Vitraji 1.d razreda

Secesijski nakit i ostali motivi 4.e razreda

                     ​ 

Kravate 2. d razreda: 

Kravate 1. c razreda: 

Na satu informatike dok su učili o stvaranju digitalnih sadržaja, učenici 5.b razreda pisali su  pjesme Školi za 30. rođendan. Pročitajte ih klikom na link.

Klikom na slike otvorite ih u pravoj veličini. 

Učenički radovi sa školskog natjecanja održanog u školi Malešnica 11.2.2012. godine 

Dan sigurnijeg interneta (9.02.2021.)

Radove učenika 5.b razreda o EE opadu pogledajte OVDJE. 

Radove učenika 5.c razreda o Računalima pogledajte OVDJE.

Rad učenice 5. c razreda o Računalnim mrežama i prijenosu podataka u digitalnim sustavima pogledajte OVDJE

Božićne i novogodišnje čestitike 5.b razreda pogledajte OVDJE.

Božićne i novogodišnje čestitke 5.c razreda pogledajte OVDJE. 

Kako se 2.d bori protiv virusa, pogledajte OVDJE.

Klikom na link otvorite galeriju učeničkih radova nastalih na satovima biologije. 

https://www.emaze.com/@AOWRIFFQL/biologija?kun0%7CPdrqhupmirzmThakwvvaiaryxmAzhypqlmowvaTzsxiC%7C0nuk

Klikom na link otvorite galeriju likovnih radova 4.b razreda. Uživajte!

https://www.emaze.com/@AOZWTWOFI/gallery?kun0%7CBqrwhrpzikzpTxajwsviibraxrArhoprlzobvcThsyiF%7C0nuk

ZAHVALNICA ZEMLJI

ZEMLJO DRAGA NAŠA ,

HVALA TI ZA TOLIKO PUNO PAŠA,

HVALA TI ZA TOLIKO PUNO MORA,

ZA TOLIKO PUNO GORA.

HVALA TI ZA TOLIKO PUNO VODE

ŠTO KRUŽI U PRIRODI,

DOLAZI, PA OPET ODE

HVALA TI ZA TOLIKO BILJAKA

KOJE NAM KISIK DAJU,

KAO U NEKOM ČUDESNOM RAJU.

PORUKA LJUDIMA

ZAR ITKO ŽELI ZAGAĐENU PLANETU?

EVO JA IDEJU IMAM

MORAMO POSLATI PORUKU SVIJETU

LJUDI,NE BACAJTE SMEĆE PO SVUDA,

AKO SE ZEMLJA ZAGADI PONAŠAT ĆE SE KAO LUDA

Katija Furčić, 4.b, učiteljica Marjana Gašparić

PISMO ZEMLJI

Zemljo ja ti ovo pišem u ime svih ljudi oprosti što te gušimo, bušimo,mučimo,oprosti što uništavamo tvoje biljke, tvoje šume, tvoje prekrasne biljke, prelijepo cvijeće, u tvoje lijepo more i oceane bacamo smeće.Mada se ne vidi mi te cijenimo, ja ću pokušati manje koristiti jednokratnu plastiku manje proizvoditi smeće, i nadam se da će ljudi podići svijest o važnosti Zemlje.Obečajem da ćemo mi mlađe generacije a prvo ja više brinuti o tvojoj dobrobiti. Ljudi svojom pohlepom uništavaju svijet,ja ću nastojati da to ne radim.Osijećam se loše kada vidim kako te uništavaju i zagađuju more,kad vidim da se dupini i drugi sisavci guše u plastici koju ljudi bacaju.Dok ljudi traže nova mijesta za život, i to u svemiru ja ću se potruditi ostati tu i boriti se protiv tvog smaknuća.

Tvoj Jerko Rafael, 4.b, učiteljica Marjana Gašparić

Isprike našoj planeti Zemlji

Našu Zemlju trebamo čuvati jer ako je čuvamo mi ćemo bolje živjeti, a ona će biti sretnija.

Oprosti što ljudi u potoke, rijeke i more bacaju razno smeće. Na našim prekrasnim livadama i šumama koje imaju puno raznih, prekrasnih biljaka mi ljudi trgamo grane s drveća i beremo cvijeće koje se ne smiju brati pa oprosti i za to. Oprosti nam što neki ne razvrstavaju otpad i bacaju po podu vrećice i drugo smeće.

