Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška

Moja škola

Moja škola je zelene boje,

a u njoj su sve radosti i brige moje.

Svakoga dana nove muke,

a učiteljica kaže: u svoje klupe!

Čitam i pišem,

slušam učiteljicu svoju,

jako se trudim

da zaradim peticu koju.

Volim svoju školu

I prijatelje s kojima se družim,

ali najviše volim

kada peticu zaslužim.

Tena Juraković, 2.b

Moja škola

            Svi  idemo u školu, netko u osnovnu ,a netko u srednju. Moja škola je Osnovna škola Ljudevita Gaja u Novoj Gradišci. Ona nije samo obična zgrada u kojoj stječemo znanje i vještine. U njoj sam upoznala sve svoje prijatelje, provela puno lijepih, ali i tužnih trenutaka, stvorila si uspomene za cijeli život.

       Nikada neću zaboraviti svoju školu. Osam godina, svaki dan gledala sam njezino prelijepo dvorište koje mi se posebno sviđa jer je Eko-škola. Školski dani, iako su iscrpljujući i naporni, bili su svaki dan zabavni, puni smijeha. Nikada neću zaboraviti svoju prvu učionicu, u kojoj je sve krenulo, u kojoj sam naučila pisati i čitati. Nikada neću zaboraviti hladnu dvoranu u kojoj smo se svaki sat tjelesnog smrzavali iako je vani bilo toplo. Nikada neću zaboraviti školski hodnik u kojem su se zbivale najsmiješnije šale i školsko dvorište u kojem su provedeni lijepi dani. Školske klupe ostat će uspomena. Mislim da ne postoji osoba koja u njima nije bar jednom zadrhtala na pitanje: „Ima li dobrovoljaca ili otvaram slučajnim odabirom?“  Škola je dio mog života. U njoj sam odrasla, stekla znanje, prijatelje i naučila mnoge stvari. Uz odgoj kod kuće, škola me također na neki način odgajala ovih osam godina. Ona je moj prijatelj i moj drugi dom. Kao i svakog prijatelja nekada je volim, nekada sam ljuta, ali da je škola živa željela bih joj reći da može biti ponosna na svakoga tko ju je pohađao. Obična zgrada, a toliko uspomena i značenja me veže za nju.

      Sada kada sam osmi razred i kada izlazim iz svoje škole mogu reći da sam malo tužna, ali i sretna što sam provela jako lijepih osam godina i što ću o svoj školi moći pričati i kada odrastem. Najsretnija sam jer sam u njoj stekla svoje najbolje prijatelje, naučila sve što se treba, naučila pomagati i sada mogu ponosno otići iz nje.

Anja Kovačević, 8. d

MOJA ŠKOLA

                   Svakim danom sve više razmišljam o svojoj školi. O  toj staroj ljepotici u novom ruhu.

                  Zbog  koronavirusa  već  više od dva mjeseca nisam posjetila  školu. Lijepa je to  građevina okružena  zelenilom  pa izgleda kao da je smještena usred prelijepog parka. Iako je građevinari oblače u novo ruho i postaje sve ljepša, moja škola je tužna. Iz nje se ne čuje  dječji smijeh, a ni predavanje nastavnika. Tužni smo i mi  učenici  jer više nema igre pod velikim odmorom kada su školski hodnici igraonice, a učionice centar učeničkog svijeta. I naša podrumska kuhinja živi tužni život u tišini  bez  svojih gladnih  učenika. Moja škola ima prelijepu sportsku dvoranu u kojoj smo naučili kolut naprijed  i nazad, hodati po gredi i penjati se po užetu.  Nedostaje mi i ta dvorana i vatrena igra graničara. Ma, nedostaju mi moja Lara, i moja Hana, nedostaje mi cijeli razred pa čak i matematika.

                  Nadam se da ćemo u sedmom razredu ponovno sjesti u školske klupe i gurkati se laktovima , a bome i prepisivati jedni od drugih. Sve sam svjesnija  što znače riječi: ,, Od kolijevke pa do groba najljepše je školsko doba.''

Dora Mahovac, 6. a

Moja škola

        Moja je škola kolijevka znanja, također je i mjesto upoznavanja novih prijatelja i stvaranja novih uspomena. Škola je mjesto gdje svakodnevno provodimo dosta vremena. Nekome škola predstavlja zadovoljstvo, a nekome tešku muku, no svakome ostaje u sjećanju. Ići u školu je naljepši dio života.

         Moja je škola vrlo velika. Blijede je zelene boje s puno prozora iz kojih vire nasmijani učenici. Svaka je učionica ukrašena na svoj način i to mi se sviđa. Imamo veliku dvoranu za tjelesnu i  zdravstvenu kulturu s puno lopti i strunjača. Također imamo i veliku kuhinju gdje učenici pod velikim odmorom dolaze jesti. Blizu škole imamo nogometno igralište i igralište s preprekama za niže razrede. Moja je škola puna učenika. Volim ići u školu jer se tada viđam s prijateljima. Moj razred ima 22-oje učenika.  Pod satom pristojno slušamo, a pod odmorom volimo izaći van ili ostati razgovarati unutra. Svi se međusobno družimo i poštujemo. Nikada nam nije dosadno. Uvijek se nađe učenik koji se voli šaliti i nasmijavati cijeli razred. Ponekad budemo brzopleti i nepromišljeni, no sve te pustolovine i nestašluke pamtimo i mislim da su nam to najljepše zajedničke uspomene. Volimo pomagati jedni drugima. Mi smo jedna velika obitelj koja zajedno postiže zasebne ciljeve.

