Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška

21. studenog obilježava se Svjetski dan televizije, telekomunikacijskog sistema, koji je po mnogima obilježio drugu polovicu 20. stoljeća. Generalna skupština UN-a proglasila je 21. studenog kao Svjetski dan televizije u namjeri da potakne svjetske nacije da programe usredotoče na mir i sigurnost.

Za 70 godina postojanja, televizija je postala najutjecajniji medij. Čak 98 posto domaćinstava u svijetu svakodnevno gleda programe na takozvanom malom ekranu, a na našim prostorima se televizija dnevno gleda u prosjeku jedan sat više nego u Europi. Do 18. godine, prosječno dijete na našim prostorima osim gledanja u ekran više vremena provede samo spavajući.

Televizija je toliko moćan medij da u pojedinim državama, ovisno o stupnju obrazovanja građana, presudno utječe na formiranje javnog mišljenja. Iako svakodnevno pruža niz informativnih, zabavnih, edukativnih i kulturnih sadržaja, kako bi i trebala, u nekim je pogledima televizija i dalje ostala crno-bijela. Pod tim se misli na njezine dobre i loše strane.

Televiziji se najčešće zamjera da potiče nasilje, otuđuje ljude, osiromašuje maštu i smanjuje aktivnost. Silan izbor sadržaja na televiziji veoma lako izaziva ovisnost, naročito kod mlađe publike. U svim vrstama programa svakodnevno se viđa agresivnost, nemoral,… U trci za slavom zanemaruju se osnovne moralne vrijednosti, ljudi gube svoju stvarnost i počinju živjeti neki tuđi život.
 

Stručnjaci se slažu da se sa širenjem televizije silno povećao prostor za manipulaciju javnim mišljenjem. Zato treba dobro razmisliti što gledati i ne slijepo vjerovati svemu onome što nam je servirano na malim ekranima.
Svjetski dan televizije većina nas ipak će proslaviti uz svoj omiljeni TV i neki dobar televizijski program.

Kratka povijest televizije

TV, televizija ili dalekovidnica ime je dobila od grčke riječi tele za daleko i latinske visio koja označava gledanje. U razvoj tog danas mnogima neophodnog otkrića bilo je uključeno mnoštvo znanstvenih umova; od Paul Nipkowa koji je izumio prvi mehanički modul televizije pomoću kojeg je slao slike kroz žice, do Alana Campbell-Swintona i Borisa Rosinga koji su pomoću katodne cijevi kreirali televizijski sistem.

Bio je to početak mehaničke i elektronske televizije. Za prvi praktični sistem mehaničke televizije zaslužan je Charles Jenkins, dok su za onaj elektronski najzaslužniji Vladimir Zworykin i Philo Farnsworth koji je svoju prvu demonstraciju posve elektroničkog sistema održao u Philadelphiji 1934. na Franklin institutu.

Dvije godine kasnije započela su i prva neredovita emitiranja u Londonu, a kako bi prijenos Olimpijskih igara u Berlinu i Hamburgu bio dostupan svima koji nisu imali vlastiti TV prijemnik otvoreno je gotovo 30 javnih soba za gledanje.

Prvi TV prijemnik u Hrvatskoj izradio je Josip Lončar. Njime je s ponosom i velikim smetnjama, 1930. godine, primio signale TV emisije iz Berlina.

Idući korak bio je uvesti nešto boje u crno-bijeli svijet televizije, a nakon toga prijeći na analogni signal. Iako to, naravno, i nije sve bilo tako jednostavno kao što zvuči u ovih nekoliko redaka.