Draga naša Zemljo oprosti nam što te dovoljno ne poštujemo, ali ti obećajemo da ćemo biti bolji i više voditi brigu o tebi.

A sada poslušajte jednu prekrasnu pjesmu o našoj dragoj planeti Zemlji:

https://www.youtube.com/watch?v=kOsf4t0BuIY

Klara Mrkonjič, 4.b, učiteljica Marjana Gašparić

POZIVNICA

Metodička izložba likovnih uradaka učenika predmetne nastave (5.-8. razred)

pod mentorstvom prof. Petre Budiselić Gržan

„Hrvatski narodni vez i narječja (kaj, što i ča)“

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe

na naš Dan škole 22.5.2019. od 18:00 sati

Izložba ostaje otvorena za javnost do sredine listopada.

Svi ste dobrodošli!

Najsmješniji sat poezije

Prošli tjedan gledali smo predstavu „Pavao i njegov glavao“. To je bila monodrama, što znači da je na sceni bio samo jedan glumac – Hrvoje Zalar. Predstava je bila zanimljiva, a glumac se toliko trudio očarati nas, i mogu reći da je u tome uspio. Glumac je pričao (recitirajući stihove poznatih hrvatskih pjesnika) o dječjim zgodama, prvim zaljubljivanjima, školskim dogodovštinama. Prepoznali smo stihove Grigora Viteza, Dragutina Tadijanovića i mnoge druge.

Rekvizite je donio u svome velikom  kovčegu: plišanu kravu, miša, mačku i ostale. Najbolja među njima bila mi je plišana bubamara koja je stajala u „živom zidu“. Donio je i gitaru pa nam je neka djela otpjevao. Najzanimljivije mi je bilo pjevanje, a i pjesme su bile šaljive. Na neki smo način i mi učenici sudjelovali u predstavi. Stihove koje smo prepoznali (Nosim sve torbe, a nisam magarac, Grga Čvarak) završavali smo umjesto glumca.

Svima se predstava svidjela i svi bismo je ponovno gledali. Na kraju mi je bilo žao što je predstava završila, ali sam sretna što sam je gledala i sudjelovala u njoj.

Paola Grgić, 5.d

Na koncertu

Ovaj koncert je moja profesorica Pepa Škorić najavljivala kao najveći u godini. Nitko od nas pedesetak, koliko nas je išlo na ovaj koncert 24. ožujka 2011. povodom Tjedna glazbe za djecu i mladež, nije to znao dok nisu potekle note iz svih tih glazbala.
Doista, filharmonija je kao delikatan stroj. Samo da jedan čovjek, jedno glazbalo „fali“ – to više nije isto. A upravo to daje filharmoniji čar. Glazba koju smo slušali posve nas je očarala. Glazba je čarobna, njome se toliko toga može izraziti. Tu su svi velikani: od Gioachinija Rossinija i Wilhelma Tella, preko Bacha i Händela do Čajkovskog i Labuđeg jezera, kad su plesali solisti baleta HNK-a Simona Unterajter i Azamat Nabiullin. Od njih do Beethovena i njegovih IX. I V. simfonije, od Plesa sablji iz opere Gayene, od memorijalne tišine Johna Cagea do Igora Stravinskog i finala iz baleta Žar ptica.
Kad već govorimo o klasičnoj glazbi, moram spomenuti uspjeh Lane Širac iz 5. f razreda koja je dobila treću državnu nagradu za likovno djelo na Beethovenovu IX. simfoniju. Spojila je dva svijeta na jedinstven način.
I na kraju, naučili smo da je klasična glazba blago, neprocjenjivo blago koje moramo prenijeti sljedećim naraštajima. Hvala i slava svim ljudima koji su za sve ovo zaslužni, koji nisu slutili da će sve to postati baština svijeta. Hvala vam velika!

Fran Kelava, 5. a

POZIVNICA

Metodička izložba likovnih uradaka učenika predmetne nastave (5.-8. razred)

pod mentorstvom prof. Petre Budiselić Gržan

„Nematerijalna baština u Hrvatskoj, stari gradovi i građevine pod zaštitom UNESCO-a“

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe

na naš Dan škole 29.5.2018. od 18:00 sati

Izložba ostaje otvorena za javnost do sredine listopada.

