Osnovna škola Ljudevita Gaja Nova Gradiška

Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan, ali o njemu se ne govori tako puno kao o Božiću. Zato neke zanimljivosti o njemu niti ne znamo. Pročitajte sljedećih nekoliko redaka i saznajte neke zanimljivosti o ovome blagdanu.

    Tjedan prije Uskrsa naziva se Velikim tjednom. Taj tjedan je vrhunac korizme kroz koju se kršćani pripremaju za proslavu svoga najvećega blagdana – Uskrsa. Korizma traje 40 dana, a obilježena je mirovanjem, tišinom, kajanjem. U današnje vrijeme to nije u velikoj mjeri izraženo, ali u vrijeme naših baka i djedova nije bilo većih javnih okupljanja u vrijeme korizme. Naravno, to nije vrijeme u kojemu i život staje pa su se ljudi okupljali u svojim kućama na raznim prelima, sijelima, divanima, čijalima. To su bili oblici društvenoga života u kojima su ljudi, pogotovo mladi, dobivali priliku družiti se,komunicirati.      Veliki tjedan započinje Cvjetnicom, nedjeljom muke Gospodnje. Tada se u crkvu nose grančice na posvetu, a u narodu se na tu nedjelju, iako je u korizmi, oblačilo svečano, veselo ruho, što je bilo u kontrastu prema čitavoj korizmi tijekom koje se nosilo siromašnije ruho, zagasitih boja (najčešće bijelo, crno, smeđe ili tamno modro).  Veliki tjedan se naziva se velikim jer se tijekom njega intenzivno sjeća i proživljava Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Obredi Velikoga tjedna počinju na Veliki četvrtak kada se obilježava dan posljednje večere. Već tada počinju i intenzivne pripreme za slavljenje Uskrsa pa se neizostavno bojaju jaja. Danas to činimo umjetnim bojama i različitim tehnikama, a pomalo smo zapostavili starije načine bojanja jaja, poput bojanja voskom.

Uskrsni zec

    Ne može se točno utvrditi kada i zašto se pojavila figura zeca u hrvatskoj tradiciji. Kao mjerilo se mogu uzeti neki podaci s početka 20. stoljeća koji ne spominju zeca koji za Uskrs daruje djecu šarenim jajima.

No, u drugoj polovici 18. stoljeća u Srednjoj Europi spominje se upravo taj zec koji skriva jaja, najčešće u travu, a djeca ih onda s uzbuđenjem traže. Tijekom 19. stoljeća postala je popularna tradicija zeca koji nosi darove, a u 20. stoljeću to je postao nezaobilazni znak Uskrsa i uskrsnog darivanja.

Prvi pokušaji tumačenja zeca usmjereni su prema njegovoj ulozi pratitelja germanske božice proljeća Ostare, te kao simbola plodnosti. Neke druge teorije pak, kažu da je pojava zeca element mitologije svakidašnjice te da ga ne treba posebno tumačiti.

U svakom slučaju, može se pretpostaviti da je lik zeca u uskrsnim običajima, kao i običaj da zec donosi darove, prenesen k nama iz srednje Europe i to u fazi kada se on kao pojava već ustalio i istisnuo dotadašnje likove koji su darivali djecu za Uskrs (kokoš, pijetao, lastavica, kukavica). U Hrvatskoj seoskoj tradiciji zec se ne može pronaći do kraja prve polovice 20. stoljeća.

Uskrs i pisanica

    Jeste li se ikada zapitali kakva je veza Uskrsa i jajeta, pisanice? Simbolika jajeta kao izvora života poznata je u mnogim mitologijama i kod gotovo svih naroda. Ne zna se mnogo o tome kako i kada se pojavio običaj bojenja jaja, ali je sigurno da ima korijene u vrlo dalekoj povijesti jer nam o tome svjedoče nalazi iz prethistorijskih grobnica. Obojena jaja su pronađena i u slavenskim, avarskim i germanskim grobovima. Naziv pisanica raširen je kod gotovo svih slavenskih naroda što znači da ima svoju pretkršćansku tradiciju, tj. da potječe još iz vremena kada su svi Slaveni živjeli kao jedan narod.

Vrlo veliku sličnost s bojanjem pisanica voskom ima penganje jaja koje je rašireno u dubrovačkom primorju. Zanimljiva je sličnost u tehnici i motivima između dva krajnja područja Hrvatske, kao što su upravo Srijem (Bogadnovci) i dubrovačko primorje. Motivi su na pisanicama različiti kapljičasti elementi koji oblikuju rozete, lepeze i njima srodne likove.

Pisanice omogućuju bogat zbroj običaja kao što su: darivanje jajima, tucanje obojenim i ne obojenim jajima i gađanje jaja novcem. U starom Zagrebu i njegovoj okolici tucanje jajima upozoravalo je na Uskrs kao prijelomnicu u vremenu pa su tim događajem označavali i vrijeme, bilježeći u dokumentima u 14. stoljeću da se nešto dogodilo "poslije tucanja jaja", tj. poslije Uskrsa.
Umijeće šaranja uskrsnih pisanica u Hrvatske danas se oživljava kroz obiteljske tradicije prenošenjem na mlade generacije, u školama kroz likovne radionice a pisanice se izrađuju u malim radionicama i kao hrvatski suvenir.

MALI NOVINARI