Osnovna škola Lipovac

Palača Potala u Lhasi

Palača Potala nalazi se u Lhasi, glavnom gradu Kineske autonomne regije Tibet. Palača koja je sve do 1959. godine bila sjedište tibetanskih dalaj lama dobila je ime po mitskoj planini Potali, koja prema vjerovanjima budista predstavlja boravište Avalokitešvara - jednog od najvažnijih bodhisattvi (sanskrit: osoba posvećena prosvjetljenju) u budizmu koji utjelovljuje suosjećanje svih Buda. Ovo predivno zdanje koje se skladno uklapa u svoj prirodni okoliš predstavlja jedno od najljepših djela tibetanske arhitekture i umjetnosti, te je ujedno i najveća i najviša građevina Tibeta. Palača je stoljećima bila centar vjerskog i političkog života Tibeta, sve do sloma Tibetanskog ustanka protiv kineske dominacije 1959. godine, kada se aktualni 14. Dalaj Lama - Tenzin Gyatso - iz Lhase sklonio u Indiju. Od tada do danas tibetanska vlada u egzilu ima svoje sjedište u indijskom gradu Dharamsali. Potala je zbog svoje iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, te zbog potrebe da se kao takva zaštiti postala dijelom UNESCO-ve zaštićene svjetske baštine 1994. g. Danas palača Potala ima funkciju muzeja.

Prvu palaču na Crvenoj planini u središtu Lhase, gdje i danas stoji Potala, dao je izgraditi tijekom prve polovice 7. stoljeća tibetanski kralj Songtsan Gampo iz dinastije Tubo kao poklon svojoj nevjesti. Kralj Gampoa ujedinio je Tibet u koji je uveo budizam, te je proglasio Lhasu glavnim gradom države. U to vrijeme palača se nazivala „Crvena planina“ prema planini na kojoj je izgrađena. Sve do 9. stoljeća Potala je bila političko sjedište dinastije Tubo, nakon čije propasti je građevina napuštena. Tek sredinom 17. stoljeća 5. Dalaj Lamac - Lozang Gyatso - započinje 50 godina dugu obnovu palače prema današnjim poznatim obrisima. Nakon tog vremena Potala je nadograđivana više puta, tako da je njena čitava gradnja ukupno trajala oko 300 godina. Rezultat obnove i kasnijih nadogradnji je današnja veličanstvena građevina visine od oko 117 metara, koja se sastoji od 13 katova. Palača je izgrađena isključivo od kamena i drva, a njeni granitni zidovi su debljine od 3 do 5 metara širine pri temeljima koji su zaliveni bakrom kako bi cijelo zdanje bilo stabilnije i otpornije na potrese. Čitavi kompleks sadrži više od 1000 prostorija, 10.000 hramova te oko 200.000 kipova. Krov palače prekriven je zlatom što pored estetske funkcije štiti građevinu od grmljavina.

Ova najviša građevina jednog od najviših gradova svijeta može se podijeliti na Bijelu i Crvenu palaču, te na stambene prostore smještene na zapadnom dijelu kompleksa. U bijeloj palači živjeli su dalaj lame, dok je Crvena palača bila namijenjena štovanju Bude, vjerskoj nauci i molitvi te se u njoj nalaze grobnice dalaj lama. Važno je istaknuti da Crvena palača zbog svojih dimenzija, vrijednih umjetničkih dekoracija, središnje pozicije unutar kompleksa te zbog bogato ukrašenih nadgrobnih spomenika posvećenih dalaj lamama, predstavlja glavni dio palače. Od nadgrobnih spomenika najviše se ističe 15 metara visok i s oko 3 tone zlata prekriven spomenik 5. Dalaj Lami, osnivaču Potale, čiji su posmrtni ostaci smješteni u najvećoj dvorani Crvene palače. Osim spomenutog bitno je spomenuti da se po cijeloj palači, njenim hodnicima, kapelama, dvoranama i predsobljima nalazi na tisuće fresaka od neprocjenjive vrijednosti s povijesnim, religioznim i svakidašnjim temama iz života Tibetanaca.

