oko središnjeg trga, ali i izvan grada, najvažnije su: kamen „Intihuatana“ (ritualni kamen s astronomskom i vjerskom funkcijom), zatim „Hram sunca“ i „Soba s tri prozora“ koje se nalaze u „Svetoj četvrti“. Unatoč velikoj popularnosti, trenutna prevelika posjećenost koja se planira povećati gradnjom dodatnih sadržaja, uvelike ugrožava lokalitet protiv čega se trenutno bori peruanska i strana javnost i znanstvenici. Mi se nadamo se da će oni u tome i uspjeti, kako bi se sve buduće generacije mogle nastaviti diviti ljepotama i tajanstvenosti Machu Picchua u njegovom izvornom obliku.

Uskršnji otok

Uskršnji otok je polinezijski otok smješten na jugoistoku Tihog oceana. Iako ga njegovi domoroci nazivaju Rapa Nui, nizozemski istraživač Jacob Roggeveen mu je dao ime „Uskršnji“ iz razloga što ga je kao prvi Europljanin otkrio baš na uskršnju nedjelju davne 1722. godine. Ovaj poseban otok - za koji se pretpostavlja da je najzabačeniji naseljeni otok na svijetu - prostire se na površini od 163,6 km2, ima trokutasti oblik, te sadrži čak tri vulkana. Od 1888. godine Uskršnji otok nalazi se u sklopu Čilea, a danas na njemu obitava gotovo 4 tisuće stanovnika. Ono što Uskršnji otok čini toliko posebnim i poznatim je 887 velikih kamenih „moai“ kipova (visine od 5 do 20 metara, a težine i do 100 tona), koji dominiraju obalom otoka, a čije porijeklo još uvijek nije posve objašnjeno - iako se pretpostavlja da su ih izgradili drevni stanovnici otoka. Kako bi se zaštitili kipovi, ali i općenito kulturno nasljeđe domorodaca kao i prirodne posebnosti izrazite eko-regije kojoj pripada otok, Čile je već 1935. godine većinu otoka proglasio Nacionalnim parkom, a od 1996. godine otok je postao i dijelom UNESCO-ve zaštićene baštine.

Iako se ne može pouzdano utvrditi, pretpostavlja se da su otok prvotno naselili polinezijski narodi koji su u periodu od 7. do 12. stoljeća ovdje doplovili s drugih polinezijskih otoka - udaljenih i do 2000 morskih milja. Ova pretpostavka se temelji na sličnosti jezika između stanovnika Uskršnjeg otoka i drugih polinezijskih otoka. Unatoč mnogim nepoznanicama, poznato je da su se tijekom povijesti stanovnici otoka više puta morali suočavati s mnogim nevoljama koje su uvelike utjecale na drastično smanjenje otočne populacije. Neke od tih nevolja odnose se na glad uzrokovanu nedostatkom resursa i deforestacijom, zatim na građanske ratove, te konačno na kolonizaciju, ropstvo i epidemije tijekom 19. stoljeća. U vrijeme otkrića otoka 1722. godine na otoku je zabilježena populacija od oko 2 do 3 tisuće stanovnika, iako znanstvenici pretpostavljaju da je samo sto godina ranije na otoku živjelo oko 15 tisuća stanovnika. Nagađa se da je do drastičnog smanjenja populacije i raspada dotadašnjeg društvenog uređenja na otoku došlo zbog tadašnje prenapučenosti otoka što je dovelo do prekomjernog iskorištavanja ionako ograničenih prirodnih resursa.

Također, pošto je poznato da je danas ovaj otok niskog raslinja i bez šuma u prošlosti bio općenito vrlo bogat vegetacijom i posebno šumama velikih palmi, pretpostavlja se da je upravo pretjerana izgradnja spomenutih „moai“ kipova za koju su se koristila ova drveća, bila uzrokom nestajanja dostatnih prirodnih resursa. Nadalje, postoje i teorije koje objašnjavaju da je do nestanka resursa došlo i zbog klimatskih promjena, ali i moguće zbog naglog porasta populacije polinezijskih štakora koji su u vrlo kratkom roku uništili sjemenke velikih palmi. U vrijeme ovih ekoloških promjena je najvjerojatnije došlo i do političkih promjena koje su uzrokovale kraj dotada prisutnog kulta predaka – tijekom kojeg su građeni „moai“ kipovi. Pored unutarnjih sukoba među domorocima o kojima su svjedočili još i prvi Europljani, depopulaciji otočana su kasnije najviše doprinijeli europski trgovci robljem koji su sredinom 19. stoljeća odveli gotovo polovicu otočkog stanovništva (oko 1500 muškaraca i žena) u roblje.

Konačno, nakon epidemije velikih boginja i tuberkuloze na otoku je do 1877. g. ostalo samo 110 domorodaca koje su evakuirali misionari. Iako se od tada domorodačka populacija počela postepeno oporavljati, pomor gotovo čitavog stanovništva otoka tijekom jednog desetljeća glavni je razlog tome što je većina kulturno-povijesne predaje otoka zauvijek izgubljena. U ovom kontekst važno je istaknuti da pored najpoznatijih „moai“ kipova dio kulturnog nasljeđa domorodaca uključuje i njihovu bogatu mitologiju, umijeće klesarstva i gradnje stambenih objekata od kamena, korištenje vlastitog pisma, ostatke pećinskih slika s mitološkim motivima, te izradu jedinstvenih drvenih figura. Iako nažalost Uskršnji otok može poslužiti kao primjer o mogućim negativnim posljedicama pretjeranog iskorištavanja prirodnih izvora, te kao najgori primjer katastrofalnih posljedica europske kolonijalizacije, činjenica je da danas broj stanovnika otoka raste te da je na otoku počeo sve više jačati turizam. Konačno, zanimljivo je istaknuti da znanstvenici ponovno pokušavaju pošumiti otok palmama koje su ovdje odavno izumrle, tako da je očito da je nakon svih povijesnih nedaća Uskršnji otok trenutno u fazi oporavka i traženja svjetlije budućnosti 

Autor: Jeronim Dorotić