Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška

Naša knjižničarka Martina Prpić već dvije i pol godine predaje hrvatski jezik u Argentini, konkretnije u školi pri Hrvatskom vjerskom centru „Sveti Nikola Tavelić“ u Buenos Airesu. Nakon što je diplomirala kroatologiju  na Hrvatskim studijima radila je u OŠ Ljudevita Gaja u Novoj Gradiški nekoliko godina kao pedagog, potom knjižničar, a sada poučava hrvatski jezik među hrvatskim iseljeništvom u Argentini.

Kada se rodila ideja o mogućnosti rada u inozemstvu?

Oduvijek  sam  željela otputovati  u  Južnu  Ameriku. Istovremeno sam tražila način kako raditi ono za što sam se školovala, predavati hrvatski jezik i hrvatsku kulturu. Ukazala se idealna prilika i ja sam ju iskoristila. Informacije o nastavi u inozemstvu pronašla sam na internetu, a moja sestra Marija radila je isti posao u Njemačkoj prije desetak godina. Bila sam presretna, čekala me pustolovina života u Argentini.

Kako su izgledale pripreme za odlazak u Argentina?

Ministarstvo znanosti i obrazovanja javilo mi je u svibnju 2014. godine da sam primljena na prijavljeno radno mjesto u Buenos Airesu. U kolovozu iste godine otputovala sam. Pripreme se bile više emocionalne nego fizičke, oprostila sam se s obitelji i prijateljima. Znajući da ću avionom letjeti preko bare, osjećala sam uzbuđenje i strah, beskrajnu sreću i neizvjesnost. Bila je to vrlo zbunjujuća mješavina osjećaja. Putna karta podsjetila me kako nema odustajanja, spremila sam kofer težak 25 kilograma i pošla u svijet.

Je li poznavanje stranog jezika bio važan uvjet za posao koji ćete tek obavljati?

Kad se radi o odlasku u stranu zemlju i predavanju hrvatskog jezika u stranoj zemlji, Ministarstvo  zahtijeva poznavanje materinskog jezika zemlje u koju dolazi hrvatski predavač. Budući da je španjolski jezik službeni jezik u Argentini,  to mi je definitivno bila prednost jer sam ga govorila.

Kakvi su bili prvi dojmovi o Argentini?

Kad sam sletjela u Buenos Aires, u zračno luci dočekao me fra Josip Peranić koji vodi Hrvatski katolički centar „Sv. Nikola Tavelić“. Naš znak prepoznavanja, s obzirom na to da on ne koristi mobilni uređaj, bila je navijačka kapa koja mu je tako simpatično stajala na glavi. Zamislite fratra u habitu, a na glavi mu crvenobijela sportska kapa. Iscrpljena i pomalo zbunjena, jer je put trajao 15 sati, promatrala sam veliko prostranstvo oko sebe. Odveo me u naselje u kojem ću stanovati. Stan me oduševio, ali rešetke na prozorima i cijeli svežanj ključeva uplašio. Upozorio me na kretanje gradom, dao mi upute o zaključavanju i rekao kako nikada ne smijem lutati gradom sama. U jednom trenutku pomislila sam da ću živjeti kao Matovilka u svojoj kuli.

Ima li nešto što vas je ugodno iznenadilo u načinu života i razmišljanja ljudi s kojima ste se zbližili?

Argentinci su općenito topli ljudi. Puno su otvoreniji i pristupačniji od Hrvata koji pri upoznavanju kulturno pružaju ruku, a Argentinci će vas odmah izljubiti. Kad sam počela raditi, iznenadila sam se jer sam prije nastave morala pozdraviti i poljubiti sve svoje učenike. Potrajalo je, no s vremenom sam se navikla. Prvih dana u novom svijetu sklopila sam brojna prijateljstva koja su mi pomogla u svakodnevnom snalaženju. Iskrena i topla dobrodošlica me ohrabrila jer je Buenos Aires velik grad.

Imaju li Argentina i Hrvatska, osim iseljenih Hrvata, još neke dodirne točke ili su to potpuno dva različita svijeta?

Argentinci i Hrvati jako vole nogomet i općenito sport. Burno i glasno navijaju i vole jesti. Glavni specijalitet u Argentini je roštilj, a znamo kako i Hrvati vole roštiljati i družiti se, samo što se argentinski roštilj tzv. asado jede u sljedovima: meso, meso, meso pa opet meso. U silnoj želji da mi pokažu svoju gostoljubivost svaki dan su me častili asadom. Moje tijelo nije baš dobro reagiralo i prvih mjesec dana sam bila bolesna.

Moram svakako spomenuti i klimatske razlike. Posljednji snijeg pao je u Buenos Airesu prije otprilike 25 godina, zato je sniježni pokrivač Argentincima fantazija. Zime su blaže, ali jako vjetrovite. Ljeta su vruća kao i kod nas i dosta vlažna. Najtoplije dane u Argentini spretno izbjegnem i dođem kući za Božić jer su tada ljetni praznici. U zimskoj idili svoga doma zamišljam Hrvate u  Argentini  koji drže do tradicije i kuhaju sarmu na + 40 stupnjeva u kratkim hlačicama.