Također, u palači se nalaze brojni predmeti od velike vrijednosti kao što su umjetničke rezbarije na drvu i kamenu, slike u svitcima, predmeti izrađeni od gline, zastave, tapete, budistički kanoni, keramičke rukotvorine i ostali artefakti koji svjedoče o višestoljetnoj visokorazvijenoj kulturi i tradiciji Tibeta. Zbog prevelikog broja turista koje Potala privlači svakodnevno, broj posjetitelja je limitiran na 1600, a trajanje posjeta na 6 sati dnevno. Zanimljivo je spomenuti da je prije uvođenja ove regulative Potalu znalo dnevno posjetiti i do 5000 znatiželjnika. Unatoč opravdano velikom broju posjeta očuvanoj palači Potali koja još uvijek čuva brojne materijalne ostatke bogate tibetanske kulturno-povijesne ostavštine, činjenica je da bez prisutnosti aktualnog Dalaj Lame i njegovih sljedbenika na hodnicima, dvoranama i kapelama palače ona zjapi bez duha, i samo podsjeća na neka ne tako davna vremena.

vrh

Svetišta i hramovi grada Nikko

Nikko je grad u Japanu koji se smjestio u planinskom dijelu prefekture Tochigi. Ovaj pitoreskni grad čije ime doslovce znači 'sunce' ili 'sunčeva svjetlost', već je stoljećima poznat kao mjesto gdje čudesna priroda krije brojne hramove i svetišta od iznimne arhitektonske i umjetničke vrijednosti. Upravo iz ovog razloga Nikko predstavlja jedno od najomiljenijih turističkih destinacija u Japanu koju svakodnevno posjećuje mnoštvo domaćih i stranih znatiželjnika koji žele uživati u predivnim mauzolejima, brojnim svetištima i hramovima, kao i u predivnim prirodnim ljepotama Nacionalnog parka Nikko smještenom u planinama zapadno od gradskog središta.

Prvotno naselje na području današnjeg grada razvilo se oko kompleksa budističkih hramova Rinno-ji i Chuzen-ji tijekom 8. stoljeća, čime je čini se već tada određena sudbina Nikkoa kao mjesta posvećenog svetištima i hramovima. Tek u 17. stoljeću u mjestu se dovršava mauzolej jednog od najzaslužnijih ljudi za ujedinjenje srednjovjekovnog Japana - šoguna Tokugave Iejasua – osnivača dinastije Tokugawa koja je vladala Japanom čitav Edo period u japanskoj povijesti (od 1603. do 1868. g.). Važno je spomenuti da je njegov mauzolej privlačio mnoge posjetitelje posebice u vrijeme perioda Edo, te se tijekom tog vremena grade brojne ceste koje su omogućile bolju povezanost do Nikkoa iz okolnih mjesta. Za vrijeme Meiji perioda (od 1868. do 1912. g.) mjesto se razvilo u planinsko odmaralište koje je bilo posebno omiljeno među stranim posjetiteljima. Tek od sredine prošlog stoljeća Nikko je dobio status grada ujedinjenjem sa susjednim selom Okorogava, da bi se 2006. g. grad dodatno proširio na više mjesta iz okolice s kojima danas broji više od 92 tisuće stanovnika.

Unutar iznimno vrijednog kulturno-povijesnog i prirodnog pejzaža Nikkoa posebno se ističu čak ukupno 103 vrijedne građevine skladno uklopljene u svoj prirodno okoliš, koje su od 1999. g. uvrštene na popis UNESCO-ve svjetske baštine pod nazivom 'Svetišta i hramovi Nikko'. Važno je istaknuti da ove građevine pripadaju dvjema šintoističkim svetištima i jednom budističkom hramu. Jedno od dva šintoistička svetišta je Futarasan, koje je osnovano u 8. stoljeću i broji 23 građevine te se u njemu čuvaju i štuju tri šintoistička božanstva: Okuninushi, Tagorihime i Ajisukitakahikone. Tosho-gu je drugo šintoističko svetište/mauzolej koje je posvećeno šogunu Tokugavi Iejasui, osnivaču Tokugava šogunata. Ovo svetište izgrađeno je u 17. stoljeću i broji 42 građevine, te se u njemu čuvaju ostaci šoguna Tokugave. Konačno, budistički hram po nazivu Rinno-ji kojeg je u 8. stoljeću ustanovio budistički svećenik Shodo broji 38 građevina, od kojih je najvažniji kompleks od ukupno 15 budističkih hramova. Iako je osnovan u 8. stoljeću većina građevina Rinno-ji hrama izgrađena je tijekom 17. stoljeća.

Pored navedenih svetišta i hramova u Nikkou se nalaze i druge vrijedne znamenitosti od kojih svakako valja istaknuti oko 35 kilometar dugačku Aveniju cedrova (biljku srodnu jelama) koja predstavlja najdužu aveniju stabala na svijetu. Također, u gradu se još nalazi i vrijedan botanički vrt ustanovljen početkom 20. stoljeća koji sadrži oko 2200 biljnih vrsta, te Nacionalni park Nikko koji osim predivnog jezera Chuzenji i čudesnog 97 metara visokog vodopada Kegon sadrži brojne gejzire i mnoštvo slikovitih turističkih staza. Zbog svih ovih razloga grad Nikko uistinu predstavlja jedinstveno mjesto koje se u Japanu mora posjetiti zato što na najljepši način ocrtava duh bogate japanske kulture i tradicije.