Svi ste dobrodošli!

Moji životni odabiri

                    Kad biste me danas pitali što bih želio biti u životu, odgovorio bih vam da nisam siguran, što inače nije tipično za mene. Uvijek volim sve isplanirati unaprijed. Ne volim neugodna iznenađenja, ali na ovo pitanje nikako nisam znao odgovoriti.

                   Kad sam imao šest godina, htio sam biti arheolog. Uvijek sam volio putovati, a čuo sam da oni mnogo putuju u potrazi za iskopinama. Mama mi je govorila da je to vrlo težak posao, ali ja sam joj odbrusio: „De me ne gnjavi, meni je svaki posao težak“.
                   Nakon što me je prošla ta faza, htio sam biti odvjetnik. Imali smo parlaonicu u razredu, a ja sam se često javljao. Nakon što je završila, učiteljica mi je rekla da sam „Rođen za odvjetnika“.
                   Nije prošlo puno vremena, a i ta mi je ideja dosadila. Htio sam postati liječnik. Čuo sam da oni imaju dobru plaću. Kad sam to spomenuo, mama se začudila: „Ne može ti to biti jedini razlog!“ „Ha, čuj, 'ko prizna, pola mu se prašta“, odgovorio sam joj.
                   Tata se ubacio kako bi prekinuo prepirku: „Ma pusti ga! Glavno da uči. Sad nije bitno zašto, u tim je godinama, posložit će se to njemu kasnije. Bolje je da uči zbog ambicije da ima dobar posao i plaću, nego da uopće ne uči.“  Mama je prihvatila takav odgovor.

                   Danas sam samo običan tinejdžer. Treniram košarku, ali nisam razmišljao o karijeri profesionalnog košarkaša. Mislim da to nije za mene. Vrlo sam dobar u povijesti, pa bi mogao biti povjesničar. Razmislit ću o tome...

Sebastijan Vukosavić, 7. d

HGM

ČAROBAN SVIJET

          Nas pedesetak članova Hrvatske glazbene mladeži 24. veljače 2011. išli smo na pijanistički koncert održan u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Tamo su nas vrsni pijanisti Rumunj Vasyl Kotys i Ukrajinac Andrei Gologan, u tako maloj dvorani, iznenadili svojim velikim umijećem.
          Glazba tih pijanista bila je neodoljiva i omamljiva. Htio sam zatvoriti oči i prepustiti se glazbi, izgubiti se između sna i jave...
          A kad je završilo, vratio sam se u tu, tako običnu i dosadnu stvarnost. Žalio sam što nisam mogao još ostati, dok me glazba uspavljuje i vodi kroz čaroban svijet snova...
          Da se barem vrijeme vrati...No, istina je kad kažu: Sve što je dobro, kratko traje.

Fran Kelava, 5. a

          Naši uspjesi

PETAŠICA LANA – TREĆA U DRŽAVI

          Učenici naše škole sudjelovali su u Natječaju za najuspješnije likovno ostvarenje inspirirano slušanjem glazbe „Radost slikanja uz glazbu“ u okviru projekta Tjedan glazbe za djecu i mladež.
          Taj je projekt nastao u suradnji Hrvatske glazbene mladeži, Zagrebačke filharmonije i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
          Voditeljica projekta u našoj je školi bila profesorica Pepa Škorić, a mentorica u projektu akademska slikarica Lahorka Rožić, prof. likovne kulture.

          Lana Širac, učenica 5. f razreda osvojila je treću nagradu. Naša Lana – treća u državi!
          Lana je svoj likovni rad izradila nadahnuta slušanjem Beethovenove 9. simfonije. Nagrada će joj biti uručena na tiskovnoj konferenciji, u nazočnosti medija, sredinom ožujka 2011. u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

          Na kraju, treba spomenuti da su pristigle radove pregledali i ocijenili eminentni stručnjaci – akademik dr Tonko Maroević, sveuč. prof. Berislav Šipuš i dirigent i prof. škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu Morana Kukec. Lani su treću nagradu dodijelili jednoglasno.
          Jednoglasni smo i mi u svojim čestitkama: Bravo Lana!

