Osnovna škola "Matija Antun Relković" Davor

PISMA  MATIJI ANTUNU RELKOVIĆU

Poštovani gospodine Matija Antune Relkoviću, ovih dana posebno te se sjećamo jer ti je i rođendan (6.1.1732), a i godišnjica smrti (22.1.1798). Čitao sam tvoje djelo "Satir iliti divlji čovik" i shvatio s koliko si ljubavlju pisao o našoj Slavoniji i Slavoncima. Slavonija koju i ti i ja poznajemo je i mirisna, rodna i plodna. Jedino što se danas umijesto rzanja konja i mukanja volova, na oranicama čuju zvukovi traktora i kombajna dok obrađuju zemlju. Žena s motikama još ima, ali znatno manje nego prije, jer se sve obrađuje strojevima. Urod je veći zbog umjetnih gnojiva, ali je nezdarviji. Danas u Davoru, tadašnjem Svinjaru, gotovo da i nema stoke, samo nešto malo. Mi djeca imamo i previše obuće i odjeće, isto kao i odrasli. Živimo u velikim kućama sa strujom, vodom, grijanjem, internetom, telefonom i mnogim drugim stvarima koje u tvoje vrijeme nisu postojale. Nama, djeci, danas je jedino obavezna škola, jer se školujemo dok ne odrastemo, pa i dalje. ulicama više ne voze kola i konji, već asfaltiranim ulicama jure brza vozila. Hrane imamo u izobilju i bacamo je. Sve manje se poštuje urod zemlje i pošten rad. Sve manje ljudi poštuje 10 božjih zapovijedi koje si ti naveo u "Satiru" da ih se držimo. Ali se ne trudimo biti što bolje da i budućim davorcima ostane nešto od nas.

S poštovanjem, Željko Ćelepirović

Dragi Matija!

Ne pišem ti baš često, sad ti pišem ponešto i to me baš vješto. Sada, kao dvanaestogodišnjak, znam tko je lik na spomeniku kojeg sam često kao dijete u parku gledao. Pitao sam se zašto je baš on tu. Došavši u školu, shvatio sam da je to čovjek, pjesnik, koji je rođen u mjestu gdje živim i ja. Njegove kuće nema, ali spomen na njega ostaje. Volio bih da si s nama i da vidiš svoj Svinjar, kako je sada lijepo i izgrađeno selo, imenom Davor. Pisac si bio i pjesme pisao i tako mudre knjige slagao. Zato ti od srca na svemu hvala što nam je u trajan spomen tvoja ruka dala.

Luka Ciprić

Matija, pišem ti ovo pismo kako bih ti rekla kako se stanje u nas slavonaca jako promijenilo. Kao što vidiš ja sam tek 5. razred, a već ti pišem, dok bi u tvoje vrijeme na učenje djeca odgovarala ovako: "...Ni moj otac nije znao štitit, al' je mogo malo bolje piti,naši stari nisu pisat znali, al' bolje su neg sad stajali.." Još bi ti htjela reći kako su nam kuće svuda čvrsto ozidane i tople su. Na zidovima su nam veliki stakleni prozori. Dok u tvoje vrijeme kuće nisu valjale. Iz vana se u kuću moglo vidjeti jer nisu imale prozore, pa je isto tako kroz te rupe jeseni i zimi prolazila hladnoća. Uzalud ste silno  ložili vatru,a u kućama vam je i dalje bilo hladno. Isto tako niste ni u kući imali poštene stolice, a niti police, niti ormara, u koji bi ste mogli spremiti hruh već ste sjedili i jeli na zemlji. Kruha ste uvijek viška narezali, a višak uvijek bacali svinjama kojih ste imali previše, i koje su vam uzalud rovale polja pa vam krave nisu imalo što pasti. Mi danas u kućama sjedimo u udobnim stolicama, stoka nam više ne gazi polja, nego je zatvorena u štalama, a kuće nam krase lijepo urešeni ormari, u koje stavljamo razne stvari. Nadam se da ti je drago što čuješ da smo ovoliko napredovali i da si ponosan na svoje Slavonce.