         Svoju školu smatram najboljom školom, jer podržava i potiče svakog učenika da najbolje radi i napreduje.

                                                                                            Hana Karaturović, 6.b

    Moja škola

OŠ Ljudevita Gaja Nova Gradiška

          Pozdrav! Zovem se Lucija i idem u šesti razred OŠ Ljudevita Gaja u Novoj Gradiški. Škola se nalazi u Gajevoj ulici na broju 24. Naša škola je velika i trenutačno u energetskoj obnovi.

             Moja škola ima jako puno učionica opremljenih većinom nastavnih sredstava potrebnih za rad. Prisutne su još i dvorana, školska kuhinja, zbornica, razni uredi… Kao što sam već spomenula, škola je u energetskoj obnovi. Prije je bila nježno zelena, a za sad je zelena i bijela. Oko škole je jako puno zelenih površina. Pokraj nje se nalazi i nogometni stadion. Školsko dvorište je prepuno raznog drveća i cvijeća. Naša škola je eko-škola te je gotovo svake godine pobjednica u akciji skupljanja starog papira. Nalazi se pokraj potoka Šumetlice, što često stvara vrlo ugodnu atmosferu.  Nazvana je po slavnom Ljudevitu Gaju, a prije je nosila ime Prva narodna osmogodišnja škola, pa OŠ Josip Krajačić Prika. Učenici se školuju od prvog do osmog razreda. U četvrtom razredu dolaze nam učenici iz područnih škola (npr. Sičice, Dolina, Vrbje…).  Idem u šesti a razred gdje ima dvadeset i dvoje učenika. U razredima uglavnom ima dvadesetak učenika, iako može biti i više ili manje. Škola ima titulu ''Škola bez nasilja'' i nasilje bilo kakvog oblika se pokušava suzbiti, a ako dođe do njega onda se poduzimaju prigodne mjere. Tijekom ovih prelijepih šest godina, naučila sam sve i svašta u toj zelenoj zgradi. Ocjene su od nedovoljan (1), pa do odličan (5). Moje su ocjene uglavnom 5. Nastavnici su dobri, i trude se objasniti nam gradivo svatko na svoj način. Imala sam odličnog razrednog učitelja, pa mislim da mi je to pomoglo u mojim uspjesima. Sada kad sam predmetna nastava, također imam dobre i ne previše stroge nastavnike. Svake školske godine (osim ove zbog novonatsale situacije) idemo na izlete u neki drugi grad ili mjesto. Meni je najbolje bilo u petom razredu, kada smo išli u Krapinu i Tuheljske toplice. Tada smo upoznali djelić povijesti iz kamenog doba, družili se s krapinskim neandrtalcima, i brčkali se u toplim bazenima Tuheljskih toplica. Bilo je kao u snu. Kada smo išli kući, bili smo sretni zbog povratka kući, tužni zbog odlaska i izmoreni od ludiranja. Jedan od događaja koji mi je ostao u sjećanju, je akcija skupljanja starog papira u četvrtom razredu. Trčali smo po jakom suncu, i vozili papir u kolicima, ali smo na kraju bili drugi. Bili smo tužni jer smo se jako trudili nakupiti taj papir, ali smo digli glavu, i obećali si da ćemo sljedeće godine biti još bolji. U razredu nas ima svakakvih, malih, velikih, živahnih vjeverica, mirnih bubica…Gotovo se stalno svađamo, ali ima trenutaka  kada smo složni i veseli. Učiteljima hvala, jer trpe naše nestašluke i nezgode J.

            Moja škola je jedna predivna stara dama, iz koje kao iz ptičjeg gnijezda, izlaze veseli i naobrazovani ptići (hoću reći učenici). Baš zbog te njene osobnosti, ne bih iz nje nikad otišla, a sad u ovoj situaciji mi posebno nedostaje.

Lucija Prpić 6.

Moja škola

Draga moja školice,

ja te volim jako.

Veselo se budim,

svaki školski dan.

Naučila sam abecedu cijelu,

čitati, pisati, zbrajati i množiti.

Svašta već znam,

ali to je tek početak.

U tebi ću još puno učiti

i spremati se za daljnji,

školski rad!

Helena Šurkalović, 2.b

Moja škola

            U školu idem već punih osam godina. Ona je obrazovna, ali još važnije, i odgojna ustanova. Kroz svoje školovanje sam se upoznao s par nastavnika, s mnogo učenika, ali s još više pojmova, definicija, računa, zadataka, povijesnih osoba, geografskih odredišta itd. Školska zgrada moje škole je sama po sebi lijepa, a školska ljudska zajednica još ljepša.