Nagrađeni rad:

Posjet Maksimiru

     Tog dana smo išli na izlet. Okupili smo se na ulazu u Maksimir. Svaki je razred sa svojom razrednicom i još pokojom profesoricom nestrpljivo čekao polazak. Bilo je hladno jutro, no svi su se prikladno odjenuli. Napokon su nam se pridružili vodiči. Svaki je razred dobio svoga vodiča i nakon kratkog upoznavanja, krenuli smo.
     Kako se naša kolona kretala, uzdizale su se raznobojne kape na našim glavama. Izgledalo je kao da idemo u neku veliku avanturu. Putem smo ponavljali naučene rečenice o prirodi, a svaki bismo čas zastajali i promotrili određeni grm, plod ili stablo. Također smo sakupljali različito lišće i stavljali ga u vodičeva kolica.

     Mi smo bili zaigrani, a profesorice su nas zadihano pratile. Došli smo polako do prvoga malog jezera, na kratku pauzu. Svi su odmah pohitali zauzeti klupice i zasladiti se raznim slasticama koje smo ponijeli u svojim ruksacima. Vodič nam je tada dao radne listiće, na koje smo prepoznavajući skupljeno lišće, upisivali imena stabala. Opet smo se laganom šetnjom uputili za vodičem i tako smo stigli do velikog hrasta zvanog Dedek. Trebali smo izmjeriti njegovu visinu, opseg i procijeniti starost. Dobili smo iznova radne listiće i potreban alat pa smo se bacili na posao.
      Nakon toga smo se mogli slobodno igrati na livadi.  U blizini je bio i jedan spomenik nalik na piramidu, a na vrhu kip sokola (ili orla). Svi smo se počeli penjati, a razrednice su nas fotografirale. Neki su dečki oduševljeno pokazivali ulovljenog guštera. Nazvali smo ga Krešo. Ubrzo je Krešo pobjegao, no ulovili su drugog - Krešu 2! Tako je završio naš boravak u Maksimirskoj šumi i krenuli smo u Zoološki vrt.

     Profesorice su nas požurivale jer su znale da kasnimo na prezentaciju životinja. No ipak smo stigli pozorno pogledati svakog stanovnika Zoo-a. Hodali smo polako, zastajkujući.  Svi su se najviše divili vidrama, crvenoj pandi, papigama, no najviše nas je zadržao bjeloglavi sup. Naučili smo različite činjenice o njima i divili se njihovoj veličini. Iz našeg razgledavanja nismo izostavili lavove ni tigrove, a posebno me se dojmio mrki medvjed kojeg sam najviše žalila zbog neuređene nastambe. No, bio je zbilja smiješan, onako pospan. Prošli smo i kroz razne prostorije i kućice s posebnim životinjama. Isticali su se šišmiši, majmuni, šarene ribe i goleme kornjače. Cure se nikako nisu htjele udaljiti od preslatkih crnorepih perzijskih pasa, ali ni od risa, leoparda. Dečke su više zaokupili gušteri, zmije i pauci.
      I tako smo užurbano stigli do kućice u kojoj nas je čekala pripremljena prezentacija. Jedna nam je predavačica toliko toga ispričala o raznim životinjama! A mi smo zainteresirano slušali, odgovarali na njezina pitanja i sudjelovali u prezentaciji. Naime, tijekom priče  dodirivali smo različita pera, pravo nojevo jaje, čak i zmiju! Malu crveno-crno-bijelu zmiju! Samo su se najhrabriji usudili dotaknuti je.
      Za kraj prezentacije postavljali smo pitanja. Polako smo se spremili i krenuli prema izlazu. Tako je završio naš posjet Maksimiru.

