Osnovna škola "Matija Antun Relković" Davor

I kud god idem sa mnom je Hrvatska

    Hrvatska je zemlja gdje raste sreća i veselje. Malena zemlja uz plavo more koje stvara put na daleke kontinente. U Hrvatskoj su ljudi kao mravi, rade i šute.

     Sve veći broj Hrvata se seli u druge zemlje "trbuhom za kruhom", ali u sebi uvijek nose svoju domovinu. Hrvatska se jednostavno ne može zaboraviti, prostrane ravnice i pašnjaci, osjećaj mira u zraku...Ljudi se znaju vraćati iz drugih zemalja u svoju domovinu, jer im srce ne želi zaboraviti Hrvatsku. Velike gore koje odvajaju oblake, more koje svojom mirnoćom liječi i najteže bolesti, ravnice na kojima raste ljubav, sve to vraća ljude u prošlost, podsjeća ih na lijepo djetinjstvo i onda zažele nikad više ne otići iz svoje domovine. U mjestu gdje ja živim, rijeka Sava se probija kroz guste šume. Sa sobom nosi lagani povjetarac koji mami osmjehe na licima ljudi. Po njezinim obalama se skupljaju milijuni životinja koji udišu svježi zrak iz nebeskog svoda. Nebo iznad Save kao da zna kada se treba nasmiješiti i pokazati svoj plavi osmjeh. Brodice i čamci koji se ljuljaju na valovima što putuju u beskonačnost. U centru sela raste drvo koje ne poznaje granice, u rane proljetne sate se rasteže do neba, a po zimskim noćima se skuplja, stisne da bih ugrijalo svoje staro tijelo. Stanovnici sela pozdravljaju se međusobno kao brat i sestra, jer znaju da su tu uvijek za njih. U izobilju hrane poludjele ptice samo što ne progovore, a u tom selu živim ja u svojoj lijepoj domovini Hrvatskoj.

     Hrvatsku ne bih mijenjao za tisuće kontinenata i volim svoje selo, svoj narod… i kud god idem sa mnom je Hrvatska.

                                                             Učenik, 8.a

I kud god da idem,sa mnom je Hrvatska

Patnje i boli za radost i sreću,ratovi i pucnjave za mir i slobodu,plač i suze za radost i smijeh.To je Hrvatska.

Hrvatska nije obična zemlja,Hrvatska je puno više od toga.U Hrvatskoj ne možeš živjeti,nego nju moraš živjeti.Ne možeš biti ravnodušan prema njoj,nego ju moraš osjećati u srcu.Kada pričamo o Hrvatskoj,tada nabrajamo planine,more,gradove,sve prirodne ljepote.To je u redu,ponosimo se time,ali moramo malo dublje pogledati,u srce i dušu,u sve rane koje je zadobila i u sve uspjehe koje je postigla,osobito sportske.Ponosni smo na Hrvatsku,ne samo zato što je osvojila brončanu medalju u Francuskoj 1998.g.Nismo ponosni samo zato što je osvojila veliko srebro u Rusiji prekrasne 2018.g.,već zato što su se borili do kraja,ostavljali srce na terenima,lijevali krv zbog nje,podnosili svakakve boli za nju.Zbog toga imamo Hrvatsku.Mnogi ljudi hrvatske nacionalnosti napuštaju Hrvatsku zbog posla,zbog života,idu „trbuhom za kruhom“.Napuštaju je tjelesno,ali tamo,u toj zemlji,u inozemstvu,sigurno misle na nju i žele se vratiti, a s druge strane,ne mogu imati tako lijep život i veliku plaću u Hrvatskoj,u svojoj zemlji.Hrvatska je posebna sa svojim prekrasnim gradovima,sa svojim jezerima,rijekama,planinama,s jedinim plavim morem.Hrvatska je lijepa zemlja u kojoj ljudi postižu uspjehe,u kojoj se talenti rađaju,u kojoj ljudi vjeruju u sebe.

Ako odem iz ove zemlje,u srcu ću imati Hrvatsku i morat ću se vraćati,jer je to ljubav koja nikada ne prolazi.I kud god da idem,sa mnom je Hrvatska.

Učenik,8.a