Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška
| « Rujan 2024 » | ||||||
| Po | Ut | Sr | Če | Pe | Su | Ne |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | 1 |
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 |
Podno Slavče, kraj potoka,
djetinjstvo se moje smije.
Prva ljubav tu se krije,
naše igre, maštarije.
Tu se uči, tu se radi,
slažu dvojke i petice.
Novi život tu se gradi
u školi kraj Šumetlice.
Našu školu mnogi znaju
po slavnome Ljudevitu Gaju.
Daleko se čuje ime
eko-škola Slavonije.
Hoće li sunce zauvijek sjati?
Zlatne haljine na nebu tkati?
Hoće li trava zelena biti?
Svi zdravu vodu želimo piti.
S.O.S. otvorite oči.
S.O.S. zemlja vas moli.
S.O.S. ljubavi treba.
Ona nas hrani i vodi do neba.
Hoće li vjetar donositi kišu?
Il΄ nam se tužni dani pišu?
Hoće li ljubav jača biti
da prirodu zdravu štiti?
S.O.S. otvorite oči…
Hrvatski preporoditelj, književnik, političar, zastupnik u Hrvatskom Saboru te tvorac ilirizma i vođa hrvatskog narodnog preporoda. Ljudevit Gaj rođen je 8. srpnja 1809. u Krapini. Njegova pjesma Još Hrvatska ni propala postala je hrvatska narodna preporodna budnica. Umro je 20. travnja 1872. u Zagrebu.
Hrvatska je 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu založivši svoju sveukupnu političku i gospodarsku težinu kako bi pokrenula pasivnu Europu i potaknula ostalih jedanaest članica Europske zajednice da priznaju neovisnost i suverenitet RH.
15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti, rekao je te večeri Predsjednik RH u obraćanju naciji preko televizije.
Toga dana Hrvatsku su za redom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. To su već prije učinile Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino.
Zemlje koje su prednjačile u diplomatskim nastojanjima za međunarodno priznanje Hrvatske, svakako su bile Sveta Stolica i Njemačka. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. godine objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Njemačka je priznanjem Hrvatske još 18. prosinca 1991. godine izazvala prijekore, ali i pokrenula nezaustavljivu diplomatsku akciju među ostalim tadašnjim članicama Europske zajednice. Kada su ostale zemlje te organizacije, današnje Europske unije, priznale Zagreb, Bonn je istodobno s njim već potpisao protokol o uspostavi diplomatskih odnosa.
Sljedećih su dana europski pisani i elektronički mediji gotovo bez iznimke pozdravljali odluku svojih vlada. Izuzev njemačkih medija, koji su priznanje Hrvatske slavili i kao njemačku diplomatsku pobjedu, ostali su isticali da su političari za zakašnjenjem shvatili što se događa u tadašnjoj Jugoslaviji, kritizirajući njihovu dotadašnju neučinkovitost.
Povratak |
Ispiši članak |
Pošalji prijatelju
]