Mia Glibota, 6. b
 

Povratak neandertalaca u Krapinu

      Otprije znamo što je priroda, što su imenice i koliko je dva puta dva, ali tek smo ove godine počeli učiti o ljudima koji su živjeli davno prije nas. Naučili smo da su to bili praljudi, da su živjeli prije 100 000 godina, čime su se hranili...
     Ovo smo znanje obogatili terenskom nastavom u Krapini. Tamo smo doznali da su neandertalci izumrli zbog klimatskih promjena, zbog novih vrsta koje su donosile nove bolesti na koje nisu bili naviknuti, da je u Krapini pronađeno mnogo kostiju neandertalaca, da su bolovali od bolesti kostiju, upale pluća, reume...
      No nismo tamo samo učili – tamo smo se jako dobro i zabavili. Igrali smo različite igre, popunjavali zabavne radne listiće...Ipak, možda je najzabavniji bio posjet muzeju. Iako je tamo bilo mnogo zanimljivosti, mislim da se svima najviše svidio led koji puca, ma mnogo toga...A tek kako smo dobro odglumili neandertalce!

Danica Jurič, 5. d

Zanimljivi hrčci

     U ovom se sastavku radi o dva zanimljiva hrčka. Oni su se zvali Miki i Ela, tj. drugi se još tako zove.

     Miki  je  živio pune tri godine, što je jako dugo razdoblje u  životu hrčka.  Bio je prelijep. Imao je crno-smeđe-bijelu dlaku i lijepe plave oči. Bio je nježan i jako dobro pripitomljen, uvijek je slušao. Imao je zgoda i nezgoda, ali o tome ćemo malo kasnije. Hrčak broj dva zove se Ela. Ona živi kod mene već pune dvije godine kao moja „cimerica“. Ima smeđu dlaku i smeđe oči, baš kao i ja. Živahna je i nije baš dobro pripitomljena pa kad je dugo držim u ruci, postane nervozna i počne mi iskakati iz ruke. Oni su jako lijepi (Miki je bio) pa sam ih odlučila još više uljepšavati. Imala sam zanimljiv hobi. Odijevala sam ih u odjeću „barbika“ i „kenova“. Eli sam lakirala kandže i stavljala mamin ruž. Izgledala je „prefora“. Mikiju sam odijevala  razna odijela, šorceve i druge stvari, a Eli uglavnom haljine i to ne bilo kakve, nego samo one najljepše. Tako da je Miki bio James Bond, a Ela manekenka. Sada mi je žao što se nikada nisu upoznali. Moj brat je imao drukčiji hobi, on je bacao Mikija o zid, ali ga je ovaj još više slušao, bio je neozljediv.

     Što se tiče onoga mog hobija, moralo se dogoditi nešto loše. Jedan dan sam bila jako dobro raspoložena pa sam Eli navukla haljinu lutke Barbie koja je koštala tristo kuna. No, ona se morala penjati po kavezu, haljina joj je zapela za jednu žicu i poderala se. Od toga sam dana prestala sa svojim hobijem.

     Sada razmišljam o tome kako su te životinje mogle izdržati taj „hororac“ što smo ga brat i ja izvodili. Zbog toga su meni one zanimljive i naravno zbog odjeće. Zbog čega su vama hrčci zanimljivi, možda zbog nečega drugoga?

Katarina Vukančić, 5. d

Moja škola

      Moja škola je vrlo lijepa i zanimljiva. Izgrađena je u obliku kruga i zato imamo prekrasan hol.
      U školi je svaki dan poseban i zanimljiv jer se uvijek nešto događa. Ima u njoj puno glavica koje stalno nešto smišljaju. U školi je dobro to što se uvijek može nešto naučiti, što se puno družimo s prijateljima i prijateljicama. Ja volim svoju školu i mislim da je većina djece voli, ali ima dana kad nije tako. Bez obzira na to koliko je tko voli, mislim da bismo je trebali čuvati, tj. ne bismo smjeli uništavati učionice i namještaj.
      Tužno je to što neki đaci ne misle tako i ponašaju se kako ne bi trebali. Da bi nadolazeće generacije učile i boravile u tako lijepoj školi, prethodnici je moraju paziti i primjereno se ponašati.
      U školu idemo da bismo naučili puno toga o svojoj domovini i drugim zemljama, ali ne samo zbog učenja, nego da bismo se družili, sudjelovali u različitim predstavama, božićnim sajmovima...U školu idemo i zato da bismo stvarali prijateljstva koja bi mogla jako dugo potrajati.