Kako izgleda vaš radni dan?

Započinje jutarnjom kavom pa duljom šetnjom parkom koji se nalazi u blizini stana. Potom slijede pripreme za nastavu, ručak i odlazak na posao. Nastava je poslijepodne jer su moji učenici uglavnom zaposleni ljudi. Subotom nastava traje cijeli dan. Učenici su podijeljeni po skupinama. Uzrast je vrlo šarolik od 7 do 80 godina. Kako se radi o Hrvatima čiji su predci doselili u Argentinu, vjerovala sam da im je  hrvatski jezik bar malo poznat, no ispostavilo se kako je hrvatski jezik njima kao nama engleski ili njemački. Bilo je sporazumijevanja i rukama i nogama u nekim iznimnim situacijama.

Koliko učenici znaju o svojim korijenima, kulturi i običajima i jesu li ikada posjetili Hrvatsku?

Znaju jako puno, koriste se internetom i drugim izvorima. Uvijek na nastavu dolaze s nekim novim vijestima iz Hrvatske, što znači da sve vrijedno prate. Ponosni su na svoje podrijetlo i koriste svaku priliku kako bi posjetili Hrvatsku. U Buenos Airesu postoji tzv. Hotel imigranata koji je danas muzej. Muzej posjeduje baze podatke o useljenicima (podrijetlo i nacionalnost, ime broda kojim su stigli, točno vrijeme kada su stupili na argentinsko tlo) i podatci su svima dostupni.  Hotel imigranata bio je prvi smještaj i utočište u stranoj zemlji.

95 % mojih učenika bilo je u Hrvatskoj i to nekoliko puta. Njima je Hrvatska nedosanjani san ili kako se kaže tiha patnja, i kad god je moguće dođu u Hrvatsku. Jedan moj učenik ima 80 godina i ovo će ljeto u Dubrovnik jer je rodom iz okolice Dubrovnika. Neprestano priča o putovanju. Argentinci jako vole putovati, a životna dob nije im nikakva zapreka.

Postoje li u Buenos Airesu društva  ili organizacije koje okupljaju Hrvate?

Postoji, no većina se nalazi pri katoličkom središtu „Sv. Nikola Tavelić“ i „Sv. Leopold Mandić“. Moram napomenuti da su navedene centre pomogli izgraditi doseljeni Hrvati i rado se  okupljaju subotom i nedjeljom, a djeca petkom. Prevladavaju kulturno – umjetnička društva. Na taj način njeguju još uvijek visoku svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i ne dopuštaju da hrvatski jezik padne u zaborav.

Prema objavljenim fotografijama na društvenim mrežama vidimo kako vam se argentinska navika putovanja svidjela. Koji vam je izlet u Južnoj Americi bio najdojmljiviji?

Argentina je velika zemlja tako da je normalno putovati i upoznavati mora, planine, nizine i ledenjake. Pejzaž je vrlo šarolik. U zadnjih godinu dana posjetila sam tri mjesta, a udaljenosti su bile po 3000 km. Najviše me oduševio Peru, način na koji Peruanci žive, kako djecu nose na leđima i rade u polju, te kako razgovaraju s bijelim čovjekom. Zbog velikih nadmorskih visina žvaču lišće koke. Bila sam znatiželjna pa sam kupila karamele koke i probala žvakati, jer izreka kaže Kad si u Rimu, budi Rimljanin. Nisu mi se svidjele, ali osvajanje vrha Anda i hodanje stazama drevne civilizacije u gradu Machu Picchu me ostavilo bez daha. Fotografije su divne, no biti gore – neprocjenjivo. Machu Picchu neću nikada zaboraviti.

Biste li svojim kolegama iz Hrvatske preporučili da se ohrabre i pokušaju slično?

Iz Argentine ću ponijeti samo pozitivna iskustva. To ne znači kako su drugi narodi bolji od nas, nego samo drugačiji. Argentinci su otvoreni prema strancima, rado pomažu, nisu opterećeni nekim nacionalnim ili rasnim pitanjima. Nas još muče neki duhovi prošlosti, zato smatram da su Argentinci opušteniji. Hrvatski iseljenici s radošću usvajaju hrvatski jezik i ljubomorno čuvaju svoju kulturu. Preporučila bih posao učitelja hrvatskog jezika u Argentini!

Ugovor s Ministarstvom potpisali ste na 4 godine. Što poslije?

Ugovor sam potpisala do 31. kolovoza 2018. Tada se planiram vratiti na radno mjesto knjižničara u OŠ Ljudevita Gaja u Novoj Gradiški. Nakon kraće stanke javit ću se ponovo na natječaj,  i druge zemlje dolaze u obzir. Moram priznati da sam jako zavoljela Argentinu, život mi je lijep, promijenila sam se u pozitivnom smislu, imam divne prijatelje. Želim upoznati Brazil i prošetati plažama Rio de Janeira. Usprkos početnom strahu, svežnju ključeva, gradskim gužvama, nisam doživjela niti jedno loše iskustvo. Spremna sam za nove izazove!

                                                                                                              Nika Sigurnjak 8.a

                                                                                                             Lucija Ivanišević 8. a