            Školska zgrada je poveća i široka te je izvana zelene boje što je sada teže primijetiti jer prolazi kroz energetsku obnovu. Iznutra se nalaze mnoge učionice, dvorana, uredi, zbornica, toaleti i spremišta. Ono što ovu školu čini posebnom su njezini učenici i djelatnici. Da nema učenika ne bi bilo ni djelatnika i obrnuto. Iz dana u dan se ti učenici i djelatnici zbližavaju i povjeravaju, unatoč svim nevoljama i nesuglasicama, te tako stvaraju zajednicu. Suradnja i uloženi trud temelji su te zajednice, a u njoj se rađaju uspomene. Kroz naše školovanje, većinom su uspomene, dobre ili loše, one koje ostaju zapisane u našim glavama, a ne silno gradivo. Događaji koje pamtimo kao uspomene se češće događaju na izletima i sl., no to može biti bilo kakav detalj s bilo kojeg školskog sata. S tim uspomenama dolaze i osobe koje te događaje čine uspomenama. Upoznao sam mnogo osoba u školi i svatko od njih je različit i poseban. Uz njih sam se naučio prihvaćati razlike te cijeniti ono što možda i ne razumijem ili mi se ne sviđa.

            Sve je bliži kraj jedne lijepe priče, osam godina dugog putovanja s mnogim izazovima. Većinu izazova sam već prošao, s nekima se još borim, a vjerojatno ću se boriti s još njih u srednjoj školi.

                                                Patrik Ivanetić 8.d  

ŠKOLO MOJA

Usred zelenog gaja

škola moja spava.

Ne čuje se više graja

radost što nas spaja.

Utihnulo glasno zvono

koje smo željno osluškivali

da kraj sata objavi,

da nas razveseli.

Neće osmaši pjevati,

učitelje svoje pozdravljati

sa školom se oprostiti.

Ipak, nećemo zaboraviti

godine učenja i druženja.

Sretan ti rođendan, školo moja!

                                                                       Tihana Panić, 8.b

                                           MOJA ŠKOLA

Moja škola je velika i lijepa

Uvijek puna radosti i smijeha

Ako ponekad koja suza kane

Brzo se popravi to nesretno stanje

Moja škola, moj drugi dom

U njoj ima puno dragih lica

Naših učitelja i učiteljica

Moja je škola komadić raja

Prepoznajete koja

Osnovna škola Ljudevita Gaja

                                                               Luka Jolić, 5.a

Moja škola

Zgrada stara
Memorije nove
U njoj viđam
Prijatelje svoje

Pristup joj namam
A usred je grada,
Ne smijem u nju
Jer virus vlada

Kad prođe bolest
Kad ozdrave ljudi
Vidjet ću razred,
Sreću to budi

                       Leon Knežević, 5.a

A Revision of Growing Up

     Wow! It’s June already. The ending is upon us eight graders. Well, at least the end of a chapter. A chapter that will never be forgotten.

    When I came to this school as a fourth grader I was at first very confused. I didn’t know where anything was or what I should be doing so I went where others were going, did what others were doing. I used to, and still have sometimes, dreams of getting lost in school. I would run through the yellow halls turning left and right and winding up in areas I haven’t seen before. Once I dreamt that the cafeteria was a lot deeper than it is. Like half a kilometre deep. It was all so very confusing.

   Over time I got used to the daily routine of waking up at half past five and going to the bus stop, sometimes also shivering from the spine chilling wind that blows on February mornings. To be honest, even though I never really hung out with most of my classmates, I’m going to miss them. I sometimes regret not trying to start a conversation or something of the type. I’ll never forget certain “activities” such as mirror painting, the group pants pulling incident, fish diabetes tour and the exploding toilet. It’ll be really interesting stories to tell.

   I’ll also never forget my teachers. I was always intimidated by my Croatian teacher. It fascinates me how she could be joking and laughing with the entire class one second, but also be yelling at and torturing them with exams the next. Her warnings always chilled me to the bone. I also really like my math teacher and how she would often be down to earth with us. But I will always remember our boss, miss Tomić who was also, like our Croatian teacher, both strict and light hearted. She would often talk with us, discuss certain topics, and make jokes and what not but when she is angry, she is angry. No details required. Also, I would like to mention the first art teacher we had this year, miss Škvorčević, because she really encouraged me about some things and discussed music with me, something nobody ever does. I wouldn’t want to offend anyone so I’ll just say that there were certain teachers with who we didn’t really see eye to eye.

    I felt most comfortable in the eight grade. I knew who everyone was, they hopefully knew who I was and I’ve gotten used to, as I previously stated, the daily routine. A weird feeling it is, to be emotionally attached to something you scorned. All the exams written, all the stories read, all the compositions written in that old, green building which many children despise. Now that I think about it, it wasn’t all that bad.

    High school will be a new beginning, a new chapter. Meeting all the classmates and teachers, getting used to the new school....maybe the dreams about being lost will come back. Time will tell.

Kristijan Knežević, 8.d