Lea Bošković, 5. d

Krapinski doživljaji

      Cijela ova priča dogodila se jednog lijepog dana u Krapini, 05. studenoga 2010. godine. Svi peti razredi išli su na izvanučioničku nastavu u Krapinu. I moj je razred bio među njima. Prije posjeta muzeju, naučili smo mnogo toga o Krapini, na primjer: najstarije je naselje u Krapinsko-zagorskoj županiji nastalo uz rijeku Krapinčicu, u Krapini je rođen Ljudevit Gaj i još puno toga. Bili smo podijeljeni u grupe. Moj razred je bio s 5.c razredom. Zvali smo se „Fox“. Morali smo, uz pomoć povećala, promatrati neki predmet u obližnjoj šumici. Nismo cijelo vrijeme istraživali, nego smo se zabavljali, jeli sendviče i pili sokove. Također smo u manjim skupinama morali odglumiti zadanu rečenicu bez razgovora. To se zove neverbalna komunikacija. Nakon puno istraživanja išli smo u muzej. Prvo smo gledali film o životu neandertalaca, a potom smo ušli u središte muzeja. Vidjeli smo mnogo skulptura neandertalaca, ali i kipove od prvog do sadašnjeg čovjeka. Neke su skulpture bile od voska. Hodali smo po „živom“ ledu koji je pucketao pod našim nogama. Na podu su bile različite slike i godine koje su objašnjavale u koje stoljeće krećemo istraživati. U muzeju smo doznali da su neandertalci živjeli u mračnim, vlažnim i neuređenim nastambama, što su jeli, gdje su i kako živjeli, što su odijevali i kojim su se oruđem i oružjem koristili. Uskoro smo se morali vratiti u Zagreb. U autobusu nam je naša voditeljica riješila neke zagonetke i odgovorila nam na neka pitanja čije odgovore nismo pronašli u muzeju. Bilo nam je jako lijepo i zanimljivo, a znam da će isto tako biti i ostaloj djeci koja će ići u Muzej krapinskih neandertalaca, u Krapinu, na Hušnjakovo brdo.

Paola Grgić, 5. d razred
OŠ Malešnica

Moj svijet - uvrnuta sadašnjost i blistava budućnost

          Ja sam Leo Hoić. Živim u Zagrebu dosta lagodnim životom. Imam trinaest godina, iako ponekad poželim da mi je opet tri. Onda nije bilo briga, škole, zadaće, dosadnih trač-baba iz razreda i, što je najbolje, starci nisu prigovarali. Ne obraćajte pažnju. Ja jako volim prigovarati. To sam valjda naslijedio od roditelja. Oni kao da žive za prigovaranje. Kad smo u istoj sobi, nemam 10 minuta mira, ali, kao što sam već rekao, ne obraćajte pažnju.

              Dosad sam imao dosta dobre ocjene, ali otkad sam krenuo u sedmi razred... sve same trojke!!! Užas! Starci prigovaraju više nego ikad. I još su saznali za šest (6!!!) nenapisanih zadaća iz matematike, tako da tjedan dana nemam ni kompjutera ni playstationa. A taman sam htio isprobati novu igru. Hvala Bogu, bar mi je TV ostao... to i knjižnica. I snovi...

          Često sanjam da budem pilot, ili vozač (utrka naravno). Letjeti slobodno, visoko na modrom nebu, ili voziti kao manijak, na vrućem betonu, to je moj san. Ili to ili informatičar. Ako ne uspijem u prva dva, dobro je imati pričuvu. Ionako se dosta bojim visine.

              ''Leo, budi se!'' viknula je mama, ''Moraš u školu!''. Jedva ustajem, otvaram oči. Bole. Opet sam predugo ostao budan. Još uvijek napola u svijetu snova, završavam doručak i pozdravljam mamu. Umoran, ponovno legnem i zaputim se u svijet snova.
              Letim. Na brzini od 3 macha (negdje oko 3600 km/h) sve izgleda nestvarno. Možda i je, ali ignoriram to. Najednom se oglasi alarm. Prvi je motor otkazao. Tiho opsujem i pokušam stabilizirati avion. Nije uspjelo: otkazao je i drugi. Odbrojavam sekunde do eksplozije: 3, 2 , 1 i...
              U autu sam. Jurim cestom neviđenom brzinom. Najednom, niotkuda se pojavljuje drugi vozač. Utrkujemo se. Pobjeđujem. No, pojavi se nagli zavoj. Izletim s ceste, (cesta je rubu litice) i odbrojavam sekunde do pada: 3, 2, 1...

              ''Probudi se! 7 i 30 je, a ti još nisi knjige spremio!'' Bio je to, naravno, glas moga tate. Povratak u stvarnost. Opet ispočetka.

Leo Hoić, 7. c
 

Dubrava ili Malešnica – pitanje je sad

          Ovo smo hamletovsko pitanje postavili učeniku koji se iz zagrebačke Dubrave preselio u našu školu.
          Mario Stojić, odnedavno učenik 7. c razreda OŠ Malešnica, doselio se u rujnu 2010. iz Dubrave u Malešnicu.

          Vrijedan učenik, pristojan prema profesorima, omiljen među razrednim kolegama (i kolegicama)...No, što kaže Mario? Kako se osjeća u novoj školi? Kako je bilo ostaviti staru školu i prijatelje. Mario se povjerio svom razrednom kolegi Tinu Peranoviću.

          Na pitanje iz koje škole dolazi i zašto se premjestio u našu školu, Mario je rekao: „Dolazim iz OŠ Antuna Mihanovića, iz naselja Dubec, Dubrava. Razlog: Roditelji su mi u Malešnici kupili stan.“

          Zanimalo nas je i to kako se osjećao kad je doznao da sele i kako su mu roditelji to priopćili. „Kad su mi rekli, bio sam ljutit, htio sam ostati u školi do kraja 8. razreda. Nakon nekog vremena odlučio sam da ću ipak prijeći u novu školu. Pitali smo ga kako bi mu roditelji riješili problem da Mario nije pristao na premještaj u novu školu. „Vjerojatno bih ostao s bakom i djedom“, slegnuo je ramenima Mario.

          Prvi dojmovi o novoj sredini. „Prvi dan škole došao sam u pratnji roditelja. Dospio sam u razred koji uči njemački jezik i u kojem je nešto manji broj učenika. Krenuli smo prema učionici – školska psihologinja i ja. Kad sam ušao u razred, bilo mi je čudno, sjeo sam u prvu klupu. Sam. Već kod prvog razmještaja sjedenja razrednica je pitala tko bi želio sjesti kraj mene. Došao je Tin. Upoznali smo se, počeli pričati...
          Tin je pretpostavio da mi nije lako, pitao me nedostaju li mi prijatelji i profesori, gdje su bolji profesori i zašto. Normalno je da mi prijatelji fale, profesori baš i ne... A gdje su bolji – pa, kad bolje promislim, ovdje mi je bolje, profesori mi ne popuštaju, gledaju me kao i ostatak razreda, a to mi puno znači. Nije odolio a da me ne pita imam li simpatiju. Pa, nemam baš...“

          Tin: „A sad još jedno osobno pitanje: Primijetio sam da držiš jezik isplaženim dok pišeš školsku zadaćnicu iz hrvatskog. Neka fora iz bivše škole? Neko pravilo? Praznovjerje? Jezik vani – bolja ocjena?“
          Mario: „Ma neeee, to je stvar koncentracije, a možda i pomogne, odmoći valjda neće...“

I JOŠ DESET BRZINSKIH

Tin Peranović, 7. c  

Dobrodošlica Božiću

Upali sjajni žižak, stavi u prozor lumin.
Jabuka spava u žitu, grožđice u kolaču.
Iz kuhinje mirišu cimet, klinčić i kumin.
Voze se k nama snovi na zlatnomu kotaču.

Čista je naša kuća. Obrazi nam se žare.
Odmaraju se ruke, tijelo trudno od posta.
Vjetar prstima češlja šiljate četinare.
Mraz na oknima riše Putnike, stabla i osla.

U pomirenom srcu noćas ćemo se sresti.
Blagovat ćemo skupa poslije dana posta.
Na prag će netko krošnju nebeskog oraha stresti.
Otvorit će se vrata, i propustiti Gosta.

Dolaze s Njim svi naši dragi, sjena za sjenom.
Već vratnice škripuću, pjevucka daščica trijema.
Daleka šuma maše radosnim zimzelenom:
Dočekat ćemo skupa Dijete iz Betlehema!

Božica Jelušić